Učenje i nastava ljeti? Može ako nema ocjena i ako je na plaži. Tako, ukratko, funkcionira Ljetna škola srpskog jezika i kulture ‘Sava Mrkalj’ u sklopu koje se 24. put po redu odvija nastava srpskog, istorije, geografije, likovne i muzičke kulture te radionice kaligrafije, pjevanja i folklora. Kroz svoju istoriju rada kamp je mijenjao lokacije, da bi se u zadnjih nekoliko godina ustalio u dječjem odmaralištu ‘Cvrčak’ na otoku Viru. Prije 24 godine ovaj specifičan oblik nastave pohađalo je svega 50 učenika, a ovo je ljeto taj broj bio veći nego ikad – čak 164 učenika podijeljenih u dvije grupe. Samu organizaciju sprovode SKD ‘Prosvjeta’ i VSNM Zagreb, dok Ministarstvo znanosti i obrazovanja sufinansira i odobrava izvedbeni plan i program ljetne škole.

Prošle godine bio je dječak koji uopće nije znao ćirilicu, a savladao ju je u dva dana. U slobodno vrijeme bi sjedio nad bilježnicom, čak je i na plaži vježbao – govori učiteljica Senka Crevar

Škola je to po mjeri djeteta: dan je kroz točno određenu satnicu ispunjen predavanjima, radionicama, sportskim aktivnostima, pjevanjem, igranjem, brčkanjem u moru, a u pauzama su obroci sastavljeni od namirnica tipičnih za svaki dječji meni: lubenice, pizze, sokića, pomfrita…

- Iskustvo je pokazalo da ovo zadnje djeca posebno ističu - govori kroz smijeh voditeljica škole Maja Matić.

Objašnjava nam da u kampu sva pravila vrijede podjednako za sve, kako za djecu tako i za odrasle, odnosno učitelje. U školi je, inače, 11 odraslih: osmero učitelja i učiteljica, dva studenta i voditeljica škole, a djeca su timu odraslih nakratko dodali i ‘učiteljicu novinarku’ koja je s njima provela nešto više od 24 sata, slijedeći dnevni ritam grupe.

Djeci koju zatičemo u prvoj grupi zajedničko je to što ne pohađaju oblik nastave po modelu C u svojim sredinama, pa se tako većina njih prvi put susreće sa ćiriličnim pismom i akterima srpske istorije. Tema ovogodišnje škole je ‘Ježeva kućica’, poznata dječja priča u stihu Branka Ćopića, koja se početkom godine našla na meti reformatora lektire. Voditeljica Maja govori da većina djece iz grupe nije od ranije upoznata sa Ježurkom Ježićem, ali se javilo njih desetak koji tu knjigu imaju kod kuće, neki su gledali predstavu u kazalištu lutaka, a jedan dječak je čak glumio u školskoj predstavi. Maja objašnjava da je grupa djece koja ne pohađa nastavu na srpskom jeziku zahtjevnija, ali da je s njima i veći izazov raditi, baš zato što nigdje drugdje, osim ljeti na Viru, nemaju tu mogućnost.

- Iako nemaju predznanje kao učenici koji pohađaju nastavu po modelu C, aktivni su i imaju želju da uče. Vidjet ćete ih kako sjede i van nastave sa svojim bilježnicama i sami vježbaju ćirilicu. Za ovu školu veže ih osjećaj da u cijeloj Hrvatskoj ima učenika kao što su oni, da vide da nisu sami u svojim mjestima. Taj motiv prijateljstva i igre, osim same nastave, njima je ovdje najdraži - priča Maja.

Senka Crevar kao učiteljica srpskog jezika drži se provjerene pedagoške metode sročene u stav ‘ne morate vi to’.

- Kada stvari postavite tako da ih ni u čemu ne forsirate, oni puno bolje nauče. Prošle godine je bio dječak koji uopće nije znao ćirilicu, a savladao ju je u dva dana. U slobodno vrijeme bi sjedio nad bilježnicom, čak je i na plaži vježbao. To je ta sloboda o kojoj pričamo, njima se ovdje ništa ne nameće. Jučer mi je jedan dječak rekao da mu je dosadno pa vježba ćirilicu, a ja sam sigurna da on to želi. Oni se ovdje u malim godinama sreću s imenima koja neće čuti u regularnoj školi. Dovoljno je da im bude poznato ime, recimo, Duška Radovića, poslije će ga sami istraživati - objašnjava Senka Crevar iz Gvozda.

Zanimljivo je da nigdje u kampu ne postoji sat. Jedina oznaka za vrijeme je pištaljka voditeljice Maje koja označava buđenje, doručak, odlazak na nastavu, spavanje, pa čak i ulazak i izlazak iz mora. Djeca u kampu mobitele koriste svega sat vremena dnevno.

- Nama je cilj da se oni u ovih sedam dana odmore od tehnologije, da se vrate knjigama i slovima i da ne budu opterećeni vremenom. Zadnjih nekoliko godina praksa je pokazala da djeca prva dva dana jedva čekaju uzeti mobitel u ruke da se jave roditeljima, a već treći skoro nitko ne uzima telefon, već se za to vrijeme igraju i trče za loptom. Vraćamo ih u pravo djetinjstvo u kojem su slobodni i opušteni - govori Maja.

Nastavnik geografije i voditelj folklorne radionice Bojan Lazić kaže da djeca u ljetnoj školi najviše razvijaju toleranciju i da je sve osmišljeno tako da se oni što više osamostale.

