Porodica Dušana Janjića bila je tek jedna od tisuća porodica koje su početkom augusta 1995. bježale iz svojih rodnih sela pred ratom. Sljedećih pet godina Dušan, njegova supruga Branka i njihova kći premještani su iz jednog izbjegličkog kampa u drugi. U jednom takvom kampu u Crnoj Gori, sreo ih je 2000. godine Čedo Vidović iz Građanskog odbora za ljudska prava (GOLJP). Članovi GOLJP- a godinama su obilazili izbjegličke kampove i pružali informacije izbjeglicama koje su se željele vratiti u Hrvatsku. Krajem 2000. godine Dušan i Branka su se vratili; kći im je odlučila ostati u Srbiji. Njihova kuća u selu Šljivovac bila je spaljena tako da su se nastanili u vrtnoj kućici od četiri kvadratna metra.
Aktivisti GOLJP-a godinama su obilazili te krajeve, skupljali po Zagrebu donacije u hrani, odjeći i polovnom namještaju i dijelili ih povratnicima. Dva puta smo organizirali posjet tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića povratnicima i izbjeglicama u tim krajevima. Prilikom drugog takvog posjeta, Mesić je bio i kod Janjića. Od tada Dušan na zidu svoje potleušice drži fotografiju na kojoj su on i Mesić; pokraj nje je dodao sličicu Tita. Ubrzo poslije te posjete Janjići su uključeni u program obnove. Ove godine, 19 godina poslije povratka, izgrađena im je nova kuća. Zadnjih su ih godina obilazili kolege iz Projekta građanskih prava Sisak.
Kuća je bila lijepa kamena prizemnica ali potpuno prazna. Napisali smo mail da tražimo krevete, stol, stolice, štednjak, peć na drva i poslali ga na dvjestotinjak adresa, slično kao što smo radili krajem devedesetih. Javilo se nekoliko ljudi koji su ponudili polovni namještaj. Ljubaznošću mitropolita Porfirija dobili smo kombi kojim smo stvari pokupili i prevezli u Šljivovac, mali zaseok među šumovitim brežuljcima sjeverno od Vrginmosta.
Kod Dušana je susjed Mile Bulat kojeg već godinama nisam vidio. Veselimo se susretu, nude nas, naravno, rakijom, nećemo, moramo još voziti natrag. Svi zajedno istovarujemo kombi i škodu karavan, unosimo trosjed na rastezanje koji je jedva prošao kroz vrata, ormare i fotelje. Dušan nas moli ako mu možemo naći peć na drva. Dragan iz PGP-a Sisak, koji nas je čekao na skretanju za Šljivovac, dogovara još neke pojedinosti s Dušanom.
Dok stojimo pred kućom pada mi na pamet ona Cesarićeva pjesma o zadovoljnim radnicima kad gledaju krov koji su upravo postavili. Obećavamo da ćemo naći peć, pozdravljamo se s Janjićima, Bulatom i Draganom, vozimo natrag prema Zagrebu kroz krajeve u kojima gotovo svaka kuća, a neke su napuštene jer su vlasnici pomrli, kod Čede i mene budi uspomene od prije dvadesetak godina.
