Naklada Ljevak nedavno je objavila knjigu, opsežan biografski intervju, pod naslovom "Na strani svojih". Razgovor sa Slobodanom Uzelcem vodio je Ilija Ranić, a u dva nastavka objavljujemo izvatke iz knjige. U prvom nastavku donosimo Uzelčeva razmišljanja o predsjedniku SKH-SDP-a Ivici Račanu i njegovoj politici, posebno prema Srbima, 1990. i 1991. godine.

Kako ste doživjeli rezultate izbora 1990.?

Nisam očekivao uspjeh SDP-a jer sam iznutra vidio svu jalovost te stranke. Sumnje u uspjeh SDP-a bile su tim veće kad sam shvatio da Račan zaobilazi sposobne i ugledne ljude za koje je procijenio da su u prethodnom izboru unutar SKH-a bili bliži Ivi Družiću nego njemu. Očekivao sam veći uspjeh Koalicije narodnog sporazuma sve do mitinga na Petrovoj gori, koji je došao HDZ-u kao naručen.

A što se pobjede HDZ-a tiče, nisam očekivao ništa dobroga možda prvenstveno zbog ratnohuškačke retorike koja se samo logično nastavila na Miloševićevu. Ja sam i danas uvjeren da bi eventualna pobjeda Koalicije narodnog sporazuma dovela do izbjegavanja ratnog sukoba, a ako ništa drugo, a ono do manjeg stupnja nezadovoljstva i straha koji su se pokazali kao pogodna platforma za oružanu pobunu protiv Hrvatske, dobrano potpomaganu iz Beograda.

"Događanje naroda" više je nego bilo što drugo razveselilo tada još tihe hrvatske nacionaliste jer je baš ta tzv. antibirokratska revolucija radila upravo ono što su oni samo poželjeti mogli, rušila ionako tada već sasvim napuklu i krhku državnu zajednicu. Na tom tragu zbor na Petrovoj gori, gdje se okupilo nekoliko desetaka hiljada ljudi, održan neposredno prije prvih višestranačkih izbora u SRH, došao je kao naručen. Na tome skupu penzionirani general Dušan Pekić zatražio je hapšenje Franje Tuđmana što je u bitnome pomoglo HDZ-u da premoćno pobijedi.

Naslovnica memoarske knjige Slobodana Uzelca (Foto: Naklada Ljevak)

Rajićeva ostavka

Kako ste gledali na rasprave tadašnjih nacionalnih lidera o budućnosti Jugoslavije?

Nisam vjerovao da od tih naoko pristojnih rasprava i krstarenja po Titovim rezidencijama može biti išta korisno za ljude i narode koje su predstavljali. Tako dobar uvid u stanje stvari omogućila su mi dva pouzdana međusobno nezavisna izvora. Savezni premijer Ante Marković, s kojim sam nekoliko puta razgovarao, a zadnji put u društvu Milorada Pupovca u Markovićevom domu u Zagrebu, te ljudi iz kruga generala armije Koste Nađa, kod kojega je kao domaćica radila moja polusestra Vidosava.

Poznajući Rajića vjerujem da su poželjne i logične promjene Ustava mogle biti mirno dogovorene i da je tragični oružani sukob mogao biti izbjegnut. Novi potpredsjednik SDP-a postao je Tomac. Umjesto s nama Srbima komunistima, oni su otpočeli pregovore s antikomunistima okupljenim oko Raškovića

Kada i kako ste se razišli s SDP-om; otkada datiraju nesporazumi s Račanom?

S SDP-om se nisam nikada rastao jer se nikad nisam ni sastao. Pomagao sam im u zagrebačkoj organizaciji u prvim danima konstituiranja i organiziranja, a onda sam uvidio da me ti ljudi baš i ne trebaju. Uostalom, kako rekoh, zbog zdravstvenih razloga nakratko sam se bio povukao iz javnih aktivnosti. Račana nakon kongresa u Beogradu više nikada nisam susreo ni razgovarao s njime.

Naravno da sam kao čovjek od politike pažljivo pratio sve bitno što se događa, posebno kada je riječ o odnosima između Srba i Hrvata u Hrvatskoj. S posebnim sam simpatijama pozdravio izbor člana Predsjedništva SDP-a Sime Rajića za potpredsjednika Sabora. Očekujući logičnu ustavnu transformaciju SRH-a u RH, očekivao sam razborite razgovore o položaju Srba u Hrvatskoj u svjetlu te očekivane transformacije. Ponešto sam znao i o nekim konkretnim prijedlozima koji su bili na tragu takve transformacije, na čemu je, uz Simu Rajića, bio angažiran i prof. Drago Roksandić.

