Kao da naši radnici imaju neki šalter u glavi, kaže ovih dana na radiju jedan od naših domišljatih poslodavaca. Čim odu u inozemstvo, postanu mnogo bolji! Zato bi, smatra on, trebalo sve radnike prvo poslati van, pa kad se tamo prešaltaju, mogli bi se vratiti i takvi, marljiviji i posvećeniji radu, zaposliti kod kuće. On se ne pita što pritišće taj šalter, odnosno zašto dolazi do tako velike mentalne promjene. Valjda ne zbog drukčije vode ili zraka? A odgovor na ovo posebno važno pitanje ovaj je stari novinar čuo na svoje uši još prije punih pola stoljeća.

Bilo je to u nekadašnjoj Prvomajskoj, tvornici alatnih strojeva na zagrebačkom Žitnjaku, koja je prva uništena nakon višestranačkih izbora godine 1990. (Kažu, da ne bi konkurirala dobroj zaradi na uvozu kalašnjikova.) U ono vrijeme, međutim, Prvomajska je bila u punom razvoju, pa je kupovala strojeve za svoj novi pogon od švicarskog Sulzera. Spor s dobavljačem nastao je oko rokova. Onda su Švicarci rekli: ako želite bržu isporuku, posudite nam sedam radnika na rok od šest mjeseci. Nema problema, odgovorili su iz Prvomajske i onda se zamislili. Koga poslati? Najbolje trebaju kod kuće. Loše nema smisla slati jer će ipak raditi na opremi za njih. Na kraju su poslali sedmoricu prosječnih radnika, koji neće nedostajati u zagrebačkoj proizvodnji.

Kako to da su prosječni radnici Prvomajske u Sulzeru bili najbolji? Radili su isto kao i u Zagrebu, jedino… Ondje nije bilo zastoja u proizvodnji, sve potrebno bilo im je pri ruci. Dakle, drukčije su bile radna sredina i organizacija. Drukčije je radio menadžment

Nakon šest mjeseci stigla je naručena oprema, ali i iznenađujuća molba iz Winterthura, odnosno uprave Sulzera. Švicarci su pitali je li moguće da se rok posudbe produži, jer su im radnici iz Zagreba među najboljima u proizvodnji. Odgovor se mogao očekivati. Ne, tako dobrih radnika ni mi se ne možemo odreći, rekli su mudraci iz menadžmenta Prvomajske. Čim su se naši dečki vratili, organiziran je sastanak na kojem ih se tonom javnog tužitelja pitalo: Kako to da ste vi u Sulzeru bili najbolji, a kod kuće ste samo prosječni? Ljudi su se iznenađeno pogledali. Oni nisu imali pojma da ih se tako visoko cijenilo, radili su isto kao i u Zagrebu, jedino… Ondje nije bilo zastoja u proizvodnji, objašnjavali su, prethodna faza je uvijek sve završila na vrijeme, sve što ti je trebalo bilo je pri ruci, nismo nešto posebno brzo radili, niti smo se trebali žuriti itd. Rečeno jezikom onog današnjeg poslodavca, nikakav se šalter nije prešaltao u njihovim glavama. Drukčije su bile radna sredina i organizacija. Drukčije je radio menadžment.

Možda je trenutak da se prisjetimo još jedne stare priče, na istu temu. Sarajevski UNIS sklapao je Golfove tako što je određene dijelove proizvodio za cijeli sustav VW-a, a kao protuvrijednost dobivao je ostatak automobila. Svakoga dana iz Vogošće su u Wolfsburg odlazila dva do tri teretna vlaka puna dijelova. ‘Naši radnici rade na istim strojevima kao u matičnoj tvornici i postižu njemačku produktivnost’, hvalio se tadašnji generalni direktor UNIS-a Abaz Deronja ovom autoru, negdje sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća. A plaće? Plaće su upola manje. Zašto? Nakon svega što se od tada promijenilo, nakon kapitalizma koji je prije više od tri desetljeća zamijenio yu-socijalizam, odgovor je ostao isti. Zato što je u pravilu produktivnost najviša na individualnom radnom mjestu. U pogonu je već manja, u tvornici još manja, i tako se proces smanjivanja nastavlja preko općine do cijele države. Riba uvijek smrdi od glave. Danas se umjesto o društvenoj produktivnosti govori o konkurentnosti – reklo bi se nije šija nego vrat, ali taj je vrat mnogo prljaviji nego nekadašnja šija.

