>

novosti logo

Društvo Društvo

Škorina masna popudbina

Spornom otpremninom od 351 tisuću kuna koju je Miroslav Škoro 1999. dobio od HRT-a iako nije bio njegov zaposlenik bavili su se financijska policija i Državno odvjetništvo, stoji u odgovoru koji su Novosti dobile od Sabora. Trebali su utvrditi postoje li u ‘elementi koji ukazuju na eventualna počinjenja kaznenih djela’, no epilog istrage ostao je nepoznat

U srpnju ove godine Novosti su objavile tekst o nalazu Državne revizije prema kojem Miroslav Škoro nije trebao dobiti otpremninu i povlašteni kredit od HRT-a kao direktor HRT-ove firme Orfej. Nakon objave priče, Škoro je pokušao demantirati njen sadržaj, tvrdeći da je sve odrađeno sukladno propisima. Dokumenti koje smo u međuvremenu prikupili pokazuju da su financijska policija Ministarstva financija i Državno odvjetništvo 2000. godine istraživali okolnosti u kojima je javna radiotelevizija aktualnom predsjedničkom kandidatu 1999. godine dodijelila spornu otpremninu. Prema internom HRT-ovom izvještaju do kojeg smo također došli, mimo pravilnika mu je 1997. godine potpisan i povlašteni stambeni kredit od 120 tisuća maraka.

Nakon gotovo dva mjeseca i naših nekoliko pisanih i telefonskih upita, Ministarstvo financija odbilo je Novostima pružiti tražene informacije o Škorinoj otpremnini, pozivajući se na ‘poreznu tajnu’

Istraga zbog otpremnine pokrenuta je sredinom 2000. godine na zahtjev Hrvatskog sabora zbog nalaza spomenutog revizorskog izvješća za 1998. i 1999. godinu. Za dvije zadnje godine režima Franje Tuđmana koji je imao potpunu kontrolu nad Prisavljem, revizija je ukazala na niz sumnji u malverzacije i nesavjesne odluke u poslovanju HRT-a. U ovom konkretnom slučaju, istražitelji dviju institucija uključili su se zbog toga što je Škoro dobio otpremninu iako je s pozicije direktora tvrtke Orfej razriješen na vlastiti zahtjev i zbog toga što mu je novac uplaćen s računa HRT-a premda uopće nije bio zaposlen na radioteleviziji.

Nakon saborske procedure u kojoj su prihvaćeni sporni nalazi revizije, pa tako i njen naputak HRT-u da otpremninu naplati od Orfeja, dokumentacija je poslana DORH-u, MUP-u i Ministarstvu financija na daljnju obradu. Dokumenti koje smo dobili od Hrvatskog sabora temeljem Zakona o pravu na pristup informacijama pokazuju da su 11. rujna 2000. Državno odvjetništvo i financijska policija dogovorili prikupljanje dodatnih dokaza u istraživanju četiri različita slučaja. Među njima je bila i ‘isplata otpremnine direktoru trgovačkog društva kojeg je osnivač Hrvatska radiotelevizija u ukupnom iznosu od 350.854,01 kn’. Riječ je bila o bruto iznosu što ga je Škori, koji je nakon samo dvije godine na čelnoj poziciji Orfeja odlučio otići na vlastiti zahtjev, s računa HRT-a odobrio Josip Đerek, pomoćnik tadašnjeg ravnatelja HRT-a Ivice Vrkića za financije i opće poslove.

Dva dana nakon sastanka s DORH-om, Ministarstvo financija obavijestilo je Sabor da će nastaviti s utvrđivanjem postoje li u ‘radnjama odgovornih osoba elementi koji ukazuju na eventualna počinjenja kaznenih djela’. Sabor je pritom izdao zaključak kojim je obvezao navedene institucije da u roku od tri mjeseca podnesu temeljito izvješće o istražnim nalazima svih sumnjivih odluka na HRT-u. Unatoč takvom saborskom zaključku, nikakvo izvješće nije dospjelo na adresu Sabora. ‘Službenici u Urudžbenom zapisniku detaljno su pretražili ulazne akte u razdoblju od rujna do kraja 2000. godine te konstatirali da daljnji podnesci od navedenih državnih tijela po ovom predmetu nisu evidentirani u ulaznim aktima’, stoji u odgovoru koji su Novosti dobile iz Sabora, odakle su nas savjetovali da kontaktiramo ‘stvaratelje’ izvješća i doznamo jesu li ona uopće nastala u tim tijelima.