Napominjem da je potpredsjednik Rajić bio i predsjednik saborskog Odbora za pravosuđe, dakle čovjek upravo na mjestu na kome se u miru i s punim legitimitetom i odgovornošću pripremaju i rješavaju tako ozbiljne stvari. A onda je kao grom iz vedra neba objavljeno da je inače krajnje koncilijantni Simo Rajić dao ostavku na sve svoje funkcije u SDP-u i u Saboru, a dao ih je zato što se predsjednik njegove stranke Ivica Račan nije udostojio niti osvrnuti na bilo kakvu ideju o nekakvom novom ustavnom uređenju položaja Srba u Hrvatskoj, odnosno mirnom dogovornom rješenju koje je trebalo zamijeniti dotadašnje prema kojemu je, kao što svi znamo, SRH bio država dvaju ravnopravnih naroda. Vrijeme je pokazalo da je Račanova odluka bila ne tražiti nikakvo alternativno rješenje i ne činiti ništa. Račan je imao legitimitet sa srpske strane jer je velika većina Srba glasala za SDP. Legitimitet je značio ne samo pravo nego i obavezu.

Srbi su napustili Sabor, a pobuna se razbuktala. Nekako slično onome kako je Milošević mijenjao ustavni status svojih autonomnih pokrajina. Šteta. Poznajući Simu Rajića i ljude oko njega, vjerujem da su poželjne i logične promjene Ustava mogle biti mirno dogovorene i da je tragični oružani sukob mogao biti izbjegnut. Novi potpredsjednik SDP-a postao je Zdravko Tomac, a dobro je poznato u kom je tada pravcu odveden SDP. Umjesto s nama Srbima komunistima, dakle onima koji su zajedno s Račanom listom (osim jednog jedinog, a to je bio direktor Gavrilovića Boro Mikelić) napustili XIV. kongres SKJ-a, oni su otpočeli pregovore s antikomunistima okupljenim oko Jovana Raškovića. Ubrzo smo vidjeli do čega su doveli ti tajni i tajno snimani i potom preko Slavena Letice objavljivani razgovori i pregovori. Počeo je rat i potekla je krv, a mirnom rješenju tada i u tim okolnostima, istina, teškog, ali ne i nerješivog ustavnopravnog pitanja nije pružena ni najmanja prilika.

Simo Rajić na predstavljanju autobiografske knjige "Između Hrvata i Srba" (Foto: Luka Stanzl/PIXSELL)

Rušenje Jugoslavije

Ali to nije bio samo problem SDP-a! HDZ je imao drugačiju viziju ustavnog uređenja Hrvatske i položaja srpske zajednice.

Tada su u Saboru stvorene povoljne legalne i legitimne pretpostavke, postojali su i ljudi koji su počeli rješavati probleme, a ti to onda ignoriraš, okreneš leđa svojim konstruktivnim partijskim drugovima i otvoriš prostor za djelovanje potpuno suprotnim ideološkim i političkim opcijama. Na taj je način teško rješivo pitanje sigurno ostalo neriješeno. Danas izražavam žaljenje zbog izostanka bitno drukčijeg pristupa tome teško rješivom, ali ipak rješivom problemu.

Podsjetite nas što se tada dalje radilo u vezi s tim?

Srpski pobunjenici okupirali su dio Hrvatske uz Miloševićevu pomoć i pomoć ideološki i politički dezorijentiranog JNA i Hrvatska se počela intenzivno naoružavati. SK se istopio, sveden na tri izabrana saborska zastupnika: Ivicu Račana, Ivana Matiju i Gordanu Grbić, no zato je Zdravko Tomac postao potpredsjednik Vlade. Negdje ujesen 1991., dakle kad se rat već bio razbuktao, telefonirao mi je kratkotrajni nasljednik na mjestu sekretara Igor Gobin i pozvao na razgovor u zgradu CK-a o, kako je rekao, aktualnoj političkoj situaciji. Na razgovor su pozvani ugledni Srbi. Odazvao sam se na taj sastanak koji se odvijao u dobro popunjenoj velikoj dvorani.

Račanova se izdaja ne sastoji u tome što je on transformirao SKH u SDP, nego što u toj transformaciji nije daleko odmakao. Posebno koban je bio upravo prema srpskim SDP-ovcima i općenito prema Srbima u Hrvatskoj

Od uvodničara Račana čuli smo da je situacija u zemlji složena (situacija je bila ratna i katastrofalna) i da svi moramo biti odgovorni. To je uglavnom sve što sam tu tada čuo. Ne'š ti govora! Pokajao sam se što sam došao. Iskoristio sam priliku informirati skup da je sredinom srpnja u Lipiku održana osnivačka skupština Srpskog demokratskog foruma, nevladine organizacije koja je sebi dala zadatak da otpočne dijalog između Hrvata i Srba u Hrvatskoj u situaciji kad legalno izabrani narodni zastupnici nisu u stanju sami otpočeti dijalog. Ni predsjedavajući ni bilo tko drugi nije komentirao tu informaciju. Nitko se osim mene nije javio za riječ nakon Račanovog uvoda. Ne sjećam se da je postojao neki zaključak s toga skupa.

