>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Bolesnički karton SDP-a

Pravo pitanje nije hoće li Davor Bernardić otići ili ne, nego kako je on uopće mogao doći na čelo SDP-a. A ti i drugi promašaji bili su mogući jer je ova stranka otpočetka sebe koncipirala kao umivenu kopiju HDZ-a

Hoće li SDP propasti ili ipak nekako preživjeti, pitanje je za milijuna kuna, a možda i za milijun dinara. Znam da zvuči malo komplicirano, zbog spominjanja dinara čak i ‘zgužvano’, pa razdvojimo pitanje na dva dijela. Zašto propasti? Pa zato što ovakva kriza u toj stranci nije postojala od 1990. do danas, osim možda na parlamentarnim izborima 1992., kada je Račanova stranka jedva, kroz ušicu igle, prešla izborni prag i ušla u Sabor. Zato se sumnja, izgleda opravdano, da je Račanu nevidljivim pogurancima pomogao Tuđman, koji je poželio imati svoju kućnu ljevicu, o čemu je, uostalom, i javno govorio. To je i dobio, ali je zato SDP izgubio, da tako kažem, opozicijsku dušu, i to je postalo trajno stanje koje se nije promijenilo do danas. A sada, zašto milijun dinara? Zato što je SDP još osamdesetih godina, možda čak i ranije, u svakom slučaju dok je još bio nominalno komunistička stranka, odlučio prestati biti advokat radništva i postati glasnogovornik buržoazije – u početku još sitne, jer drukčije nije ni bilo. Što je još važnije, u SDP-u nikada nije osviješteno ili barem ovlaš spomenuto da se dogodilo to što se dogodilo. Osim što je o tome u svojoj posljednjoj knjizi i u intervjuima povodom nje lapidarno progovorio Antun Vujić, koji je kazao da su socijaldemokrati stvorili prije devedesetih nikada snažniji srednji sloj. A onda im je baš taj sloj nasapunao dasku.

Doduše, taj srednji sloj brzo će platiti visoku cijenu za to, jer se pokazalo da mu je u Tuđmanovom ortačkom kapitalizmu puno gore – praktički je od prvog dana počeo propadati i odumirati – nego u socijalizmu. Ovaj je u svojoj završnoj fazi stvorio džepove ekonomskog liberalizma baš po mjeri tog sloja, a slično je bilo i na političkoj razini, jer komunisti nikada nisu tražili, kao u zemljama sovjetskog bloka, da se vjeruje u njihove dogme. Bilo je dovoljno da ih se ne dovodi u pitanje. U svakom slučaju, Hrvatska se odmah po dolasku nove vlasti počela raspadati na bogate koji su postajali sve bogatiji i siromašne koji su postajali sve siromašniji. Sredina se izgubila, pri čemu su se ex-komunisti vjerojatno potajice radovali slomu srednjeg sloja, ali to je bilo kao da se slijep ruga gluhome. SDP je, naime, poslije relativno solidnog rezultata na prvim parlamentarnim izborima kopnio jednako brzo kao taj sloj, a povratak radništvu više nije bio moguć, najviše zato što se to nije ni htjelo, a zatim i jer je bio podvrgnut promidžbenom mitraljiranju da je ostao jugo-klasna stranka, bez rodoljubnih i domoljubnih korijena. Slično se, kao preslikano, dogodilo i sa Srbima u Hrvatskoj, kojih se SDP također riješio kao prljavog veša.

Tu su se stvari mogle vidjeti još i puno zornije, jer su Srbi na prvim parlamentarnim izborima još mahom glasali za Račanovu stranku, a kada su vidjeli da ih ova neće, okrenuli su se Jovanu Raškoviću i ostalim srpskim strankama. Tako je, uostalom, bilo i s radništvom (iako je ovdje prelaske teže kvantificirati), čega su, uostalom, bili svjesni i u vrhu SDP-a, ali o tome ni pod mukama ne bi progovorili ili bi mucali i muljali. Sjećam se intervjua koji sam radio s Račanom nakon dolaska na vlast 2000. godine, u kojem je pomalo pokajnički govorio o ovome. Opravdavao je stečajnu sječu koju je otpočetka provodio Slavko Linić, a bio je to zadnji čavao na lijesu radništva kao kolektiviteta u prijašnjem obliku, čišćenjem rusvaja koji je ostavio za sobom HDZ. Čim to obavimo, prisegnuo je, vraćamo se socijaldemokratskoj politici i izbornoj bazi koju predstavljamo. Naravno, to se nije dogodilo, niti je trebalo očekivati da će se dogoditi. Jasno je zašto. Do spomenutog intervjua SDP-ovci su iscijedili iz sebe bačve i bačve znoja da dokažu kako su i oni državotvorna stranka, koja ako i nije u prvom ešalonu Tuđmanovih domoljuba, maršira tik iza njih kao vjerna i nepokolebljiva pričuva. Ili, ako hoćete, umivena kopija. Sve drugo bilo je manje važno ili sasvim nebitno.

