>

novosti logo

Postmoralno stanje

Tomac sere po komunizmu i fiktivnim komunistima zato da bi ostao potpuno isti ideološki batinaš kakav je bio u ‘doba mraka’, dok Todorić grmi protiv korupcije kako bi obranio kriminalnu avanturu zahvaljujući kojoj je postao vodeći među balkanskim poslovnim krvopijama

Ako bi se noseća poruka jedne od zadnjih objava na blogu Ivice Todorića – ‘Danas se i ja borim protiv koruptivnog sustava u Hrvatskoj!’ – izrazila na nešto slikovitiji i precizniji način, tako da svakome bude potpuno razumljiva, ista bi morala glasiti: ‘Danas se i ja borim protiv Ivice Todorića!’

Iz činjenice da se dan kasnije tajkun predao londonskoj policiji ne treba izvlačiti pogrešne zaključke: taj nije hapsio samoga sebe, a nije ni putem Mreže namjeravao plasirati oproštajno pismo. Naprotiv, njegova borbena gotovost ne uključuje suicidalna zastranjivanja, pa je i predodžba ‘koruptivnog sustava’ – kojemu se, eto, ‘danas’ odlučio najenergičnije suprotstaviti – takva da je iz šire slike izostavljena njegova cijenjena osoba.

Navada da se u nepokolebljiva borca protiv korupcije preobraća onaj koji je još jučer korupciju utjelovljivao i važio kao sinonim za sistemsku proizvodnju munjevito obogaćena ološa, međutim, nema u hrvatskim prilikama egzotičnu aromu niti predstavlja eksces, nego prije upućuje na rašireni moralni standard i već uvelike gnjavatorsku rutinu. Ivica Todorić ostrvio se na ‘koruptivni sustav’, primjerice, jednako energično kao što je u svoje zlatno doba Zdravko Tomac pljunuo jednopartijski komunistički poredak i njegove autoritarne strahote, ne izgovarajući pritom punu istinu: ‘Danas se i ja borim protiv Zdravka Tomca!’

Ta energičnost, dakako, proizlazi iz ‘snage uvjerenja’, a ova su striktno akutna, lišena historijskih utega, vječno sadašnja, trajno današnja, što znači da vjerodostojnost više ne ulazi u igru kao iole bitan element u javnome nastupu: Tomac sere po komunizmu i fiktivnim komunistima zato da bi ostao potpuno isti ideološki batinaš kakav je bio u ‘doba mraka’, dok Todorić grmi protiv korupcije kako bi obranio kriminalnu avanturu zahvaljujući kojoj je postao vodeći među balkanskim poslovnim krvopijama.

Kada dakle odbjegli tajkun objavi sveti rat korupciji, pa još nagovijesti da bi taj okršaj mogao biti i njegov budući politički program, to na prvi pogled nalikuje entuzijazmu lovca koji navlači sivomaslinastu ambalažu, nakrivljuje šešir sa zataknutim fazanovim perom, nježno pomiluje nauljenu dvocijevku i u maglovito jutro odlazi u šumu da se iz zasjede bez milosti upuca. Kako to da nakon svega na zidu trofejne sobe, umjesto njegove preparirane tikve ukrašene sjedinama i nevinim osmijehom, ipak završi jelenja glava, ostaje slatka lovačka tajna. Rogovi su, uglavnom, rezervirani za lakovjerne.

U manje degutantnoj metafori moguće je predočiti i silovatelja koji po obavljenu zločinu zagovara seksualnu apstinenciju. Ponižena žrtva još se bolno uvija na tlu (da ovaj osvrt kojim nesretnim slučajem piše patriot, vjerojatno bi je nazvao Hrvatskom), a izdovoljeni napasnik anđeoski sklapa dlanove i odaje se postkoitalnoj apologiji celibata. Budući da izostaje katarza, da su bilo kakve autoreferentne primisli izvan optjecaja, ne radi se niti o napadnoj prisutnosti naknadne pameti, nego o naknadnom odsustvu morala. Odatle drčnost: svaki se post na Todorićevu užarenom blogu junači u žanru post festuma.

U poruci ‘Danas se i ja borim protiv koruptivnog sustava u Hrvatskoj’ najvažnija je dakle vremenska odrednica, točnije: njena neprolazna aktualnost, magnetski privlačna dehistoriziranost, što podrazumijeva punu svijest o tome da uz takvo ‘danas’ jučer ne postoji. No, bio bi neoprostiv grijeh kritički se baviti tom pojavom iz patriotskog rakursa, budući da je Todorićev mentalni manevar – fokusiramo li se na samu pozu, a ne na usputni sadržaj – zbog opće popularnosti i raširenosti postao takoreći dio nacionalnog identiteta.