U javnosti se postavljalo pitanje je li Račan možda namjerno otvorio politički prostor Tuđmanu za svođenje "srpskog naroda" na marginalnu manjinu?

Ne usuđujem se nagađati što je čovjek u politici radio namjerno ili nenamjerno, slobodno ili iznuđeno, ali ako i ovdje vrijedi ona narodna da "konac djelo krasi", onda je očigledno što je bio smisao te radnje. A smisao je bio da se pitanje ustavnog položaja Srba u Hrvatskoj riješi, a da u tom rješavanju ne sudjeluju legalno izabrani i legitimni Srbi u Hrvatskoj koji su se otvorenog srca stavili na raspolaganje hrvatskoj vlasti unatoč silnim protivljenjima iz Srbije. Mi sada možemo nagađati zašto je to Račan učinio, ako je činio namjerno. Ja nudim dva moguća objašnjenja premda, kako rekoh, valja biti krajnje oprezan kad tumačite nečije skrivene motive.

Prvo je povezano s političkom sječom u Hrvatskoj krajem 1971. nakon Karađorđeva, dakle kada je Ivica Račan bio prvi formalni ideolog u SKH-u. Nije li to bila prilika za vlastitu političku rehabilitaciju u Hrvatskoj? Možda je Račan u nacionalističkoj euforiji posebno u ratnim okolnostima zbog straha da SDP bude proglašen antihrvatskom strankom prihvatio Tomčevu desnu orijentaciju. Drugo je objašnjenje povezano s Račanovim članstvom u zadnjem sazivu Predsjedništva CKSKJ-a, kada se očekivalo da će se odlučno suprotstaviti Miloševićevom "događanju naroda", a on to nije učinio!

Što god od toga da jeste istina, dobronamjerni i za konstruktivnu političku borbu – koja isključuje nasilje i rat – spremni ljudi okupljeni oko SDP-ovca potpredsjednika Rajića ostavljeni su na cjedilu od svoje političke stranke i sklonili se.

Želite li vi zapravo kazati da je Račan, slično kao i Mesić, zapravo rušio Jugoslaviju, dakle državu na čijem je bio čelu?

Mesić je brzo reterirao, pa je knjigu "Kako smo rušili Jugoslaviju" iz 1992. preimenovao 1994. u "Kako je srušena Jugoslavija". Ne tvrdim da je Račan "rušio Jugoslaviju", ali je očit bio njegov nerad i nesnalaženje. Račan se uvijek uvijao o nekakvim demokratskim promjenama za koje se tobože zalagao. Do rušenja Jugoslavije, unatoč svemu, ne bi došlo da Jugoslaviju nisu rušili oni koji su je tobože branili. Ali Jugoslaviju jeste rušio HDZ, ali je nije HDZ doveo u situaciju da ju je moguće rušiti, već je Jugoslaviju u tu situaciju dovelo zadnje vodstvo SK-a. Račan je bio jedan od naših vodećih lidera. Čemu smo se uostalom mogli i nadati? On je bio dio problema, a ne dio rješenja.

 

"Između Hrvata i Srba"

Možda ste malo prestrogi: proizlazi da je i Račan zapravo jedan od odgovornih za rat u Hrvatskoj? Često se plasira teza da je on izdao Srbe u Hrvatskoj.

Unatoč nekim dobrim reformskim potezima u samoj partiji, Račan nije učinio ono što je na toj funkciji u tim okolnostima trebao i mogao učiniti. Nije iskazao odgovornost prema svojoj izbornoj bazi i mnogi Srbi su to doživjeli kao političku izdaju! Krivci su i oni u Savezu komunista koji su ga u tom vremenu izabrali, a imali su dovoljno vremena i prilika spoznati da drug "Odlučno Možda" nikada ranije nije donio ni jednu pravovremenu odluku niti je mogao donijeti pažljivo jer mjerkao je na koju će se stranu problem odviti sam od sebe, a on će onda odlučno stati na stranu pobjednika.

