Dobro je poznato da Hrvatska jedina od bivših jugoslavenskih republika nije vratila pravo bivšim nositeljima stanarskog prava, već je to pravo zamijenila socijalnom kategorijom stambenog zbrinjavanja, kojeg bivši korisnici stanarskog prava mogu ostvariti pod vrlo rigoroznom uvjetima. Hrvatska bivše nositelje stanarskog prava dodatno diskriminira, tereti ih i ovršava zbog navodnih nepodmirenih dugovanja na nekadašnjim adresama, i to čak za vrijeme nakon što je stanarsko pravo prestalo pravno postojati i nakon donošenja pravosnažnog rješenja o otkazu stanarskog prava kojeg su naravno, tokom devedesetih masovno donosili hrvatski sudovi. Koliko je takvih slučajeva ovršenih bivših nositelja stanarskog prava nije poznato. Diskriminirani bivši nositelji stanarskog prava u nemoćnoj borbi sa nemilosrdnim državnim aparatom, uglavnom šutnjom i čekanjem pokušavaju riješiti nagomilane lične probleme.

Presuda o otkazu stanarskog prava potpisana na Općinskom sudu u Zagrebu nije zanimala suca istog tog suda u drugom, ovršnom predmetu zbog navodnih računa za plin i vodu

Jedan od njih, koji se decenijama uzaludno bori s državom i teretom višegodišnjih ovrha, je Rade Tadić iz sela Trgovi pored Dvora, bivši nositelj stanarskog prava. Tadić je stan, u Tijardovićevoj ulici 10/6 u zagrebačkom Prečkom, napustio ratne jeseni 1991. godine. Tri godine kasnije, Općinski sud u Zagrebu donio je prvo rješenje o otkazu stanarskog prava koje je postalo pravomoćno 1999. godine. No dvije godine kasnije, 2001. godine, Tadić dobiva prvu ovrhu za neplaćene račune na njegovo ime u Zagrebu i to od Gradske plinare Zagreb, za period od januara do aprila 2001. godine, znači devet godina kasnije nakon što je otišao iz stana.

Tadićevo ime nekim čudom evidentirala je i podružnica Vodoopskrbe i odvodnje Zagrebačkog holdinga i to za punih 17 mjeseci, od kolovoza 2005. do decembra 2006. godine, za stan na sasvim nepoznatoj adresi - Ivana Kukuljevića 25, s kojim nije imao nikakve veze! Rješenje javnog bilježnika o ovoj ovrsi dobio je ove godine, te je uložio prigovor koji će biti upućen sudu. Ovrha od Gradske plinare Zagreb iznosi 2.000 kuna, dok oVodoopskrba i odvodnja potražuje 1.690,27 kuna.

Nekadašnji Tadićev stan u Tijardovićevoj 10/6, u trenutku otkazivanja stanarskog prava bio je, što je vidljivo iz pravomoćne presude o otkazivanja stanarskog prava Općinskog suda u Zagrebu iz 1999. godine, u vlasništvu Zrinjevca d.o.o. Dobro je poznato da su svi društveni stanovi s vremenom otkupljeni od strane privatnih lica ili su prešli u vlasništvo Grada Zagreba.

S pravom se postavlja pitanje na osnovu čega je Zagrebački holding isporučio račune na ime bivšeg nositelja stanarskog prava? U sporno vrijeme, Rade Tadić u navedenom stanu, ili izmišljenoj adresi (u slučaju Vodoopskrbe i odvodnje) nije stanovao. Napravljenu grešku u sustavu, koju bi po slobodnom sudačkom uvjerenju trebao platiti ni kriv ni dužan Tadić, Zagrebački holding ne želi priznati. Sav grijeh i teret stavlja na leđa bivšeg nositelja stanarskog prava pod objašnjenjem da se 1991. godine nije ‘uredno odjavio s adrese, te da oni o nastalim promjenama ne mogu imati saznanja’.

U presudi otkazivanja stanarskog prava, koju je izdao Općinski sud u Zagrebu, obrazlaže se pak da tužitelj vlasnik, tadašnji Zrinjevac d.o.o. navodi da je tuženi Rade Tadić prestao koristiti navedeni stan od oktobra 1991. godine, što je u svojstvu svjedoka potvrdio i T.L., predsjednik Kućnog savjeta stambene zgrade u Tijardovićevoj.