Dovoljno je sjetiti se svih onih vatrenih bivših komunista i Jugoslavena koji na spomen komunizma i Jugoslavije patetično povraćaju ili se – još češće – laćaju sjekire, spremni odrubiti glave svima koji ne dijele njihov zanos, da bi bilo posve razvidno kako je bezbolna amputacija prošlosti najvažniji sastojak suvremenoga hrvatskog domoljublja.

Ambijent u kojemu se taj proces odvija čini se ispravnim, barem u znak posprdnog sjećanja na Lyotarda, nazvati postmoralnim stanjem, jer malo su gdje prizori svečanoga pokopa morala do te mjere raskošni kao kad na scenu stupa postkomunistički antikomunizam, ili postjugoslavensko antijugoslavenstvo, ili – u oblasti gospodarskog progresa, kao u slučaju našeg tajkuna – postkoruptivna antikorupcija. Ako se Tomac, u ulozi prvoborca takvoga trenda, nametnuo kao mjerna jedinica besramnosti, u masovnoj se upotrebi radi tek o varijacijama u pogledu intenziteta, naime – da li će se poželjan Hrvat uklopiti u zajednicu s nabojem od deset, pedeset ili dvjesto militomaca. Ili će, pak, poput novinara Josipa Jovića ili Joška Čelana – nekoć legendarnih komunističkih dogmata – iskazati kapacitete od preko tisuću militomaca.

U svakom slučaju, novija povijest vrvi herojima ahistoričnosti. Hrvatska je napućena ratoborno nastrojenim pojedincima koji na drugima iskaljuju prezir prema jučerašnjima sebi. Uopće ne čudi što ih je u trupe odane šovinističkome nacionalizmu, s akcentom na mržnji prema Srbima, Jugoslaviji i tekovinama NOB-a, postrojio upravo bivši general JNA i direktor FK Partizan. Ne toliko svojom ingenioznošću, koliko svojom biografijom, on je oslobodio neslućene oportunističke potencijale i poučio ih da se snaga uvjerenja očituje isključivo u adaptibilnosti. Važno je jedino lakom izmjenom ideoloških predznaka zadržati nepromijenjene strasti i efekte koje luči zadrtost. Sve ostalo rješava programski zaborav, jer – povijest brišu pobjednici.

Ivica Todorić sa svojom postkoruptivnom antikorupcijom reprezentira ekonomski nastavak te tradicije. Naum donedavnoga državnog razbojnika da se obračuna s praksom državnoga razbojništva može iz optike zdravoga razuma izgledati kao iznimno težak pothvat, no to ne umanjuje njegove šanse, budući da u kolektivističkoj predodžbi zdravoga društva zdravi razum nije na naročitoj cijeni. Najmanje bi trebalo iznenaditi ako propali tajkun, s obzirom na to da je svoje dupe odlučio spašavati u misionarskoj pozi – tj. političkim angažmanom – sutra stekne status proroka i pobere simpatije na otvorenoj sceni.

Napokon, nije li on stvorio najveći poslovni imperij na Balkanu? Ne bi li netko takvih sposobnosti bio u stanju ovu zemlju iščupati iz blata? S par mjeseci istražnoga zatvora u evidentno politički montiranom procesu tek bi se osigurala poželjna nota mučeništva. Bitno je da sama dramaturgija drastične konverzije – kada se onaj koji je ubirao najveće dividende od svekolike društvene nepravde preko noći reinkarnira u nesalomljiva borca za društvenu pravdu – u uvjetima postmoralnog stanja ne izaziva zazor, tako da tajkunova vjerodostojnost ne dolazi u pitanje, baš kao ni vjerodostojnost nekadašnjih partijskih sekretara koji, odvažno vitlajući sjekirama, biju bitke protiv ‘ostataka komunizma’.

Sve to nikako ne mora biti loše. Naprotiv, normaliziranje besramnosti, razgraničenje od prošlosti i usavršavanje tehnika kolektivnog kameleonstva upućuju na liniju razvoja koja obećava. Utoliko ni ovaj osvrt nema ambiciju hraniti malodušnost i dešperaciju, već ukazati na mogućnost poželjnih raspleta. Kada Hrvatska jednom i formalno ode dođavola – poput ranije jednoglasno obljubljene, a poslije jednoglasno omražene federacije – na ovome će tlu učas stasati i svoj glas dignuti milijuni uvjerenih antihrvata.

Tekst prenosimo s Peščanika

1/1