>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Pusti vodu da penzije odu

Teva i Agrokor pokazali su da nema tih korporativnih pozicija koje garantiraju bar da nam mirovinski ulozi neće otići u propast. Pa, ako jamstvo nisu firme kojima hrvatska vlada upućuje najviše poticaja, onda na tržištu nema tog uporišta kojem bismo se smjeli povjeriti

Osjetno kolebanje u poslovanju obaveznih mirovinskih fondova s kapitaliziranom štednjom izazvalo je proteklih dana krajnje zanimljive reakcije u domaćem javnom prostoru. Ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, recimo, izvalio je tim povodom da su dotični bankovni subjekti ‘apsolutno sigurni’ i za dokaz je iznio podatak da im je prosječni prinos u prošlih desetljeće i pol – taman otkad su uvedeni – preko pet posto. Jednu presudnu novost ministar nije spomenuo, doduše, ali pogledajmo najprije o kakvim se aktualnim pokazateljima radi.

Mirovincima se zamjera na nekritičkom ulaganju u poduzeće s vodećom tržišnom i političkom pozicijom u ovoj zemlji, kao da bi – ako im je već povjereno da se kockaju s novcem od mirovina – trebali činiti išta drugo

Od starih spomenimo pak samo još da se više od pet posto fondovskog prinosa na polog od četvrtinu naših doprinosa za mirovine danas i može nekome činiti prihvatljivom cifrom. Ali danas je kamata na državne obveznice znatno niža od tog iznosa, dok je u prvo vrijeme navedenog razdoblja bila viša, a poznato je da ti vrijednosni papiri čine preko tri četvrtine fondovskih portfelja. Što to znači, rekao nam je još početkom prošlog desetljeća Radimir Čačić, inače gorljivi zagovornik tržišne ekonomije, komentiravši da bi garantirani prinos ipak trebao biti veći makar od kamate na državne obveznice. No baš nitko nije bankama u tom pogledu nikad zadao nikakve žešće obaveze, pa smo na koncu dospjeli u sadašnje kritično stanje.

Ono se dakle sastoji u činjenici da su sva četiri obavezna fonda u prvih šest mjeseci ove godine ostvarila negativan prinos za najzastupljeniju srednju kategoriju prema odabranoj rizičnosti poslovanja, mada je taj rezultat ublažen već sa sedmim mjesecom, kao i poslovanjem unutar posljednjih godinu dana. Ali najveći od tih fondova, AZ – mirovinac Zagrebačke banke – uvjerljivo je najgori, s manje od 1,5 posto prinosa u 12 mjeseci; treba znati da ta kuća drži oko 40 posto ukupne mirovinske štednje u Hrvatskoj kad se radi o kapitaliziranim polozima u tzv. drugom stupu. Podsjetimo, drugi stup je uveden na prijelazu stoljeća, izdvajanjem četvrtine obaveznih doprinosa za mirovinu iz prvog stupa, onoga generacijske solidarnosti.

Namijenjen je osiguravanju većih primanja umirovljenika, jer prvi stup navodno više nije mogao podnijeti taj rastući teret, pa je misija posvećena bankama, da ulog oplode na tržištu. Naravno, u državnom proračunu iza svake transakcije prema mirovincima ostaje golema rupa od oko četiri milijarde kuna godišnje, a taj se minus u globalnoj praksi naziva, prilično cinično, tranzicijskim troškom. Njemu treba pribrojiti još nekoliko evidentnih šteta po radnički – potom umirovljenički – standard, kao i javni interes, npr. naknade i druga davanja bankama koja premašuju iznos ostvarenog prosječnog prinosa.

Čitav model kapitalizacije mirovinske štednje je beznadežno promašen, iz kuta radnika; istina glasi upravo suprotno onome što je izjavio Marko Pavić – mirovinci su apsolutno nesigurni

Nije trebalo puno muke da se uđe u trag recentnom neuspjehu fondova, on je proljetos bio sasvim pristojno naznačen ponekim objavama. To se, ruku na srce, moralo iščitavati u ogledalu, iz naopake slike koju u pravilu nude glavni hrvatski mediji, ali valjda smo i tu tehniku dosad već uspjeli savladati. Tako, recimo, Jutarnji list početkom svibnja poručuje da neće biti loših efekata fondovskog trgovanja dionicama i obveznicama Agrokora, ili da oni barem neće biti posve katastrofalni.

