Proteklih nekoliko dana deseci tisuća sirijskih civila gomilaju se pred graničnim prijelazom prema Turskoj, bježeći iz Alepa pred ofanzivom sirijske vojske i ruske avijacije u kojoj se, prema izvještaju organizacije Human Rights Watch, koriste i međunarodno zabranjene kazetne bombe. Prema tvrdnjama Ujedinjenih naroda, ovu i ostale ofanzive sirijskog režima karakterizira ‘sistematično i rasprostranjeno ubijanje civila’, pa one stoga ‘poprimaju dimenzije istrebljenja’. Istovremeno, UN je objavio i izvještaj naslovljen ‘Daleko od očiju, daleko od srca: Smrt u zatvorima Sirijske Republike’, u kojemu su dokumentirana svjedočenja oko 500 zatočenika režima koji su preživjeli najokrutnije oblike torture i koji tvrde da u tamošnjim zatvorima od mučenja, netretiranih ozljeda i bolesti te nedostatka hrane i vode umiru čak i djeca. Slične torture zabilježene su i u zatvorima nekih pobunjeničkih skupina, kao što su Islamska država i Front al-Nusra.
Dok izbjeglice čekaju pred ulazom u Tursku, njezine vlasti odugovlače s njihovim pripuštanjem kako bi zapadne saveznike prisilile da konačno na terenu realiziraju davni plan da se u pograničnom području uspostavi tampon zona sigurna za civile. Upravo u to vrijeme u službenom posjetu Ankari bila je njemačka kancelarka Angela Merkel, sa zadatkom da spriječi ili barem uspori ulazak u Evropsku uniju još dva milijuna ljudi koji tamo čekaju.
Ako je uspostava tampon zone u proteklih godinu dana bila teško ostvariva jer se na području uz granicu s Turskom bore sve skupine koje u ratu sudjeluju – ‘umjereni’ pobunjenici, sirijska vojska, džihadisti i Kurdi, uz podršku uvezenih šijitskih milicija te američke i ruske avijacije – ona je postala praktički neizvediva kada su prije nekoliko dana vojska sirijskog predsjednika Bašara al-Asada i Rusija uspješno izvele operaciju gotovo potpunog preuzimanja kontrole nad Alepom, najvećim sirijskim gradom koji je prije rata bio kulturni i trgovinski centar te zemlje.
Ujedinjeni narodi vojno djelovanje sirijskog režima karakteriziraju kao ‘sistematično i rasprostranjeno ubijanje civila’ koje ‘poprima dimenzije istrebljenja’
Alep je od 2012. godine podijeljen na područje pod kontrolom ‘umjerenih’ pobunjenika i područje pod kontrolom vlade, a prije nekoliko dana sirijska vojska opkolila je pobunjenike uz pomoć iranskih i libanonskih šijitskih milicija te ruske avijacije koja je u 24 sata izvela više od 200 zračnih udara. Prema procjeni turskog predsjednika Ahmeta Davutoglua, iz grada i njegove okolice prema Turskoj se uputilo oko 100.000 ljudi, a UN-ov direktor humanitarnih operacija John Ging upozorio je da bi zbog blokade pobunjeničke opskrbne rute prema Turskoj bez hrane i lijekova moglo ostati više od 300.000 ljudi. Ukoliko vojska Bašara al-Asada do kraja osvoji Alep, bit će to jedan od najvećih, ako ne i najveći poraz sirijske opozicije, jer je ona iz većine velikih urbanih središta već izgurana pred napredovanjem režimske vojske ili Islamske države.
Stručnjak za sigurnost, profesor Vlatko Cvrtila, smatra da osvajanje Alepa ima golem strateški i simbolički značaj ‘ne samo zato što se njime osigurava kontrola režima nad vrlo važnim političkim i ekonomskim središtem, već i zato što su upravo pobunjenici u tom gradu primali najviše pomoći od Turske’.
- Osvajanje Alepa znači osiguravanje jake osnove na liniji Alep – Damask, što u budućem kriznom menadžmentu Sirije znači da će režim imati mogućnost da nad tim područjem ostvari trajnu kontrolu. S obzirom na to da se sve što je najvrjednije u sirijskoj državi, osim naftnih izvora, nalazi upravo na toj liniji, dok su istočno od nje samo pustinja i manja mjesta, Alep je za režim iznimno važan jer on sa svojim ekonomskim, kulturnim i ljudskih potencijalom u rukama opozicije može biti velika prepreka u ostvarivanju njegovih interesa. Važan je i na simboličkoj razini jer je upravo Alep povijesno vrlo često bio u opoziciji režimu u Damasku - rekao nam je Cvrtila.
Operacija u Alepu događala se upravo u vrijeme kada je u Ženevi trebala početi nova runda mirovnih pregovora, no oni su prekinuti prije nego što su uopće započeli. Predsjednik Visokog pregovaračkog odbora sirijske opozicije Rijad Hidžab rekao je da opozicija otkazuje sastanak jer su režim i Rusija intenzivirali bombardiranja civilnih meta u Alepu i Homsu, dok je glavni pregovarač vlade Bašar al-Džafari poručio da vlada ne može pregovarati dok god opozicija postavlja preduvjete. Specijalni izaslanik UN-a za Siriju Staffan de Mistura izjavio je pak da on ‘nema namjeru voditi pregovore samo zato da bi se pregovaralo’, kritizirajući sirijsku vladu jer ne dozvoljava prolaz humanitarne pomoći za oko 200.000 ljudi kod kojih se sve češće bilježi umiranje uslijed izgladnjivanja.