Nakon boravka u izbjeglištvu, Tadić se u međuvremenu vratio u selo Trgovi u Općini Dvor, gdje je donekle obnovio kuću svoje porodice. Da nešto duguje Gradu Zagrebu, Rade Tadić saznao je tek krajem 2001. godine, kada mu je na adresu u Trgovima stigao prvi pokušaj ovrhe nad pokretninama. Kako u skromnom, povratničkom domu nije bilo ništa vrijednog niti za ovršiti, taj ovršni postupak biva zaustavljen, a zaprepašteni Tadić otpočinje svoju bezuspješnu borbu.

S vjerom u pravdu, bez odvjetnika za kojeg nije imao novaca, Rade Tadić piše žalbe. Sa pravosnažnom presudom o otkazu stanarskog prava iz 1999. i potvrdom od UNHCR-a da se iz izbjeglištva vratio u pograničnu općinu Dvor, ali ne u glavni grad Hrvatske, nadao se da će se uspjeti oslobiti natrpanih neopravdanih ovrha. No presuda o otkazu stanarskog prava potpisana na Općinskom sudu u Zagrebu nije zanimala suca istog tog suda u drugom, ovršnom predmetu.

Na kraju 2007. godine, iako je k tome uveliko nastupila zastara za potraživanja od 2000. godine, Općinski sud u Zagrebu donosi presudu kojom određuje ovrhu. Nakon Tadićeve uložene žalbe, bez obzira na zastaru, kao i na pravosnažnu presudu o otkazu stanarskog prava iz 1999. godine, kojom se dokazuje da Rade Tadić u to vrijeme nije boravio u Tijardovićevoj 10/6, u Zagrebu, Županijski sud u Zagrebu 22. marta 2016. godine potvrđuje presudu prvostupanjskog suda o ovrsi zbog navodno neplaćenih računa za plin.

Nekoliko mjeseci kasnije ovršavaju Tadića koji je prvi put otkako se vratio u Hrvatsku uspio dobiti posao, i to samo na nekoliko mjeseci u javnim radovima. Za tri mjeseca, koliko javni radovi traju, Rade Tadić je svojom jedinom zarađenom plaćom u Hrvatskoj, platio nečiji tuđi račun, i nečiji tuđi trošak iz davne 2000. godine.

Tragom Tadićevog slučaja obratili smo se nadležnima u Gradskoj plinari Zagreb (GPZ) gdje su situaciju objasnili tako da ‘nisu imali saznanja o Presudi, kojom se otkazuje stanarsko pravo na predmetnom stanu sve do trenutka kada ga Tadić uz žalbu na izdano Rješenje o ovrsi dostavio predmetnu presudu. Tadić je bio dužan obavijestiti davatelja usluge, odnosno GPZ da više ne boravi u predmetnom stanu’. Nema konkretnog odgovora na osnovu čega je izdan račun na ime Rade Tadića, devet godina nakon njegovog izlaska iz stana i dvije godine nakon pravosnažne presude o otkazu stanarskog prava.

Na naš ponovljeni upit dobili smo odgovor da su u Plinari ‘procijenili da su im dane sve potrebne informacije te da ne vide razlog za dopunom istog’.

- Našem Društvu nije predočen dokaz da je gospodin Tadić suglasan da u medijima iznosimo informacije o njegovom predmetu. Iz tog razloga nismo u mogućnosti iznositi dodatne informacije, stoji u pravno-akrobatskom odgovoru ‘Novostima’ iz Gradske plinare Zagreb. Sličan odgovor dobili smo i u Zagrebačkom holdingu, Podružnici Vodopskrbe i odvodnje, gdje su se pozvali na Zakon o zaštiti osobnih podataka i poručili da im se Rade Tadić osobno, ili putem punomoćnika, obrati kako bi mu mogli dati detaljni odgovor i razjašnjenje. Tadić, poslije svega ističe da je izgubio vlastiti mir.

- Nisam u obavezi platiti nešto što nisam potrošio i za stan u kojem nisam stanovao, te me se bez ikakvog osnova tereti za navedeni dug. Nisam koristio ni zagrebački plin, ni zagrebačku vodu. Otkako sam se vratio iz izbjeglištva živim skromno u selu Trgovi kraj Dvora. Uporno me se tereti za nešto što nisam učinio. Molim ih samo da me puste na miru, da ustroje svoje evidencije i prestanu me uznemiravati neosnovanim ovrhama koje mi već godinama uporno i uporno šalju. O svemu imam dokaze nadležnih hrvatskih distanci, ali ih nitko neće uzeti u obzir. Iako sa svojom porodicom živim bez stalnih prihoda, sve svoje račune redovno plaćam, ali ne mogu platiti nešto što ja nisam potrošio - govori Rade Tadić.