>

novosti logo

Kronika Kronika

Preživjeti devedesetu

Došla mi neki dan Hitna iz Gline, dali mi infuziju i injekcije, pa sam opet živa. A da mi nije telefona, tko zna bih li bila, kaže Draginja Paripović, polupokretna 90-godišnjakinja koja sama preživljava u pustopoljinama Banije

Kad povremeno na područjima od posebne državne skrbi - na Baniji i Kordunu, u Lici i Dalmaciji - posjetimo kakvo osamljeno, vremešno i boležljivo čeljade čija su primanja tolika da vam uopće nije jasno kako itko s time uspijeva preživjeti mjesec, nerijetko se potvrdi pravilo da država ne brine o ljudima slične, mahom ne baš dobrohotne sudbine. Sve, naravno, bude po zakonu, isplaćuje im se mizerna mirovina, socijalna ili druga mjesečna naknada, tu i tamo im se kamionom Crvenoga križa dostavi paket s rižom, uljem i šećerom iz zaliha, pa činovnici i svi ostali u lokalnoj i široj zajednici mogu mirno spavati, čistih ruku i bez grižnje savjesti. Oni su svoje ‘pošteno’ odradili, a što će dalje biti s ljudima čiji su životni suputnici umrli a djeca se rasula po svijetu, pa se sada sami, obično narušena zdravlja i sa sve većim teretom godina, moraju nositi sa svakodnevnicom u izoliranim i devastiranim sredinama, nije više, barem formalno, ničija briga. Takvi su se ‘obrasci’ ponašanja društvene zajednice toliko ustalili da bismo povratničke krajeve Hrvatske slobodno mogli nazivati područjima od posebne državne nebrige.

Ove će godine Draginja Paripović iz Malog Gradca kraj Gline navršiti devedesetu: njezin suprug Dušan umro je prije šest godina, a sin Pero i kćeri Radojka i Dušanka ne žive više s njom, pa sama, strpljivo i bez straha, čeka novi dan znajući da joj svaki takav može biti posljednji.

- Ja ti, moj sinko, uglavnom provodim vrijeme računajući kako ću 920 kuna penzije rastegnuti na 30 dana. Plaćam što treba i što ne treba: kućarinu, televiziju, struju i telefon koji bih i mogla otkazati da me nije strah. Neki mi je dan došlo slabo, nazvala sam Hitnu i odmah su došli iz Gline da vide zašto se gubim u visokoj temperaturi… i, eto, dali mi infuziju i neke injekcije, pa sam opet živa. A da mi nije telefona, tko zna bih li bila… Ni televiziju baš ne bih otkazivala laka srca, ona mi je ovdje jedino društvo i uz nju vrijeme brzo prođe. Ostalo i da hoću ne mogu otkazati, a uplatnice za te silne dadžbine stižu li stižu; kad sve poplaćam, ostane mi jedva četiristo kuna. Kako ih razvući na cijeli mjesec, ni najbolji tefter ne pomaže – tumači nam Draginja.

S cijelom svojom obitelji u ‘olujnim’ vremenima 1995. dospjela je do Srbije: nakon putešestvije po Bosni, završili su nedaleko od Novog Sada, negdje u vojvođanskoj ravnici, ali se točna imena sela više ne sjeća. Dragan se ondje uspio zaposliti, djeca su krenula u školu, a ona je za nadnicu radila sve moguće poslove, najviše u poljoprivredi. Otpočetka nitko od njih nije bio zadovoljan novim i nametnutim načinom života, pa im se, posebno roditeljima, sve češće u mislima pojavljivala slika rodnog kraja i svega što su ondje naprasno morali ostaviti. Trebale su proći dvije godine da se odluče vratiti.

- Čim smo došli na Baniju, oko nas su se ukazivala zgarišta kuća, opustjela sela, veliki jad i bijeda. Strepila sam od toga u kakvom ćemo stanju zateći naše imanje, ali smo ipak imali sreće u nesreći pa nas je kuća dočekala cijela, samo do temelja popljačkana. Svejedno, bar smo za prvu ruku imali krov nad glavom i nije nam bilo teško krenuti ispočetka. No taman kad smo se nekako ponovno sredili, djeca odoše svojim putem u život, a Dušan zauvijek. Tako da sad sama prebirem po ovoj šačici kuna, što mi ne bi toliko teško padalo da mi je bar malo zdravlja, odnosno da me boleštine nisu stisle toliko da više ne mogu raditi. Od troje moje djece Dušanka je sa svojom familijom najbliže, u susjednom zaselku, pa me često obilazi i pomaže mi, premda je i sama bolesna. Evo, jučer mi je juhu skuhala, pa i ti, novinaru, možeš malo srknuti, dobro će ti činiti – nutka nas naša domaćica.

Kolikogod se u poznoj životnoj dobi puno zaboravljalo, Draginja se znade prisjetiti vremena oko Drugoga svjetskog rata, radi kojeg je nakon drugog razreda osnovne morala prekinuti daljnje školovanje. Priča nam o tome kako su seljani, i ona među njima, u strahu i panici tražili zaklon po jarugama i klancima obližnje šume čim bi netko dojavio da stižu ustaše. A oni ovdje nekim čudom nisu ubijali i palili sve zaredom, jer im je, smatra naša sugovornica, trebalo stoke i živadi za hranu, da na tuđoj muci sami lakše ‘prepentaju’ rat.

- Osim moje djece, nitko me se drugi ne sjeti, a valjda i ne zna za mene. Sam vrag će znati kako si ti nabasao ovamo? Ništa ja od nikoga ne dobivam, ni pakete ni što drugo, samo mi je ona što radi u gradu, Ljuba Vrga, pomogla da dobijem veš-mašinu, pa joj i ti zahvali u moje ime i pozdravi je kad je vidiš – zaključila je naš razgovor i susret Draginja Paripović.

Ljuba Vrga, SNV-ova suradnica za socijalna i humanitarna pitanja na Baniji i Kordunu, dobro poznaje Draginju Paripović i obilazi usamljenu staricu da vidi kako je i na koji bi joj se način eventualno moglo pomoći.

- Draginja vrlo teško živi, a kako je polupokretna, problem joj predstavljaju čak i najosnovnije kućanske radnje. Redovito je obilazi kći Dušanka, premda se i sama bori s bolešću i nezavidnom životnom situacijom. Više od stotinu porodica na ovom području dosad je primilo pomoć Srpskog narodnog vijeća: pored paketa s hranom, podijelili smo im odjeću i druge potrepštine za najmlađe, kao i određeni broj kućanskih uređaja, odnosno bijele tehnike neophodne za život u 21. stoljeću. Pritom nerijetko surađujemo s drugim organizacijama, pa smo tako uz pomoć Komesarijata za izbjeglice perilicu rublja donirali i Draginji – protumačila nam je Vrga.

1/2