De Mistura je uoči pregovora rekao da će oni trajati najmanje šest mjeseci, a primirje je u teoriji trebalo rezultirati i zajedničkom borbom protiv Islamske države. Većina analitičara slaže se da za je za pobjedu nad ISIL-om potrebna i kopnena ofanziva, slična onoj kakvu u Iraku obavljaju iračka vojska i kurdske pešmerge, dok tu funkciju u Siriji mogu obaviti samo režimska vojska ili ‘umjerena opozicija’. No te su strane suprotstavljene, a potporu primaju od saveznika s također suprotstavljenim strateškim interesima i lokalnim neprijateljima čiji im je poraz važniji od pobjede nad ISIL-om, pri čemu je ključna točka prijepora uloga, odnosno budućnost sirijskog predsjednika Bašara al-Asada.
- Operacijom u Alepu Rusija je Asadu omogućila da iz pat-pozicije izađe politički ojačan u odnosu na opoziciju koja bi mu trebala biti partner u pregovorima - govori Vlatko Cvrtila, koji smatra i da nema sumnje da će režim uz pomoć Rusije na koncu savladati pobunjenike, pri čemu će sama Rusija time zabetonirati svoje dugoročno prisustvo na Bliskom istoku.
Bjelodano je, kaže Cvrtila, da je Rusija ‘ovaj napad smišljeno pokrenula upravo uoči početka pregovora u Ženevi, jer bez obzira na to kako će Alep kasnije izgledati, hoće li biti u sastavu Sirije ili pod međunarodnim protektoratom, pobjednik je onaj koji diktira tempo stabilizacije’.
Rusija je smišljeno pokrenula napad upravo uoči početka pregovora u Ženevi, jer bez obzira na to kakav će kasnije biti status Alepa, pobjednik je onaj koji diktira tempo stabilizacije – smatra Vlatko Cvrtila
- Zato su pregovori propali i neće se obnoviti sve dok režimska vojska i Rusija imaju dobre uvjete za postizanje vojnih uspjeha, dok god imaju inicijativu na frontu. Bez obzira na to što se u Siriji odvija humanitarna katastrofa bez presedana u 21. stoljeću, nijednoj strani ne odgovara da se sukobi zaustave jer za svaku od njih primirje bi značilo da će ona druga dobiti vremena da se pregrupira i pripremi za nove bitke - govori Cvrtila.
Drugim riječima, zahvaljujući Rusiji Asad je trenutno u puno boljoj pregovaračkoj poziciji nego što je to bio prije operacije u Alepu, što je neprihvatljivo opoziciji i njezinim sponzorima, naročito SAD-u koji ne odustaje od stava da Asad mora otići, čak ni u svjetlu žalosne spoznaje da se bez režimske vojske i Rusije, po svemu sudeći, rat protiv Islamske države ne može dobiti. Rusija se tijekom svoje četveromjesečne intervencije, najveće ‘prekomorske’ nakon raspada SSSR-a, nametnula kao nezaobilazan faktor koji uspješno osigurava stabilnost režima. Pritom su za nju troškovi te kampanje minimalni u smislu financija, podrške javnosti i ljudskih žrtava, unatoč pogibiji 224 ruska civila u terorističkom napadu koji je u listopadu izvela Islamska država na Sinajskom poluotoku.
Rusija je, kako kaže profesor Cvrtila, ‘potpuno poremetila interese SAD-a i naročito Turske, koja se predstavljala kao ključan arbitar u sirijskom sukobu’. Štoviše, nakon što je turska vojska u studenome srušila ruski vojni avion zbog prodora u njezin zračni prostor, Rusija je na to pogranično područje dovela bitno naprednije naoružanje od onoga s kakvim raspolaže Turska. Također je i intenzivirala napade na uporišta turskih saveznika, sirijskih Turkmena, koji su se prema nekim izvorima u posljednje vrijeme povezali s radikalnim skupinama. Počela je i otvoreno zastupati pravo Stranke demokratskog ujedinjenja, koja predstavlja sirijske Kurde, da dobije svoje mjesto za pregovaračkim stolom u Ženevi, čemu se Turska svim silama protivi.
Profesor Cvrtila napominje da ‘Turska kao velika država u svom okruženju ima razvijene strateške interese od kojih neće odustati, pri čemu joj je dolazak Rusije poremetio planove jer je dotad ona bila moćna saveznička država, a sada nasuprot sebe ima jednu nesavezničku državu koja, na kraju krajeva, operira u blizini njezinog teritorija i pomaže režimu koji je njezin protivnik’.
On smatra da je operacija u Alepu korak bliže krojenju modela buduće Sirije prema interesima velikih sila, pri čemu je Rusija zajedno sa sirijskim režimom trenutno u prednosti. U Siriji je, kaže profesor Cvrtila, ‘počinjeno etničko čišćenje i stvoreni su homogeni teritoriji, pa zemlja, s obzirom na razinu nasilja, neće moći biti vraćena u predratno stanje, već se nezaustavljivo kreće prema fragmentaciji’.
Rekordna pomoć za izbjeglice
U Londonu je dan nakon propalih ženevskih pregovora održana donatorska konferencija za Siriju na kojoj je prikupljeno deset milijardi dolara, najveći iznos novca ikada prikupljen u jednom danu u cilju sprječavanja humanitarne krize. Tim novcem, koji se neće donirati odmah nego u razdoblju do 2020. godine, trebali bi se pokriti troškovi pomoći za 4,7 milijuna sirijskih izbjeglica i 13,5 milijuna ljudi unutar Sirije, koliko ih prema procjenama UN-a treba međunarodnu pomoć. Samo obećanje, međutim, još ništa ne znači kada se zna da je lani realizirana jedva polovica obećanih donacija, pa su iznosi namijenjeni izbjegličkim kampovima u Jordanu, Libanonu i Siriji smanjeni, unatoč konstantnom priljevu novih izbjeglica.
