Poza
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović usvojila je Kiku, psa koji joj se, odaje jedna snimka s Pantovčaka, otima iz zagrljaja; premijer Andrej Plenković u Kučinama kod Splita posadio je jedno od hiljadu stabala planiranih u sklopu ‘Boranke’, akcije pošumljavanja požarom poharanih dijelova Dalmacije. Za pretvaranje politike u reality u kojem se pažnja privlači ekscentričnošću, a ne sadržajem, Hrvatskoj ne trebaju lunatici poput živozidaša: vladajuća je partija na sebe preuzela i taj zadatak. Kao nekadašnji socijalistički savez, HDZ zajedno s predsjednicom objedinjuje sve što diše na političkoj sceni – od latentnog SDP-ovskog domobranstva, preko bezličnog centrizma i desničarskog ustašovanja, do živozidaškog ludovanja. Tetošenjem sirote Kike i statiranjem među volonterima koji pošumljavaju goleti, čelni ljudi države kao da parafraziraju jednog davnog političkog zlotvora – možda ne znaju da rade, ali znaju da poziraju. U sretnijim krajevima svijeta politika stvara okvir za izgradnju sustava zbrinjavanja napuštenih životinja, a ne koristi ih kao maskote za bildanje rejtinga; biračima s više samopoštovanja od HDZ-ovih fanova, premijerovo glumatanje u sklopu ‘Boranke’ samo bi probudilo osjećaj mučnine kakav se javlja kada politika prisvaja uspjehe tuđih inicijativa. S druge strane, pokušamo li čašu gledati kao napola punu, možemo biti sretni što su ovo dvoje dio tjedna posvetili psu i stablu. Nakratko nisu proizvodili veće štete.
Dosljednost
A desetero hrvatskih eurozastupnika, nažalost, ruke nije zaposlilo psićima ni stablima, nego olovkom, pa su sastavili pismo o Hrvatima u Bosni i Hercegovini i poslali ga predsjednicima Evropskog parlamenta, vijeća i komisije Antoniju Tajaniju, Donaldu Tusku i Jean-Claudeu Junckeru. Iznerviralo ih što su birači u Federaciji BiH za hrvatskog člana Predsjedništva izabrali Željka Komšića umjesto njihova favorita Dragana Čovića, prvog bosanskohercegovačkog HDZ-ovca. Ne može to, brate, tako, zaključili su hrvatski europarlamentarci, pa na papiru izrazili ‘duboku zabrinutost’ i slična stanja jer su, kako opažaju, Komšića izabrali Bošnjaci, a ne Hrvati. I to, navode europarlamentarci, treći put. Ima toga još, sve u sličnom stilu. Na koncu, na idućem sastanku EU-ovog Vijeća za vanjske poslove očekuju sveobuhvatnu raspravu o stanju u BiH nakon izbora. A sada najbolji dio. Među potpisnicima nalazimo HDZ-ovce i desničare – Ružu Tomašić, Ivanu Maletić, Marijanu Petir, Dubravku Šuicu, Ivicu Tolića i Željanu Zovko – ali i nesretnike iz takozvanog lijevo-liberalnog bloka fragilnih uvjerenja poput Biljane Borzan, Tonina Picule, Joze Radoša i Davora Škrleca. Zanemarimo li tradicionalnu hrvatsku bahatost prema BiH, pristajanje takozvanih opozicionara na Čovićevu kuknjavu zbog izbornog neuspjeha spada u rijetko glupe političke geste. Osim ako Borzan i ekipa neće podržati HDZ i na izborima u Hrvatskoj. To bi već bila dosljednost. Besmislena, ali dosljednost.
Trgovina
Politička pitanje tjedna glasi hoće li Milan Bandić ući u Vladu. Koalicija njegove i nekoliko beznačajnih stranaka osvojila je na izborima 2016. godine svega dva zastupnička mjesta u parlamentu. No nekom magijom, koju manje diplomatični zovu i političkom korupcijom, sada već ima jedanaest zastupnika, pridružila mu se i donedavna SDP-ovka Milanka Opačić. I sad se naveliko priča kako HNS s trenutno pet zastupnika ima dva ministra, a Bandić nijednog. Plenković govori da o rekonstrukciji kabineta nema riječi, a neimenovani Bandićevi suradnici otkrivaju prijestolničkoj štampi kako njihov guru ne želi ministarsku fotelju, nego ‘konkretniju pomoć Vlade’ u realizaciji ‘infrastrukturnih projekata u Zagrebu’. Ne sumnjamo u uspješnu trgovinu.
Pravda
Bandić neće u Vladu, ali, kako vidimo, bitan je faktor takozvane političke stabilnosti. Gradonačelnik je metropole, osigurava parlamentarnu većinu, optuženik za koruptivna kaznena djela. Baš kao i Božidar Kalmeta, čovjek iz vrha HDZ-a. U Saboru je Branimir Glavaš, sudi mu se zbog ratnih zločina, s njegovim kolegom, pravomoćno osuđenim ratnim zločincem Mirkom Norcem rado se viđaju Plenkovićevi ministri, pozdravljaju ga, opravdavaju. Država ulaže silan napor da ratnom zločincu Tomislavu Merčepu služenje zatvorske kazne bude što ugodnije. Ne možemo se oteti dojmu da je pravo vrijeme za povratak Ive Sanadera u politiku. Po čemu je gori od spomenutih?
Zabrana
A sada nešto potpuno drugačije: Stari Grad na Hvaru najavljuje zabranu otvaranja hostela. Dva postojeća smiju raditi, ali novih neće biti. Novo na tržištu, rekli bi, vjerojatno, u imaginarnoj reklami ove odluke. Lokalne vlasti nisu nikada ili barem ne pamtimo na ovaj način upravljale turističkom ponudom u svojim sredinama. A Starograđanima je puna kapa hostelskih gostiju, kratko im borave, što bi se dalo i oprostiti, ali ne ostavljaju puno novca. Kada bi ovakvi napori lokalnih vlasti, umjesto prema tjeranju skromnijih turista, bili usmjereni ka zaštiti domaćih stanovnika, naročito podstanara koji u Dalmaciji u ljetnim mjesecima teško i skupo mogu naći bilo kakvu izbu, načas bi se učinilo kako neke nade ipak ima. OK, nema, nema…
Izbori
Spomenuli smo neke aktualne europarlamentarce, sada ćemo ukratko o onima koji to tek žele postati. SDP je recimo, unutarnjem rasulu unatoč, utvrdio popis o tridesetak imena ‘od kojih će se formirati uža lista, odnosno 12 kandidata’. Riječ je o prijedlozima županijskih organizacija, a na popisu su, čitamo u prijestolničkoj štampi, Picula & Borzan, aktualne europarlamentarne uzdanice takozvanih socijaldemokrata. Tu su i Rajko Ostojić, Zlatko Komadina, Joško Klisović… HDZ-u se, ako je suditi po riječima njegova lidera Plenkovića, ne žuri. Tek je rekao da na euroizbore namjeravaju ići samostalno. Pretpostavlja se i da će na listi biti Dubravka Šuica, već je odradila mandat u europarlamentu i dobra je s Plenkovićem, ali to su samo nagađanja. Ulazak u Evropski parlament najkraći je put pretvaranja prosječnih, pa i ispodprosječnih političara u imućne osobe.
