>

novosti logo

Rabljena sedmica: Republika Karantena

Da nije Milanovićevih podviga s bistama i slikama te ponekog suđenja hrvatskim uglednicima, ni o čemu osim o koronavirusu ovih dana ne bismo čitali u medijima

Virus

Prvi dio 2020. godine pamtit ćemo po koronavirusu. Podaci o zaraženima, oboljelima, ali i umrlima prate se svakodnevno, mediji su puni informacija, ali i nagađanja odgovornih jer se s naravi novog oboljenja polako upoznaju ne samo ljudi koji nemaju medicinskih znanja, nego i stručnjaci. Uglavnom, u srijedu prijepodne potvrđena je informacija o 16. oboljelom u Hrvatskoj, a atmosfera izvanrednog stanja nastanila se u našim životima, pa se odgode organiziranih okupljanja ljudi već primaju bez prevelikog uzbuđenja. Hrvatske vlasti dale su preporuku, još uvijek ne zabranu, da se odgode događaji na kojima se očekuje više od tisuću ljudi. Odgađaju se sajmovi, skupovi, zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište postavilo je dezinfekcijske punktove za radnike i posjetitelje, a šoping-centri, zasad, rade uobičajeno. Istodobno, gotovo cijela Italija je u karanteni. Problem očito nije tako naivan kako su ispočetka tvrdili optimisti, skeptični prema motivima zdravstvenih vlasti, a kakvi će mu biti dometi, nitko ne može predvidjeti.

Biste

Zoran Milanović počeo je s interijerskim inovacijama na Pantovčaku. Ovih smo dana doznali da je iz predsjedničkih odaja uklonio sve biste hrvatskih povijesnih ličnosti koje su postavljali njegovi prethodnici. Istodobno, odlučio se predsjedničke odaje ispuniti portretima bivših predsjednika i predsjednice. Kako su slike s licima Franje Tuđmana i Stipe Mesića već neko vrijeme tamo – postavio ih je Ivo Josipović – sada se čeka na slike Josipovića i Kolinde Grabar-Kitarović. Milanović je, očito, počeo u revijalnom tonu: biste, slike, jedni u podrume, drugi na zidove. Cijeneći njegove ranije političke podvige, za pretpostaviti je da se bista riješio zbog Titove, one koju je uklonila Grabar-Kitarović. Milanović naime vrlo dobro zna kako bi njezinim vraćanjem razgnjevio jedan dio potencijalnih birača, dok bi, s druge strane, odustajanjem od vraćanja biste razbjesnio one druge. Početne Milanovićeve poteze, skupa s imenovanjem Jadranke Žarković savjetnicom, valja promatrati kao izraz najozbiljnije predsjednikove namjere da se na Pantovčaku održi deset godina vodeći računa o političkim trendovima, a sa željom da iritira što manji broj birača.

Autogol

Zamislite sljedeću situaciju: nogometaš ima loptu i trči prema protivničkom golu. Obrambeni igrači su iza njega, sve više im se udaljava, čini se kako ga ništa ne može omesti. Odjednom se zaustavi, ničim izazvan okrene, počne još žustrije trčati prema svome golu i zabije autogol. Više ga ne morate zamišljati. Davor Bernardić, predsjednik SDP-a, maksimalno se trudi pomoći konkurentima iz HDZ-a. U intervjuu za državnu agenciju, na pitanje zašto nema žena među koordinatoricama izbornih jedinca, odgovorio je da ‘koordinatorstvo nije za eksperimentiranje. Taj posao moraju obaviti dokazani operativci na terenu’. Istina, dodao je da istinski vjeruje ‘u rodni paritet i da ženama treba dati priliku svugdje gdje mogu dati konkretan doprinos’, ali, kako vidimo, nije raspoložen visoka načela o ravnopravnosti pretvoriti u konkretno političko djelovanje. Odavno nema dileme da Davor Bernardić nema kapaciteta za vođenje političke stranke. Bilo koje, pa ni SDP-a. izjave poput ove samo pokazuju kakva je kadrovska pustoš poharala tu stranku da i netko poput Bernardića, odnosno čak i netko poput Bernardića, može godinama biti na njezinu čelu.

Martić

Sedam godina zatvora dobio je Milan Martić ovih dana na zagrebačkom Županijskom sudu zbog granatiranja Karlovca početkom svibnja 1995. godine. Osuđen je i Milan Čeleketić, bivši krajinski vojni čelnik. On je dobio 20 godina jer je osim za Karlovac osuđen i za granatiranje Zagreba u kojem je poginulo sedmero ljudi. Obojica su osuđena u odsustvu: Martić u estonskom zatvoru guli tridesetpetogodišnju hašku kaznu zbog ratnih zločina, dok Čeleketić živi u Srbiji i od izručenja ga štiti državljanstvo. Na samu činjenicu da su ova dvojica osuđena nitko razuman nema što prigovoriti, ali nije jasno što hrvatsko pravosuđe želi postići ovom presudom. Obojica, više je nego izvjesno, više neće vidjeti Hrvatsku, osim ako Čeleketić baš ne poželi upoznati ovdašnji zatvorski sustav, pa šanse da izdrže kaznu ne postoje. Ako je sud želio pokazati da nema nekažnjenog zločina nad civilima u Republici Hrvatskoj, i tada je promašio. Ne samo zbog toga što su mnogi zločini zbilja nekažnjeni i takvi će ostati, nego i zato što je presudu morao donijeti barem 15 godina ranije.

Odgode

Kad smo kod pravde i kašnjenja, Tomislav Horvatinčić uporno izbjegava odslužiti četiri godine i deset mjeseci kazne zbog ubojstva talijanskih supružnika u ljeto 2011. godine. Sada tvrdi da mu je zdravlje narušeno i da se vratio s treće operacije karcinoma želuca u Njemačkoj. On i odvjetnik ističu kako u zatvorskoj bolnici ne može dobiti adekvatnu njegu. Sličan krug nevolja sa zatvorom i zdravljem ima i Josip Klemm, nekoć predsjednik Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata, a danas tek ustreptala duša što preskače svoj red za odlazak na služenje jednogodišnje zatvorske kazne zbog zloporabe položaja u gospodarskom poslovanju. On je pak dostavio dokumentaciju specijalista iz Specijalne bolnice Varaždinske Toplice po kojoj zbog posljedica nesreće doživljene 8. siječnja u Svetoj Nedjelji mora na rehabilitaciju. Kakvu, pogađate, ne može dobiti u zatvorskoj bolnici.

Nestrpljenje

Unutarstranačka kampanja u HDZ-u za predsjednika i potpredsjednike stranke je pri kraju, Andrej Plenković ili Miro Kovač pitanje je s kojim će se sučeliti oni među nama čiji je želudac toliko otporan da su članovi HDZ-a. Čekamo s nestrpljenjem.

1/1