Sviđa mi se što nas ovdje uče da ne budemo bahati i isključivi, da uvažimo da netko sluša drugačiju muziku i da voli neke druge stvari – tvrdi 14-godišnja Tea

- Ono što pokušavamo postići kod djece je osjećaj da nisu sami i da nisu individue, iako svakome od njih treba pristupiti individualno. S druge strane, oni tih sedam dana dijele životni prostor s velikim brojem djece i odraslih, po sobama ih zna biti i po deset, pa moraju neke svoje želje, prohtjeve i ličnost da prilagode drugima. Djeca to odmah usvoje - kaže Bojan pa nam prepričava slučaj od prije nekoliko godina kada se javio otac dječaka iz Zagreba koji nije pripadnik srpske manjine, a koji je htio da njegov sin nauči ćirilicu i upozna djecu druge nacionalnosti.

- Zaista smo se pozitivno iznenadili, čovjek je htio poslati sina u kamp, samo pod uvjetom da neće zauzeti mjesto drugom djetetu. Maja i ja smo komentirali ‘ma i da nema mjesta, spavat će po dvoje na jednom krevetu, samo da dođe’ - prepričava Bojan.

Poslije popodnevnog kupanja i škole plivanja slijedi večera pa slobodno vrijeme. Svi se uglavnom dohvate nekog sporta, međutim, malo tko pjeva van radionice. Žensku grlatu grupu nismo mogli ne primijetiti jer su, osim zborskim pjevanjem, pažnju privukle i odabirom pjesama – djevojčice su otpjevale staru narodnu pjesmu ‘Ja urani’ nepoznatog autora i ‘Božanstvena ženo’ Miroslava Ilića. Tea, Sara, Anja i Rea prijateljice su iz Garešnice i ovo im je druga godina na Viru. Odmah ih pitamo za muziku, gdje su naučile pjevati i što vole slušati. Kažu da pjevaju na folkloru, Anja čak ide u muzičku školu, a slušaju baš sve.

- Sviđa mi se što nas ovdje uče da ne budemo bahati i isključivi, da uvažimo da netko sluša drugačiju muziku i da voli neke druge stvari. Nismo takve osobe da ćemo prigovarati nekome zato što sluša nešto što se nama ne sviđa - govori 14-godišnja Tea, koja je u ovom društvu najstarija, a 12-godišnja Anja širi priču o predrasudama dalje pa kaže da isto tako ima onih koja misle da je folklor samo za djevojčice.

Curama se u ljetnoj školi sviđa sve, jedino što im je trebalo malo da se naviknu na rano ustajanje, jer njima ljeto znači vrijeme bez obaveza i alarma, kažu. Anja je prošle godine ovdje naučila plivati, a sve četiri sada znaju ćirilicu. Pitamo ih kako im je bez mobitela.

- Ma nemamo vremena misliti na mobitele, dani su nam skroz ispunjeni. Nastavnici su dobro organizirali vrijeme. Čak i da su dozvoljeni, sada sam sigurna da ih ne bismo koristili - priča Tea, koja želi upisati Turističku školu.

Rea je izvrsna u matematici, Anji više leže društveni predmeti, a Sara želi biti frizerka, iako joj mama, kaže, to baš i ne preporučuje. Pričamo još o ‘Ježevoj kućici’ i lektiri u školi. Za Ježurku su samo čule, a ono što su čitale zadnjih dana im se sviđa. Sara se prisjetila lektire koju su imali u šestom razredu.

- Bila je ta neka lektira ‘Mali ratni dnevnik’. Nama je to bilo neugodno čitati jer to nije za djecu. Pa bolje da čitamo Ježurku - zaključuje Sara.

Nakon što su cure iz Garešnice probile led za druženje s ‘učiteljicom novinarkom’, opustila se i ekipa iz Kutine.

- Ma slobodno me snimajte, ja sam već bio u novinama - kaže nam David.

Vrlo perspektivnog bubnjara primijetili smo ujutro pri razgibavanju, kada je vodio plesnu koreografiju. Voli plesati, svirati, slušati The Beatlese, a u kampu mu se najviše sviđa to ‘što ima djevojčica i što je hrana super’.

Osim muzičara i pjevačica, u školi, naravno, ima i gejmera. Filip iz Čakovca je čak u zadatku o neobičnom drvetu nacrtao ‘gejmersko drvo’. Kasnije nam priča da uopće ne igra puno, ali kada igra, igra koncentrirano.

- Roditelji mi ograničavaju igrice. Više čitam, nekada i po nekoliko sati. Čitao sam Ilijadu i Odiseju i poslije toga sam morao ići oftalmologu - kaže 11-godišnji Filip, koji voli čitati enciklopedije i udžbenike, a uz sve to stigne trenirati košarku.

Grupa djece na ljetnoj školi dolazi iz svih krajeva Hrvatske, iz ruralnih i urbanih sredina. Učitelj Bojan govori nam da moramo upoznati Aleksandra i Bobana iz Kistanja, jer su u pitanju momci od 12 godina koji uveliko rade ravnopravno sa svojim roditeljima na poljoprivrednim imanjima. Aleksandar nije htio razgovarati, pa je to preuzeo Boban koji se kod kuće bavi konjima, kravama i ovcama. Pitamo ga da li životinje vodi na ispašu i kako izgleda njegov dan.

- Imam 16 konja. Nema ispaše, mi imamo električnog pastira, a to znači da su ograđeni žicom. Životinje su puštene, uveče ih treba saćerati u kuću i dati im da piju vode. Ustanem malo poslije mame i tate, sestra pomaže u kući, a ja sam oko kuće - kaže.

A kada ga pitamo je li njegovim prijateljima iz grada zanimljivo to čime se bavi, kratko i ozbiljno odgovara:

- Znate šta, ja sam ovdje na odmoru, a kad sam na odmoru, ne volim pričati o poslu!

Ljetna škola srpskog jezika i kulture kao odmor – definitivno nema preciznije reklame od ove.