Kad bi se već sutra, preko noći, ekonomija vratila u stanje otprije koronavirusa – što je, naravno, nemoguće - Hrvatska bi opet grebla po samom dnu Europske unije. A upravo je to zajednički cilj hrvatske vlasti i opozicije, za čije ostvarenje se troši golemi novac i povećava zaduženost zemlje. Do tog zaključka dovodi sustavno obnavljanje politike po kojoj uvoz uvijek ima prednost pred izvozom, a trgovina pred proizvodnjom. Zvuči suludo da pritom čak i najistaknutiji korifeji te politike, oni koji je glasno zagovaraju i uporno provode, ukazuju na njene loše posljedice. Pri tom čak tvrde kako smo naučili lekciju i da se greške ne smiju ponoviti. Ali tko će i što promijeniti? Kako sada stvari stoje, samo duh sveti.

Tako svi odjednom otkrivaju premalu poljoprivrednu proizvodnju i ovisnost o uvozu hrane. Tu se, međutim, njihove analize zaustavljaju. Zašto se uvozi, a ne kupuje domaće? Zato su, čini se, po njima krivi neki anonimni zločesti trgovci, koji se kriju iza fasada i polica šoping centara. Oni uvoze tikvice i rajčice, salatu i mrkvice, pa tako guše domaće proizvođače. Ali po istoj logici krivica se može prebaciti i na drugu stranu. Lijeni i bez poduzetničke inicijative, domaći proizvođači ne proizvode dovoljno, pa trgovcima ne preostaje ništa drugo nego da potraže robu u Italiji ili negdje drugdje s one strane granice. Trebao je koronavirus da nam otvori oči, ali ipak ne toliko da krivicu potražimo na Markovom trgu ili iza dorskih stupova Hrvatske narodne banke.

Slično je i s prevelikim udjelom turizma u bruto domaćem proizvodu. Doduše, bilo bi glupo optuživati turizam za prebrzi razvoj (iako ima i toga), pa se ističe samo dugogodišnje zapostavljanje prerađivačke industrije. Tko je za to kriv? I tu odgovora nema, pa bi ga valjda opet trebalo potražiti u kroničnoj nesposobnosti industrijskih proizvođača i četvrt stoljeća staroj magli privatizacije. Njih se, međutim, mora naći u prezentu, dakle u sadašnjem vremenu, ali ti su krivci toliko moćni da im se ne isplati zamjeriti. Opasnost za onog tko digne glas je prevelika i previše prezentna. Gdje su ona vremena, kad su ekonomisti govorili što god im je palo napamet, bez straha da će izgubiti posao ili projekte od kojih žive ili da će ih se izbrisati sa spiska onih kojima je otvoren prostor u medijima?

Naravno, krivci su oni koji zagovaraju i čuvaju prejaku kunu, zbog čega je sve iz uvoza jeftinije, pa ispada da Hrvati ne znaju ni saditi povrće, a da su za industriju previše lijeni ili tupavi. Ali dio europskog krupnog kapitala koji ovdje žari i pali, ne treba konkurenciju iz Hrvatske (kojoj je namijenjena uloga europskog odmarališta), a dobro mu dođe i zarada od trgovine i banaka. Krug domaćih dobitnika također je vrlo moćan i utjecajan. U obranu nerealnog tečaja složno su stali i Vlada i Narodna banka, sa zajedničkim ciljem što bržeg uvođenja eura, naravno po sadašnjem, nerealnom tečaju. Dr. Vladimir Gligorov s bečkog Instituta za međunarodne ekonomske odnose u razgovoru za Express kaže da je Hrvatska u posebno nepovoljnom položaju. Nije u eurozoni da bi mogla računati na ozbiljnu pomoć Europske banke, a nema ni vlastiti novac, jer je kunu jednostranom odlukom vezala za euro, da bi ga mogla tiskati i u njemu držati rezerve, kao na primjer Švedska, Britanija ili Češka. Time su i vlastitoj emisionoj (Narodnoj) banci vezane ruke.