Do rušenja Jugoslavije, unatoč svemu, ne bi došlo da Jugoslaviju nisu rušili oni koji su je tobože branili. Ali Jugoslaviju jeste rušio HDZ, ali je nije HDZ doveo u situaciju da ju je moguće rušiti, već je Jugoslaviju u tu situaciju dovelo zadnje vodstvo SK-a

A to da je Račan ostavio na cjedilu Srbe u Hrvatskoj, koji su mu tada, gotovo svi, dali svoje glasove, pa to je jasno kao dan. Nije problem u tome što je on "izdao" Srbe, jer on nije bio izabran samo zato da brine o Srbima i da se zalaže i bori za Srbe, nego je on izdao partiju kojoj je većina Srba poklonila povjerenje. Dakle izdao je ne samo Srbe nego i sve druge, prvenstveno Hrvate ljevičare. Ta se izdaja ne sastoji u tome što je on transformirao SKH u SDP, nego upravo obrnuto, što u toj transformaciji nije daleko odmakao. Uz neke pomake prema naprijed, kobni su pomaci prema natrag, a posebno koban je bio upravo prema srpskim SDP-ovcima i općenito prema Srbima u Hrvatskoj.

Bez Srba i bez svoje jasne politike prema Srbima u Hrvatskoj, Račanov SDP sam je sebe definitivno isključio iz same mogućnosti da uopće sudjeluje u političkom sprečavanju rata u Hrvatskoj. Partiju je prepustio Tomcu i njegovim sljedbenicima i kasnije se jasno pokazalo do čega je to dovelo i kako je i kamo na kraju otišao SDP-ov lider Zdravko Tomac. Postao je saveznik opskurnih političkih opcija i njihovih zagovornika. Konačno, na vaše direktno pitanje je li Račan izdao Srbe, možda bi mu se mogla iznaći i jedna olakšavajuća okolnost. Račan nije bio dovoljno kapacitiran rješavati tako teške probleme koji su ga zadesili. Po čitavom nizu kriterija, on im naprosto nije bio dorastao. Iza Račana kao partijskog ideologa nije stajala ozbiljnija radna karijera, nije ostao neki ozbiljniji autorski rad koji bi svjedočio o njegovim političkim stavovima i koncepcijama. A može li netko tko nije dorastao rješavanju nekog problema biti proglašen krivcem za njegovo nerješavanje?

Moram vas podsjetiti da ranije niste tako govorili. Naime, u jednom ste svome ranijem intervjuu rekli da bi bila preteška ocjena da je Račan izdao Srbe u Hrvatskoj.

Tada nisam raspolagao svim relevantnim informacijama. Meni je bilo prosto nevjerojatno da je tako nešto među nama, prvim ljudima SK-a, uopće bilo moguće. Podsjećam da je baš Račan u svojim nastupima običavao moralizirati, često koristeći, pa i razmećući se njima, termine kao što su čast, poštenje, obraz i sl. Istina, bilo je ljudi koji su i tada dobro čitali Račanove postupke, ali bilo ih je jako malo, a to su oni insajderi koji su točno znali što se zbiva u vrhu SDP-a. Ja nisam bio član SDP-a i nisam znao nešto više od onoga što je bilo poznato najširoj javnosti.

Kao što sam već rekao, tih kritičnih mjeseci 1990. bio sam jako zauzet svojim narušenim zdravljem, pa sam bio možda i manje informiran od većine svojih političkih prijatelja. A čovjek koji je o tome valjda jedini u Hrvatskoj mogao tada kazati punu istinu nije bio osobito glasan. Štoviše, taj inače tihi čovjek, čestiti čovjek s kojim, stjecajem okolnosti, nisam imao prilike bliskije surađivati ni družiti se, a riječ je dakako o Simi Rajiću, doista na strani svojih, tada nije bio osobito glasan. A da je i bio glasan, možemo zamisliti kako bi se proveo, odnosno kako bi ga gorljivo štitio njegov predsjednik stranke? Danas je sve kristalno jasno. Osvjetljavanju Račanove uloge značajno je pridonijela Rajićeva knjiga "Između Hrvata i Srba".

 

Uzelčeva biografija

Slobodan Uzelac jedan je od najvažnijih srpskih političara u Hrvatskoj posljednjih desetljeća. Rođen je u Kakmi 1947., diplomirao je defektologiju i u struci je ostvario četiri desetljeća dugu znanstvenu i nastavnu karijeru. Toliko je, otprilike, trajala i njegova politička karijera. Kao član Saveza komunista Hrvatske bio je na više funkcija od kojih je najvažnija sekretar Gradskog komiteta SKH Zagreba (1986. – 1990.). Aktivan je i u stvaranju i obnovi institucija Srba u Hrvatskoj. Jedan je od osnivača Srpskog demokratskog foruma i Srpskog narodnog vijeća, šest godina bio je predsjednik SKD Prosvjeta, a već 15 godina član je Skupštine i Patronata SPD-a Privrednik. Bio je i državni tajnik u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, a vrhunac njegove političke karijere je dužnost potpredsjednika u vladama Ive Sanadera i Jadranke Kosor.

 

Priredio: Tihomir Ponoš

 

Drugi dio feljtona možete pročitati na ovom linku.