Prošlo je više od godinu dana od stupanja na snagu novog Zakona o stambenom zbrinjavanju i donošenja Uredbe o kriterijima za bodovanje na osnovu kojih se kroji lista korisnika tog prava. Kako s proljeća kreću novi ciklus prijava zahtjeva za stambeno zbrinjavanje i novo bodovanje, a zatim i rangiranje na listi, pokušali smo podvući crtu i otkriti što se konkretno na terenu odigralo u proteklih godinu dana. Zato smo se prisjetili teških životnih sudbina i kompliciranih administrativnih slučajeva koji su ostali zaglavljeni u vremenu i prostoru državnih kancelarija i projektantski ureda. Kako smo prije godinu i pol, uoči donošenja novog Zakona, posjetili nekoliko obitelji koje su više od dvije decenije čekale na obnovu svojih devastiranih kuća ili na stambeno zbrinjavanje u slučaju da nisu udovoljile strogim kriterijima za obnovu, provjerili smo kakvi su njihovi trenutni statusi.

Podsjetimo se obitelji Stojaković iz sela Gačeša kraj Vojnića, majke Milke i njenog sina s invaliditetom Nenada, koji od povratka u Hrvatsku žive u hladnoj i po život opasnoj kući, a koja je od temelja pukla zbog jake detonacije u akciji ‘Oluja’. Stojakovići su bili dobili rješenje o dodjeli građevinskog materijala, ali u godinama dok su čekali na njega njihova se obitelj sa šest članova smanjila na dva, pa je dobiveno rješenje poništeno. Tu je i teško bolesna Anka Đurić iz Radonje, koja je sa svojom obitelji bila nositelj stanarskog prava za stan u Vojniću, ali niti je dobila stan, niti obnovu roditeljske kuće na selu. Dobila je samo rješenje za dodjelu građevinskog materijala, koje je promjenom njenog bračnog statusa postalo nevažeće. Prisjetimo se i Čedomira i Remzije Pajić iz Svinice Krstinjske, koji su također nakon dugogodišnjeg čekanja dobili rješenje, ali kako se radilo o dodjeli građevinskog materijala s prenamjenom lokacije, došlo je do administrativne pogreške, pa su se oni opet našli na dugoj listi čekanja.

Na dodjelu građevinskog materijala ne čeka se samo na području Vojnića. S rješenjem za dodjelu materijala u rukama godinama je čekala i obitelj Dragana Zubera iz Dvora. U tom čekanju osipala se njegova obitelj: stariji članovi su umirali, mlađi su se odselili, pa je doneseno rješenje postalo nevažeće za Dragana i njegovu suprugu Stanu.

Naši sagovornici godinama su konkurirali na natječajima za stambeno zbrinjavanje. No u neravnopravnoj konkurenciji s braniteljskim ili mlađim obiteljima, koje imaju prednost u tom procesu, redovito su na listama padali sve niže. Konačno su prošle godine dobili rješenja, ali na izvođenje radova i krov nad glavom još uvijek čekaju. Naime, kako više nisu u stanju sami koristiti građevinski materijal, sada moraju čekati na građevinske firme, a za to moraju ispuniti i kriterije iz Zakona o gradnji i ispoštovati procedure javne nabave. Kako će se u tom složenom sustavu snaći Milka Stojaković i njen sin Nenad i hoće li dočekati još jedan administrativni poraz?

- Dolazili su jesenas ponovno mjeriti oko kuće. Potpisali smo sve papire. Svaki dan ih čekamo. Lijepa je zima bila za raditi, stiglo je, evo, i proljeće, a radnika i dalje nema. Hladno nam je u kući. Curi na sve strane. Izgubili smo zdravlje… Samo da ih dočekamo - govori nam Milka Stojaković.