U tom svjetlu lakše je razumjeti pitijski odgovor guvernera Borisa Vujčića na pitanje nekad uglednog novinara, koji je sada dobio udarni termin na HTV-u očito po cijenu da služi kao stalak za note probranim političarima. Zašto se ne iskoriste goleme devizne rezerve za prevladavanje krize, zanimalo je novinara. Zato što im to nije namjena, odgovorio je Vujčić i na ponovljeno pitanje ponovio to isto. Točno, ali zašto im se ne promjeni namjena? Pravi odgovor bi bio da je to nemoguće, jer je taj novac već jednom potrošen. Kako su devizne rezerve nastale? Tako što je Narodna banka otkupljivala devize koje su se nudile na tržištu i to, to je bitno, svježe tiskanim novcem. Zato kad nekom prodaje devize iz rezervi, ona dobivene kune mora odmah poništiti. U suprotnom ona bi isti novac trošila dva puta. Tako funkcionira zdrav sustav emisije novca. Zašto guverner Vujčić nije to rekao? Vjerojatno zato jer bi odmah bilo jasno da je velik dio njegove samohvale bez temelja. Devizne rezerve, naime, mogu služiti za očuvanje tečaja kune, ali ne i za očuvanje privrede. One osiguravaju da svatko može kune pretvoriti u eure ili neke druge devize, ali samo ako te kune ima. I tu je kraj. Ovih je dana objavljeno da će Europska banka pomoći HNB u očuvanju tečaja kune s dvije milijarde eura. Zašto, kad ona i bez toga ima dovoljne devizne rezerve? Vjerojatno je riječ o poluistini. O tome da je riječ o novcu koji se (za razliku od deviznih rezervi) može trošiti za očuvanje privredne aktivnosti. To je znatno manje od potrebnog iznosa, koji bi Hrvatska vjerojatno dobila da je u Eurozoni (kako kaže Gligorov), pa preostaje samo novo zaduživanje.

Osim izravnih intervencija iz državnog proračuna (uglavnom za plaće zaposlenih) privreda se spašava novcem iz Narodne banke preko banaka koje trebaju kreditirati likvidnost poduzeća. Što tu nije u redu? To da svi pozivaju na jačanje industrije i promjenu strukture privrede, a onda se novac ulijeva isključivo u tu istu, nepovoljnu strukturu. Može li se raditi drukčije? Naravno da može. Promjenom tečaja, odnosno slabljenjem kune, cijela bi hrvatska ekonomija postala konkurentnija. Izvoznici bi dobivali više kuna za zarađene devize (HNB bi tako davao novac izravno najboljem dijelu ekonomije, bez posredništva banaka), što bi ojačalo bilance izvoznika i omogućilo im brži razvoj. I što je posebno važno, ohrabrilo bi druge da krenu njihovim putem i počnu ulagati u industriju. To je jedini zdravi način obnove industrije, jer u zemlji veličine Hrvatske malo se robe isplati proizvoditi samo za domaće tržište. Istovremeno, uvoz više ne bi bio toliko jeftin kao sada, pa bi i hrvatsko povrće, da ostanemo na tom primjeru, lakše pronalazilo put do polica u trgovinama i do stolova potrošača. Ukratko, svatko tko nešto proizvodi postao bi konkurentniji, bilo u zemlji bilo u inozemstvu.

Nije riječ ni o kakvoj velikoj mudrosti, pa ipak nitko se od poznatih ekonomista ne usuđuje ni zucnuti o tome, a političari i stranke bave se drugim i drukčijim temama. Sad je moderno da se otkriva loša struktura privrede i ovisnost o uvozu, posebno hrane, ali nitko se ne upušta u analizu kako je i zašto do toga došlo. Kad na pitanje o reformama netko počne bajati o previše općina i nepotrebnim županijama, odmah postaje jasno da je riječ samo o još jednom patuljku koji pojma nema. (Stara je istina da se rezanjem troškova u silaznoj fazi ciklusa ne pokreće rast.) Ipak, nije riječ znanju ili neznanju, već o tome tko čijim interesima služi. A možda se dio ljudi samo boji problema koje bi otvorilo slabljenje kune (npr. kredita s deviznom klauzulom). Naravno da se to može riješiti, ali zašto da to padne baš na njihova leđa? Europska unija mora donositi hrabre odluke, kaže Andrej Plenković. A Hrvatska?