Zvali su ih ćumurdžijama, uglješama, garavima i svakojakim drugim imenima kroz dvjesto i kusur godina koliko su na Kordunu, nedaleko Petrove gore, proizvodili i prodavali drveni ugljen. Danas ih više nema, samo se tu i tamo mogu naći pocrnjela ognjišta tih malih pogona, kordunskih ugljenara. U Živković Kosi, opustjelom selu između Vojnića i Karlovca, gotovo nije bilo porodice koja se nije bavila ugljenarstvom, makar za svoje potrebe. I 88-godišnji Milić Vujić dobro se sjeća tih vremena i takvog obiteljskog poduzetništva.

- To vam je jednostavno išlo po redu: pradjed, djed, otac i ja nastavili smo gdje su naši stari stali, no iza mene, koji sam sve to ionako davno batalio, više nema nikog. Ognjišta koja su tinjala preko dvjesta godina sad su hladna, a od mnogih ni traga nije ostalo. Samo rijetko, uz rubove šuma, možete naići na jedva vidljive znakove tog prastarog zanata, ugljenarstva. Manji dio proizvedenog drvenog ugljena iskoristili bismo za svoje potrebe, a veći se prodavao, uglavnom naveliko, kovačima, drugim majstorima ili kućanstvima – uvodi nas u priču taj vremešni čovjek.

Način na koji se ugljen, ohlađen i izvađen iz razgrnute zemlje, distribuirao dalje teško je zamisliv za današnje pojmove. Ugljenari Živković Kose svoju bi robu natovarili do krajnjih granica zaprežnih volovskih kola, pa pravac Karlovac. Životinje s kopita na kopito, a oni za njima, polako i s noge na nogu, strpljivo pritom skupljajući ugljen koji bi putem popadao s kola. Tek bi ponekom mališanu dopustili da se bar dio puta vozi gore, na crnoj hrpi.

- Ne mogu nikako zaboraviti ta putovanja: trebalo je krenuti oko ponoći, pa bi svi već oko osam navečer polijegali da prikupe bar malo snage za noćnu vožnju, no ja, tada jedva petogodišnjak, obično od uzbuđenja ne bih ni zaspao, samo sam se vrpoljio u krevetu. A čim bi mi san ipak sklopio oči, odrasli bi me probudili da upregnemo volove i u mukloj tišini noći, krenemo na daleko putovanje. Mati bi nam pripremila košaru s hranom i okrepom, da nam se po putu nađe malo slanine, pokoja kobasica, nešto kruha, luka i rakije. Do Karlovca bi stizali oko sedam ujutro, a većinu ugljena bismo isporučivali tvornici koja će nakon rata postati poznata kao Jugoturbina. Dok bismo mi pojili volove i uzimali trenutak predaha, naša se roba vagala, a potom bismo na blagajni podigli zarađeni novac, pa natrag kući. Bilo je to lakše, jer smo se vozili na ispražnjenim kolima. Djed se obično ne bi odvajao od torbe koju bi čak za ruku privezao: kasnije sam doznao da je u njoj bila stara kubura, za slučaj da nas neki drumski razbojnici pokušaju opljačkati. Kad je došao rat, onaj svjetski, ostao sam bez djeda i oca, no čim sam stasao, palio sam i ja ugljen - prisjeća se Milić Vujić, koji je danas tek jedan od četvero stalnih stanovnika Živković Kose.

Pusto selo pored još važne prometnice što veže Sisak s Karlovcem, nekad je brojalo više od pet stotina žitelja. Svako je porodično imanje držalo živad i bar pokoje grlo stoke, a neobrađene se njive nije moglo naći. No još više od vremena u kojem se moralo teško raditi da bi se preživjelo, Miliću nedostaje nekadašnja bliskost među ljudima, sva ona druženja i okupljanja.

- Nikad više tih vremena, moj novinaru! Nismo živjeli u izobilju, teško se radilo, ali smo imali jedni druge za žalost i za radost. Sve se nekako lakše podnosilo i dijelilo, a danas nitko s nikim i ničim nema veze. Eto, i vi ste ovamo gotovo slučajno natrapali. Već dugo nisam imao prilike nekoga ugostiti i bar malo s čovjekom prodivaniti – kaže nam naš domaćin.

Nekadašnju mirnu svakodnevnicu i sigurnost žitelja Živković Kose presjekao je rat kao i u drugim selima Korduna, Banije i cijele Hrvatske. Turbulentne devedesete otvorile su ovdje i još nezacijeljene rane iz Drugog svjetskog rata, u kojem je svaka kuća u selu dala bar jednog partizana. To se tada, naravno, skupo plaćalo, pa je i Milićev otac netragom nestao već 1942. Najvjerojatnije je stradao u borbi, no sudbina mu nikad nije dokraja razjašnjena. Majka, s kojom je ostao živjeti, preminula je u vrijeme krvavog raspada Jugoslavije.

- Nikad se nisam ženio, valjda sam bio previše izbirljiv. Sada mi je zbog toga žao, jer nikakvih potomaka nemam. Do one nesretne Oluje još se nekako i klimalo, a onda sam i ja sam samcat prisiljen na tu 'ćeranciju'. Mama je umrla tek koji dan prije. Osam mi je dana trebalo do Jagodine, što pješke a što na traktoru ili u kolima. U Srbiji sam pronašao nekog gazdu na čijim sam poljima crnčio za stan i hranu punih pet godina, pa se potom vratio ovamo, u svoju Živković Kosu. Kuća je, jasno, bila devastirana ali me to nije previše smetalo, glavno mi je bilo da više nisam u tuđini. Uspio sam relativno brzo srediti papire i ostvariti nekakvu mirovinu, pa započeti iznova, od nule. Sada mjesečno dobivam oko dvjesto eura mirovine i ne žalim se, zadovoljan sam iako moram dobro promišljati kako ću taj iznos rastegnuti. Brašna za kruh uvijek se nađe, baš kao i ponešto suhog mesa na tavanu, krumpira i kiselog kupusa u podrumu. Ubija me tek ova samoća, ali i nju se mora izdržati – kaže nekadašnji ugljenar, kojemu do prve trgovine i liječnika u Vojniću treba sedam kilometara, a to u njegovim godinama nije kao onda dok je bio dječak i mladić koji sa svojima ide za kolima punima ćumura. Svejedno, još uvijek uspijeva pronaći nekog da ga, kad baš zagusti, iz pustog sela preveze do prvog urbaniziranijeg središta. Tu uslugu ponekad plati, a ponekad mu to netko učini onako, kao čovjek čovjeku.