Šezdesetšestogodišnja Božica Ojkić iz Voćina još uvijek nije dobila rješenje. Kroz dvorište njene spaljene kuće minulih su godina prošle mnoge komisije, ali ona i dalje živi po tuđim kućama, redovito je na listama za stambeno zbrinjavanje, a svake godine preteknu je nova lica i višečlane obitelji. Nesiguran život bez krova nad glavom ostavio je traga na njenom zdravlju, ali ona je primorana da i dalje nadničari kako bi imala gdje prespavati.

Tako govore ljudske priče, a iz Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje ukazuju na uspješnost tog procesa, potkrepljujući to i brojkama. Međutim, uz njih ne stoji opis iz kojeg bismo mogli razabrati jesu li stanovi ili ugradnja građevinskog materijala dodijeljeni braniteljskim, mlađim obiteljima ili starijim srpskim povratnicima. Službena statistika tako kaže da je kroz nacionalni program u 2019. obnovljeno 109 obiteljskih kuća oštećenih u ratu 1990-ih, s time da su u Karlovačkoj, Sisačko-moslavačkoj i Virovitičko-podravskoj županiji obnovljene po dvije obiteljske kuće.

Kroz nacionalni program stambenog zbrinjavanja u 2019. darovanjem građevinskog materijala bilo je obuhvaćeno 614 obitelji, od čega je završeno 440 obiteljskih kuća ugradnjom kompletnog materijala i obavljenim tehničkim pregledom, dok su 174 obiteljske kuće u različitim fazama isporuke građevinskog materijala. U Karlovačkoj županiji je završeno 39 kuća, u Sisačko-moslavačkoj 42, a u Virovitičko-podravskoj 22 kuće. U tu kategoriju ulaze i braniteljske te mlađe obitelji.

Nezadovoljstvo radom Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje ističe Dejan Mihajlović, načelnik Općine Krnjak, u kojoj je lani riješen samo jedan slučaj stambenog zbrinjavanja i to dodjelom stana. Prije godinu i pol dana na tom je području jednoj obitelji dodijeljena kuća u poluuseljivom stanju, sa značajnim oštećenjem krova i neispravnim električnim instalacijama. Sve je to u trenutku preuzimanja objekta evidentirano u zapisniku, ali kuća i dalje nije useljiva, pa je tročlana obitelj primorana živjeti u jednoj trošnoj sobici.

- Rad Središnjeg državnog ureda za stambeno zbrinjavanje ocijenio bih ocjenom jedan. Komunikacija s tom institucijom je izuzetno dobra, ali rad na terenu je nedovoljan, skoro pa nepostojeći. Ne mogu reći da li postoji istinska dobra volja, no pozitivna komunikacija sa zajedničkih sastanaka nikako da se pretvori u konkretan rezultat na terenu. Naši ljudi, uglavnom starije životne dobi i lošeg zdravstvenog stanja, žive u izuzetno nehumanim uvjetima i čekaju po deset do 12 godina na raznim listama za stambeno zbrinjavanje. Ti ljudi gube nadu, mnogi od njih odustali su od svojih prava i više se ne javljaju na natječaje za stambeno zbrinjavanje. Time se gubi smisao zakonskih rješenja i davno preuzetih obaveza Hrvatske - ističe Mihajlović.

- Naši građani koji čekaju krov nad glavom mogu samo doći do nas u općinu, tražiti, moliti, zahtijevati, ali mi smo u potpunosti nemoćni. Već i ja kao općinski načelnik gubim volju i nadu. Na kraju sam drugog mandata i nismo riješili slučajeve koje sam naslijedio kada sam preuzeo prvi mandat. To je zaista frustrirajuće. Središnji državni ured ili treba početi raditi ili se treba reformirati. Izgleda da selo gori, ljudi nestaju, a država se češlja. Apsurdno je da je, za razliku od srpskih povratnika, doseljenička populacija u znatno boljem položaju: od države su putem darovnica dobili kuće koje već prodaju - zaključuje Dejan Mihajlović.