Vukovarski prosvjed zbog neprocesuiranja ratnih zločina u Srbiji je ispraćen uglavnom u tišini, skoro jednakoj muku kojim ga je popratilo hrvatsko pravosuđe. Kao što su hrvatski istražitelji, državni odvjetnici i suci šutke sa strane promatrali kako će se s vukovarskim prosvjednicima izboriti Plenkovićeva vlada i HDZ-ovo stranačko vodstvo, tako su i srpski političari i mediji na njega reagirali bez uobičajenih kontranapada zbog prozivki koje stižu iz Hrvatske, tek uz pokoju opasku da se radi o još jednoj antisrpskoj kampanji.
Šutnja hrvatskog pravosuđa i srpskih vlasti u vezi vukovarskog prosvjeda govori da su ključni akteri u procesuiranju ratnih zločina procijenili da oni nisu na udaru prosvjednika, ali i da organizatorima prosvjeda nije prioritet otkrivanje i kažnjavanje ratnih zločinaca. Jer da im je to doista bio cilj, onda bi ponajprije tražili da hrvatske i srpske vlasti, jedno i drugo pravosuđe, obnove prije nekoliko godina zamrlu suradnju i podignu je na višu razinu prihvaćanjem međudržavnog ugovora kojim bi se ona u tančine definirala i u nacionalnim parlamentima cementirala. Bez međudržavne suradnje, ne samo hrvatsko-srpske nego i regionalne, procesuiranje ratnih zločina i dalje će gubiti dah i sve više zamirati.
Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava je kao nominalni organizator prosvjeda ponešto rekao o tome da bi se hrvatske i srpske vlasti morale dodatno angažirati kako ratni zločini ne bi ostali nekažnjeni, ali najgrlatiji među prosvjednicima prije nekoliko su godina bili najgorljiviji protivnici te suradnje, pa je ona i pod njihovim pritiskom skoro potpuno zamrla, zbog čega su i u Hrvatskoj i u Srbiji usporene i gotovo prekinute istrage i suđenja za ratne zločine. U Hrvatskoj je prevladalo uvjerenje da se Srbiju u procesu njezina pristupanja EU-u i bez pravosudne i ine suradnje može natjerati da više i temeljitije progoni ratne zločince, ali takav pristup, unatoč učestalim blokadama srpskih pristupnih pregovora, za sada ne daje rezultate. Štoviše, i ranije zajedničke istrage i suđenja za ratne zločine sve se više razvodnjavaju i otežu unedogled.
Otkad su čelnici EU-a poručili Srbiji i ostalim balkanskim kandidatima da na prijem u članstvo ne mogu računati prije 2025., a možda ni tada, vjerovanje da Hrvatska može natjerati Srbiju da zbog članstva u Uniji udovolji svim njezinim zahtjevima, pa i onima koji se tiču procesuiranja ratnih zločina, izgubilo se u vremenu i prostoru i postalo gotovo besmisleno: u moru prepreka koje Srbija u 35 pregovaračkih poglavlja mora prebroditi kako bi joj europski ključari otvorili vrata Unije, one hrvatske predstavljaju tek malo mreškanje. Kad se tome doda i sve rašireniji strah europskih lidera da im zbog sve jalovijeg procesa proširenja Balkan klizi iz ruku i opet postaje poligon za jačanje utjecaja Rusije, Turske i Kine, onda je sve očitije da hrvatska politika uvjetovanja i ucjenjivanja Srbije ima sve manje šansi da uspješno zamijeni politiku međudržavne i regionalne suradnje, uključujući i procesuiranje ratnih zločina.