Prije 30 godina novu su hrvatsku državu dobrim dijelom počeli krojiti kanadski pica majstori i hauzmajstori, s bulumentom domaćih i emigrantskih gladuša, željnih imovine i privilegija i punih pravedničkog, osvetničkog gnjeva. Pripadnost tom soju bila je glavna, pa i jedina kvalifikacija za poslove o kojima je ovisila buduća konkurentnost zemlje. Za direktore poduzeća postavljani su ljudi koji su samo znali da uz to idu kabinet, limuzina s vozačem, tajnica i fikus. U svakom kafiću uz neki bolji teatar može se naći nekoliko polupijanih Hamleta i Ofelija, kojima nepravedni režiseri ne žele dati šansu. Sad su je odjednom dobili, pa čak i mogućnost da oni biraju režisere.

Istovremeno su i u Sloveniji neki od novih političara pokušavali smjenjivati direktore poduzeća i postavljati svoje ljude. Ali nije prošlo. Tranziciju je vodio dr. Jože Mencinger (stasao u institutu glasovitog dr. Aleksandra Bajta), koji se takvim akcijama žestoko suprotstavio. A predsjednik Slovenije i dugogodišnji visoki komunistički rukovodilac (zvali su ga Mali Kardelj), Milan Kučan, izjavio je: ‘Mi smo premali narod da bismo se lišili iskusnih ljudi koji znaju svoj posao.’ Uz privatizaciju, koja je provedena bez prethodnog podržavljenja i pljačke (izravno iz samoupravljanja, s kombinacijom podjele imovine svim građanima i radnicima), to je bila odluka koja je sačuvala slovensku ekonomiju. Sami Slovenci čak tvrde da je to bilo najvažnije. Hrvatska je na čelu države također imala bivšeg komunista, ali on se zvao Franjo Tuđman i imao je sasvim drukčije prioritete.

Neki analitičari tvrde da su tokom prvog desetljeća nakon raspada Jugoslavije dva čovjeka, Tuđman i Ivica Račan, pojeli hrvatsku političku scenu. Sadašnji klijentelizam, koji je isprepleo društvo sve do ravnatelja dječjih vrtića, rođen je u krilu Tuđmanovog HDZ-a. Politička podobnost koju je on uveo (sad se zove domoljublje), teorije o stališima i 200 obitelji označile su povratak u srednji vijek, pa je neminovno takva postajala i konkurentnost zemlje. Istovremeno, Ivica Račan, u ulozi vođe oporbe njegovog veličanstva, čistio je iz vodeće opozicijske stranke sve misleće ljude koji bi mogli postati smetnja njegovom doživotnom predsjedništvu. To poravnavanje glava završilo je kadrovskom pustoši i idejnim bespućima, što se sasvim jasno pokazalo nakon njegove smrti. Takvo je stanje u SDP-u postalo trajno, kao što je klijentelizam glavna konstanta HDZ-a.

Poslodavac s početka ovog teksta ima pravo. Vrijeme je za prešaltavanje, ali ne radnika već cijelog društva. Šanse za to, međutim, iznimno su male. Ne veće od toga da se svi radnici pošalju u inozemstvo, gdje bi se pripremili za posao kod kuće. Dok se pod dirigentskom palicom Andreja Plenkovića HDZ neočekivano brzo prešaltava na desni centar (čime postaje cimerajn odnosno prihvatljiviji Europi), hrvatsko društvo perverzno uživa u slavljenju tragične Tuđmanove i Račanove ere. Nije to vidljivo samo po ritualnom zaklinjanju da se s njihovog puta ne skrene, po spomenicima i proslavama ili po tome što na SDP-ov prijedlog zagrebački aerodrom nosi ime Franje Tuđmana. (Beogradski je, usput rečeno, imenovan po Nikoli Tesli.) Mnogo je važnije od toga to što vuk opet mijenja samo dlaku, odnosno što reforme, koje bi promijenile ćud menadžmenta koji upravlja državom i društvom, nemaju nikakve šanse. To je u prvom redu reforma pravosuđa, pa onda i sve ostale. Ali tko je još čuo da se riba čisti od glave?