Mjesec i pol dana kasnije, portal Index – jedan od viđenijih pobornika tržišnih igara bez granica – okomljuje se na fondove zbog šurovanja s Agrokorom, jer se navedeni loši efekti već itekako vide. Mirovincima se pritom zamjera na nekritičkom ulaganju u poduzeće s vodećom tržišnom i političkom pozicijom u ovoj zemlji, kao da bi – ako im je već povjereno da se kockaju s novcem od mirovina – trebali činiti išta drugo. HANFA, regulator koji dosljedno pušta fondovima da čine što im je milo, objavljuje zatim rečene polugodišnje statistike i zatim istina polako probija na vidjelo. Uz očekivani fijasko iz poslovanja s propalim Agrokorom, pojavljuje se u prvom planu i oveći neuspjeh u trgovini dionicama izraelske Teve.

Samo u posljednjih godinu dana, kao što dramatično ovih dana izvještava Jutarnji list, dionica Teve pala je s oko 52 na oko 17 dolara. Navode se zatim vjerojatni razlozi poslovnog kraha, ali ne i odgovor zašto npr. AZ nije izašao na vrijeme iz te priče. Ponetko je možda i zaboravio ključne reference: Teva je onaj farmaceutski div koji posjeduje Plivu, no koji također posjeduje Tihomira Oreškovića, prošlog hrvatskog premijera. Orešković je iz Teve došao na čelo vlade i u Tevu se vratio nakon svojih tričetvrt godine predsjednikovanja, a nekako baš u to vrijeme su fondovi propustili spasonosno napuštanje te kompanije. I sad će netko pomisliti da je za gubitak u prinosu fondova kriva poneka loša procjena ili uspavanost fondovskog menadžmenta, inače najrazmaženijeg u financijaškoj struci.

Dodajmo ovdje i jednu digresiju, odnosno podsjetnik na tekst koji smo, između nebrojenih osvrta na problem mirovinaca, objavili u Novostima prije godinu i pol dana, povodom susreta Oreškovića i predstavnika bankovnih fondova. Tevin menadžer na privremenom radu u Vladi RH tad je o potonjima govorio kao o rješenju za mnoge domaće ekonomske probleme, konkretizirajući da bi se i autoceste trebale monetizirati zamjenom za državne obveznice u fondovima, te da bi mirovinski fondovi također preuzeli državne portfelje u nizu drugih, manjih poduzeća.

Nažalost, nije kvaka u nekvaliteti fondovskog menadžmenta, jer bi se u protivnom taj problem mogao razmjerno lako riješiti, bez demontiranja šireg sklopa unutar kojeg funkcionira model kapitalizirane mirovinske štednje. Naime, unatrag nekoliko godina – prije negoli su Agrokor i Teva zapali u teškoće – fondovima se predbacivalo zbog nediverzificiranosti portfelja; ulagalo se gotovo isključivo u državne obveznice koje teško da mogu dati iole vidniji prinos. S mnogih se pozicija gromko zahtijevalo da se uvale na tržište i otvore njegovim često iznenađujućim manifestacijama, jer sreća prati hrabre. Presudna novost koju smo spomenuli na početku ovog teksta jest baš to: fondovi su donekle otpustili kočnice. Teva i Agrokor, međutim, pokazali su da nema tih korporativnih pozicija koje garantiraju bar da nam mirovinski ulozi neće otići u propast. Pa, ako jamstvo nisu firme kojima hrvatska vlada upućuje najviše beneficija i poticaja, a koje istoj toj vladi upućuju najviše kadra, onda na tržištu nema tog uporišta kojem bismo se smjeli povjeriti.

Čitav model kapitalizacije mirovinske štednje je beznadežno promašen, iz kuta radnika; istina glasi upravo suprotno onome što je izjavio Marko Pavić – mirovinci su apsolutno nesigurni. Iz kuta banaka perspektiva izgleda posve drukčije, imamo li na pameti nekoliko krucijalnih momenata, pored onog već navedenog koji se odnosi na naknade fondovima i menadžerska im primanja. Prvo, bankovni mirovinski fondovi odmah natrag posuđuju državi najveći dio preuzetog javnobudžetskog novca, u vidu državnih obveznica, što znači da se država zadužuje kako bi nadoknadila zjapeći deficit za tekuće mirovine po načelu međugeneracijske solidarnosti. Drugo, novac koji smatramo našom štednjom uopće nije naš, jer ga ne možemo preuzeti nakon odlaska u mirovinu, nego će nam ga posebna bankovna društva isplaćivati u obrocima čiji iznos sama određuju na, treba li napominjati, veoma sumnjiv način. Uostalom, fondovi sami posredno određuju i visinu garantiranog godišnjeg prinosa, pri čemu im u svakoj narednoj godini zapravo odgovara nakaradno zadano odmjeravanje prema eventualno slabijem poslovanju u prethodnom razdoblju – to je upravo ono o čemu je govorio iskreno zblenuti Čačić.