Pritisci na Srbiju da odustane od univerzalne jurisdikcije svojih sudova za procesuiranje ratnih zločina na čitavom ex-jugoslavenskom prostoru, koji su eskalirali prekidom suradnje DORH-a sa srpskim Tužilaštvom, a nastavljeni su zahtjevom da se promijeni međudržavni ugovor o nestalima i najavom podnošenja zahtjeva za ratnu odštetu, ne samo da su unazadili ionako krhku suradnju u procesuiranju ratnih zločina, nego su negativno utjecali i na ukupne hrvatsko-srpske odnose. Ekonomski odnosi zasad stagniraju, a ovisno o završnom raspletu Agrokorove krize i njegovoj novoj vlasničkoj strukturi, mogli bi i nazadovati jer bi gubitak tog trgovinskog kanala vjerojatno prouzročio pad hrvatsko-srpske robne razmjene. Hrvatska je jedina zemlja u njezinu okruženju s kojom Srbija nema nijedan značajniji zajednički prekogranični infrastrukturni projekt, iako su desetljećima bile pupčanom vrpcom prometno povezane i pritom činile svojevrsni cestovno-željeznički most između zapada Europe i Orijenta. Zaglibljene u neraspetljanim ratnim odnosima, i Hrvatska i Srbija okrenule su se svojim sjevernim i južnim susjedima pa i svoje ključne prometne, energetske i druge infrastrukturne kapacitete vezale uz njih, a međusobnu povezanost u najboljem slučaju zadržale na naslijeđenoj razini. Srbiji su već duže vrijeme od odnosa s Hrvatskom važniji oni s BiH, Mađarskom i Crnom Gorom, a sve su joj značajniji i odnosi s Bugarskom, Rumunjskom, Grčkom i Makedonijom, pa i Albanijom i Kosovom. Hrvatska joj je manje važna i od Slovenije, Austrije, Italije, da ne spominjemo Njemačku, Kinu, Rusiju i Tursku uz čije je investicije vezala svoju industriju, energetiku i ukupan razvoj.
Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji sve je manje, pa se i taj most između dviju država smanjio, a i više se koristio za izazivanje novih sukoba nego za jačanje veza i međusobno razumijevanje. Etnička distanca između Hrvata i Srba sve više raste, ponajviše među mladima, što dugotrajnije gura hrvatsko-srpske odnose u ćorsokak i zamrznute povijesne i ratne konflikte koji se s protokom vremena sve više kompliciraju umjesto da se stišavaju i uklanjaju. Procesuiranje ratnih zločina samo je dio tog kilavog procesa razdvajanja i udaljavanja Hrvatske od Srbije, odnosno Srbije od Hrvatske. Da se kažnjavanje ratnih zločinaca nastavilo provoditi suradnjom hrvatskog i srpskog pravosuđa na temelju preciznih međudržavnih ugovora, nestao bi barem taj razlog daljnjeg zaoštravanja odnosa dviju zemalja. Vjerojatno ne bi bilo ni vukovarskog prosvjeda, barem ne zbog nekažnjavanja ratnih zločinaca kao navodno jedinog i glavnog razloga za njegovo održavanje.
Ako su točni dojmovi dijela medijskih izvještača s tog prosvjeda, primjerice s N1 televizije, po kojima će se njegov domet ponajprije moći iščitati iz toga hoće li Plenkovićeva vlada i druge hrvatske institucije zaoštriti odnose sa Srbijom i dodatno joj otežati pristupne pregovore s Unijom, onda su mali izgledi da će se išta promijeniti u procesuiranju ratnih zločina jer ono je danas moguće samo uz međudržavnu suradnju, a nju se ni do sada nije moglo iznuditi blokiranjem pristupanja Srbije EU-u. Apsurdno je pritom da će Srbija tek kad postane članica EU-a morati surađivati s hrvatskim pravosuđem i bez dogovora i ugovora s Hrvatskom jer će tada morati poštivati standarde europskog uhidbenog naloga, odnosno izručivati i one svoje državljane koje je hrvatsko pravosuđe optužilo da su u Hrvatskoj počinili ratne zločine i druga kaznena djela. Što prije Srbija uđe u EU, tim prije će se i srpski ratni zločinci pojaviti pred hrvatskim sudovima, ali isto vrijedi i za hrvatske ratne zločince za koje su u Srbiji prikupljeni dokazi i svjedoci zločina koje su oni počinili, a za njih nisu kazneno odgovarali. Nije teško zaključiti da je i to važan razlog mnogima u Hrvatskoj i Srbiji da sve učine kako bi spriječili ili barem na duži rok odgodili ulazak Srbije u Europsku uniju.
