Plenković
Samo rijetki talenti umiju govoriti na pet jezika, a ne reći puno. To je pošlo za ustima Andreju Plenkoviću, hrvatskom premijeru koji je, prenose mediji, veselo preo čim se pojavio u dvorani Evropskog parlamenta u Strasbourgu. Potom se okupljenima obratio na hrvatskom, engleskom, francuskom, njemačkom i talijanskom, što je umijeće vrijedno respekta. No respekt kopni kada pročitamo da je raskoš forme uzalud pokušala prikriti sadržajnu mizeriju – prvi hrvatski ministar na kvintetu je jezika, čitamo na portalima, izgovarao fraze poput ‘želimo snažne europske institucije koje – temeljem ugovornih ovlasti – rade na dobrobit svakog građanina Unije’ ili ‘u daljnjoj izgradnji naše budućnosti za nas je važna jednakost – jednakost država, jednakost građana, jednakost prilika’. Nećemo dalje citirati, Plenkovićev strasburški govor ima anestetička svojstva i čitaoca dovodi u stanje obamrlosti, samo ćemo prenijeti da se pokušavao izvući kad ga je zastupnica njemačkih Zelenih pitala o ratifikaciji Istanbulske konvencije. U odgovoru je zapazio da je ‘nažalost, rasprava o toj Konvenciji nekako dobila u jednom dijelu javne rasprave kod nas jednu drugu dimenziju koja supstanci pokušava dati sasvim drugu dimenziju’. Elem, čovjek nedvojbeno zna govoriti, ali nema što. Pet jezika traži autora.
Povjerenstvo
Kao nesretan spoj normativnog kaosa i nejakih institucija, Hrvatska je država predodređena na neuspjeh čak i u ne baš kompleksnim zadaćama poput izbora novog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Posljednji je tjedan rada sadašnjeg saziva koji se, pod predsjedanjem Dalije Orešković, pokazao kao neovisan i nesklon prilagođavanju antikorupcijskih propisa potrebama političkih autoriteta, što njegovim članovima kod istih autoriteta nije donijelo pregršt simpatija. U času rađanja ove rubrike nemamo pojma kako će izgledati novi sastav Povjerenstva, znamo samo da je dosadašnji, uz ostale, ozbiljno živcirao i predsjednicu države, što je zgodno postignuće.
Potomak
Cesare Avenati, devetogodišnji potomak roditelja koji su brakorazvodnu parnicu pretvorili u međunarodni kazneno-pravni cirkus s elementima estrade, neće u Italiju. Nešto što se zove ovrha nad djetetom nije izvršeno, u skladu sa sudskom odlukom mali je trebao biti oduzet majci s kojom živi u Splitu i isporučen ocu u Italiji. No to se nije dogodilo, vjerojatno i zbog majčine ozbiljne medijske ofenzive. Uz ostalo, evo fotografije pred nama, sjela je za stol sa splitsko-makarskim nadbiskupom Marinom Barišićem koji je potom pričao o obitelji i hvalio ulogu majke. Nije se zapitao treba li podatke o sastanku koji se tiče devetogodišnjaka držati iza zatvorenih vrata. Briga Katoličke crkve za mališane ima mnogo lica.
Ponuda
Toliko tumačenja nema ni Biblija: nakon tribine o ‘novoj hrvatskoj migraciji’, još jednoj komemoraciji za prerano iseljene održanoj u Frankfurtu u organizaciji Hrvatsko-europske kulturne zajednice, Milijan Brkić, potpredsjednik HDZ-a i neformalni lider stranačke desnice, na Facebooku je podijelio nekoliko mudrih misli koje su mu se javile tokom boravka u Njemačkoj. Ona od koje se račvalo najviše interpretacija informira nas kako bi autor, Brkić, volio da ‘u Hrvatskoj dođe vrijeme kada će HDZ i SDP napokon u miru razgovarati o budućnosti Hrvatske i da se razgovara snagom argumenata bez ikakvih ideoloških podjela’.
I onda je započela višednevna medijska potraga za smislom Brkićevih riječi. Jedni kažu, htio je pokazati da mu je bliža predsjednica države – koja u ovom času tumači ulogu tolerantnije političarke – od premijera, drugi misle da je HNS-u slao poruku o zamjenjivosti i prolaznosti, treći… Uh, malo smo skrenuli – koga briga za tumačenja Brkićevih riječi? SDP-ovci nisu izgledali osvojeni Brkićevom idejom. Kao da im je malo njihovih problema, od Davora Bernardića naniže. Ako se sada netko pita što je ovom Miloradu, je li normalan, kakve veze ovo ima s pregledom tjednih aktualnosti, kao odgovor ponudit ćemo zaključak da zasad velike koalicije nema na vidiku, iako desno krilo vladajuće partije, iz nejasnih razloga, iskazuje volju za razgovaranjem s konkurentskom stranom.
Plaćanje
Kad smo došli do SDP-a, ne priliči našoj profesionalnoj etici sakupljača tjednih hrvatskih bizarnosti da nam pobjegne informacija o odluci Visokog trgovačkog suda kojom su slavni socijaldemokrati, pod vodstvom vodećeg hrvatskog ljubitelja satire, dužni platiti Televiziji Sljeme koliko dojmljivih, toliko i čarobnih 9,5 milijuna kuna za troškove kampanje Milana Bandića, zagrebačkog gradonačelnika iz 2009. godine, tj. za zakup medijskog prostora te za televizijske i druge reklame u drugom krugu gradonačelničkih izbora. Bandić je tada bio SDP-ov kandidat, no od časa nastanka troškova do momenta kad ih je valjalo platiti izbačen je iz SDP-a. Pristigle račune stranka je zanemarivala, a sada joj sud nalaže plaćanje. Novinari nisu uspjeli doznati što u najvećoj opozicijskoj stranci kane s dugom. Zvane Brumnić, glavni tajnik, nije im se javio.
Prasci
Zamalo smo počeli o Savudriji, ribarima i sličnome, ali računamo da na svaku kap tamošnjeg zaljeva dolaze minimalno dva novinska teksta pa je ovaj put preskačemo. Od hrvatskih evergreen tema nećemo, međutim, zaobići suđenje Zdravku Mamiću. Ne zato da vam prenesemo pisanje prijestolničke štampe koja štreberski pedantno evidentira kako ni na trećem pokušaju na osječkom Županijskom sudu nije konačno odlučeno je li osnovana USKOK-ova optužnica protiv Mamića i još šestorice optuženih za izvlačenje najmanje 144 milijuna kuna iz Dinama preko fiktivnih poslovnih podviga. Nije nam primarni cilj ni prenijeti vam informaciju o dvosatnom prepucavanju predstavnika USKOK-a i branitelja optuženih što je, kao epilog, imalo odluku suda o odbacivanju prvih dviju točaka odvjetničkih prigovora. Ne nalazimo osobita motiva ni u prenošenju stava Veljka Miljevića, Zdravkova odvjetnika, da je optužnica nezakonita jer je potpisuje zamjenik zagrebačkog općinskog državnog odvjetnika raspoređen na rad u USKOK. Nego, uživamo kao prasci vidjeti Mamića u crnokronikaškom kontekstu.