Treće, fondovi u svoj diskrecijskom pravu na burzovne manevre – osim što osiguranici nemaju mogućnost uvida i suodlučivanja – ulažu našu štednju u dionice koje se nisu tek u slučaju Teve i Agrokora pokazale dubioznima. Godinama ranije ispostavilo se na primjeru Nexe grupe, investicijskog fonda Quaestus i tvrtke Ingra da se mirovinci ravnaju primarno po interesu banaka koje stoje iza njih. Te banke nalaze svoj račun u pomaganju firmi koje su kreditirale ili s kojima stoje u nekom drugom, često neprovidnom poslovnom odnosu, dok se skrivaju iza opravdanja, politički verificiranog od većih stranaka, da kapitalizirana štednja služi i tzv. pokretanju hrvatskog gospodarstva.

Radnici tu neminovno dospijevaju u svojevrsni sukob interesa, jer se ne mogu kladiti i na mirovince i na državu – vezani su za oboje i dužni oboma – a neizbježno gube s bar jedne strane. I lako bi se to još nekako i riješilo da medijatori između svih ovdje nisu političari koji su ovjerili vezu fondova i Agrokora, i koji dan-danas nerijetko spominju potrebu za još većim izdvajanjem u drugi stup, ponašajući se kao trbuhozborci banaka. Na ruku im idu razni mediji, kao i tamo infiltrirani privatni špekulanti poput Nenada Bakića, jednog od dioničara koji su vrijedno surađivali s predstavnicima mirovinaca u vodećim strukturama nekih poduzeća, npr. u Petrokemiji.

Indikativan je utoliko i tekst Viktora Vresnika, ekonomskog analitičara Jutarnjeg lista, otprije nekoliko dana, u kojem on komentira izjavu Marka Pavića. Vresnik se pita možemo li vjerovati ministrovoj izjavi i odgovara da ‘načelno možemo’, ali ‘uz ogradu da je na tržištu kapitala apsolutna sigurnost ipak nepostojeća kategorija’. Zatim nabraja što je sve tu pogriješila država, a što fondovi, no svejedno u zaključku poduzima salto mortale: zbog tih je grešaka državni regulator danas na oprezu, a fondovi su se pribrali i stoga znajmo da, eto, ‘dugoročno, to je najbolje što nam se moglo dogoditi’.

Dugoročno, nema nam spasa ako se ne izvučemo iz te luđačke košulje u koju nas ciljano oblače i koju nam namjenjuju za dress code zauvijek, ili makar dok se sve ne uruši samo od sebe. Mirovinski fondovi za kapitaliziranu obaveznu štednju su najizrazitiji hibrid gubitaša i uhljeba, pervertirani nakot rastuće svjetske osiguravateljske industrije koja je svoje lovište pronašla u europskim postsocijalističkim zemljama, uz pomoć Svjetske banke i MMF-a. Ranije se model testirao na laboratorijski uređenim sistemima kao što je bio Pinochetov u Čileu, no golema je većina spomenutih država u Europi odbacila ili smanjila i zauzdala drugi stup, za razliku od Hrvatske.

Kumulativ fondova s prinosom u Hrvatskoj danas iznosi približno 90 milijardi kuna, a toliki nam je i ukupni tranzicijski trošak; bez prinosa, on čini oko četvrtinu javnog duga Hrvatske. Štoviše, sam prinos očito je kompromitiran u godinama poput ove, ili u najgorem periodu na početku ovog desetljeća, kad su fondovi unutar 12 mjeseci uspjeli izgubiti – ulaganjem u firme koje smo naveli i još poneke – oko polovinu dotad zarađenog novca. Ne treba mnogo analitičkog napora da bismo shvatili što bi bilo sa štednjom da su otpočetka jačali ulaganje u dionice i korporativne obveznice, a kao što su krenuli u novije doba.

Ulog ipak nije sasvim i nepovratno izgubljen, određeni se dio prikupljene vrijednosti još dade spasiti, ali ne bez odlučne nacionalizacije toga portfelja. On, dakako, ne postoji kao živi novac, izuzev nekoliko postotaka fonda u likvidnim sredstvima, dok ostatak čine razna navedena potraživanja. Njih se može u slučaju državnog preuzimanja ostaviti za izvanbilančnu imovinu koja će se po dospijeću uplaćivati npr. Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, umjesto bankama. Samo treba znati da nam i dalje mažu oči kad govore da bi nacionalizacijom ta vrijednost propala kroz budžetske rupe, i kad nas uvjeravaju da je riječ o privatnom novcu svakog od nas. A nije, nego je u ovom slučaju naše samo ono što nam je zajedničko, pa je zasad to isključivo dug koji raste na gnojivu licemjernih izjava o apsolutnoj ili makar načelnoj sigurnosti mirovinskih fondova.

1/3