Famozna pretvorba i privatizacija prošla je praktički bez ikakvog sudjelovanja SDP-a i sindikata, koji su time ne samo držali ljestve za masovne pljačke koje su se pritom događale i još događaju, nego su i utrli put za očajno stanje koje danas imamo. A to je da Hrvatska čuči na dnu ili pri dnu razvojnih tabela u Evropskoj uniji, ali je zato po radu na određeno vrijeme i ostalim oblicima prekarnog rada šampionski zauzela sam vrh tih tabela. Eto, tako izgleda bolesnički karton SDP-a u posljednjih četvrt stoljeća i više, ali o tome u ovoj stranci nitko ništa ne govori. Sve se svelo na, kao, dramatično pitanje hoće li predsjednik Davor Bernardić biti natjeran na ostavku ili ne, pa čak netko može reći – čekaj malo, kako da razgovaramo o tim tvojim bolesničkim kartonima dok ovo ne riješimo? Krivo, druškane. O Bernardiću se ovoliko i govori zato što se prije nije govorilo o važnijem ili, ako ćemo direktnije, Bernardić jeste urnebesno loš i karikaturalan predsjednik SDP-a, ali pravo pitanje nije treba li otići nego kako je bilo moguće da uopće dođe.

Doduše, mora se priznati da ovo nije pitanje samo za SDP. Objektivno, i to je donekle izlika za ovu stranku, ona se našla u planetarnom okruženju nikada dominantnijeg sustava kakav je današnja neoliberalna internacionala, s istom provalijom između bogatih i siromašnih kakvu gledamo kod nas. Sada je taj sustav u dubokoj krizi, od čega mnogi bježe stvaranjem autoritarnih režima (Kina, Rusija, Turska…), a sam taj sustav poslao je na zadnje linije obrane razne oblike mahnitog populizma, koji se već uvelike valja u blatu i s mutiranim sortama fašizma (odvajanje meksičke djece od roditelja na američkoj granici). U takvoj situaciji i ljevica ima odlične uvjete za uzlet ili su oni barem jednaki onima desnice, ali u Evropi se zasad sve svodi na kratkotrajne proplamsaje koji brzo zgasnu (grčka Siriza, španjolski Podemos). Umjereno lijeve vlasti nešto bolje prolaze (Španjolska, Portugal, a posebna su priča zemlje skandinavskog bloka), ali prava ljevica drži se jedino u Velikoj Britaniji (laburisti Jeremyja Corbyna), vjerojatno zato što su zaštićeni još jakom proradničkom evropskom tradicijom. No zato na svjetskoj periferiji (Venezuela) nisu isključeni krvavi obračuni kao svojedobno u Čileu ili sasvim nedavno u zemljama ‘arapskog socijalizma’ (Libija, Irak, Sirija…).

Ukratko, lijeva, socijalistička ideja u smrtonosnom je okruženju, kao nekada partizani na Sutjesci, čemu je u mnogome pomoglo i to što je današnji kapitalizam okrenuo ekonomiju sasvim naglavce (banke su sve, proizvodnja ništa), što se i njemu obija o glavu. Zato čak i Donald Trump, a on je autentični moron koji dapače voli da ga se takvim smatra, najavljuje kao mjeru oporavka SAD-a obnovu devastiranih američkih čeličana. Sve to, velim, treba imati na umu i kada je riječ o Hrvatskoj i njenoj uništenoj proizvodnoj ekonomiji, ali to ipak nije opravdanje za ovo sada u SDP-u. Ako više nema tvornica, ova stranka trebala bi od sebe napraviti tvornicu novih ideja, a ne kao ovih dana bojkotirati završnicu nagodbe oko Agrokora. Ako je i to manje važno od ovoga s Bernardićem, onda ona boljeg zaista i ne zaslužuje.

1/2