Nakon gotovo dva mjeseca i naših nekoliko pisanih i telefonskih upita, Ministarstvo financija odbilo je Novostima pružiti tražene informacije, pozivajući se na ‘poreznu tajnu’. U poprilično nevjerojatnom odgovoru od dvije rečenice, iz Ministarstva su citirali i dio članka Općeg poreznog zakona prema kojem javnosti ne mogu ustupiti podatke ‘koje razmjenjuju s drugim državama u poreznim stvarima’, iako smo ih samo pitali o statusu istrage sasvim konkretnih sumnji u nezakonito izvlačenje javnog novca. Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, kojemu je policija tih mjeseci dostavljala prijave za druga potencijalna kaznena djela HRT-ovih upravljača, do zaključenja ovoga teksta nije poslalo odgovor na naše pitanje o tome je li mu u obradu pristigao slučaj Škorine otpremnine.

Bez obzira na ‘poreznu tajnu’ i ostale nejasnoće, navedeni podaci pokazuju da se u najmanju ruku radilo o sumnji u nesavjesno raspolaganje javnim financijama na HRT-u, pa i sumnji u postojanje prekršajnog ili kaznenog djela. Prema nalazu Državne revizije HRT je trebao naplatiti taj novac od Orfeja, a Škoro nije trebao dobiti otpremninu ni od Orfeja, zbog toga što je razriješen na vlastiti zahtjev. Po svim raspoloživim informacijama, HRT nije sredstva utrošena na Škorinu otpremninu naplatio od sestrinske firme, iako se prema Državnoj reviziji obavezao na takav potez. ‘Potraživanje za otpremninu isplaćenu s računa HRT-a bit će naplaćeno u lipnju 2000.’, stajalo je u odgovoru HRT-a na tada prihvaćeno izvješće Državne revizije. Škoro je pak nedavno ustvrdio da nikada nitko od njega u zadnjih 20 godina nije tražio povrat otpremnine.

I povlašteni kredit čovjeka koji je najgore ratne godine proveo u Americi, a danas uz podršku šovinističke desnice traži mandat na Pantovčaku, izlazio je izvan svih gabarita koje su predviđali pravilnici HRT-a

Josip Đerek, pomoćnik HRT-ova direktora koji je Škori potpisao isplatu pozamašne svote, branio se tvrdnjom da je otpremninu odobrio nakon što su, suprotno kasnijim nalazima Državne revizije, njenu zakonitost provjerili i potvrdili stručnjaci u HRT-ovoj Pravnoj službi. ‘Da je Pravna služba zauzela drugačije mišljenje, odluku o otpremnini ne bih potpisao’, objasnio je Đerek Jutarnjem listu u rujnu ove godine, pravdajući se i menadžerskim ugovorima koje su tada dobivali podobni pojedinci na HRT-u. Iz tih je skandaloznih ugovora proizlazila otpremnina čak i ako je zaposlenik bio inicijator napuštanja dotadašnje radne pozicije. ‘Ako mene pitate, ti takozvani menadžerski ugovori bili su zavlačenje ruke u džep naroda’, poručio je Đerek, dodajući da je sam Škoro ‘došao s idejom da mu se isplati otpremnina’.

No za razliku od Škorine otpremnine kojom se konkretno bavimo, takvi su menadžerski ugovori barem imali pokriće za ljude zaposlene na HRT-u, ali ne i u drugim firmama. Mimo otpremnine, samo su današnji predsjednički kandidat Škoro i još dvojica drugih građana 1990-ih dobili i povlašteni stambeni kredit preko HRT-a iako nisu bili zaposleni na radioteleviziji. Drugi je Nikša Bareza, dirigent Simfonijskog orkestra, a treći Perica Madunić, vozač bivšeg direktora HRT-a Ivice Mudrinića. Od 1993. do 1998. godine sve uprave javne radiotelevizije odobrile su 570 stambenih kredita u ukupnoj vrijednosti od oko jedne milijarde kuna, ali samo je ovaj trojac svrstan u povlaštenu grupaciju mimo općih akata koji su na nacionalnoj radioteleviziji propisivali takve prakse. Pokazuje to ‘Izvješće o dodijeljenim stambenim kreditima zaposlenicima HRT-a’ koje su Novosti imale priliku prolistati. Izvješće su izradile stručne službe HRT-a 2001. godine na zahtjev Vijeća HRT-a, u jeku višemjesečnog skandaliziranja javnosti činjenicom da se radiotelevizija koristila kao bankomat za financijsko zbrinjavanje podobnih novinarskih i administrativnih kadrova. U ambijentu u kojem se na tržištu kredit moglo dobiti s kamatama od 12 do 14 posto, HRT je sa Zagrebačkom bankom imao dogovor za povlaštene kamate najprije od jedan i dva posto, a potom od pet posto. Prema pravilniku iz 1994. godine, takve su kreditne aranžmane dobivali ‘neophodni stručni kadrovi’ i radnici s težim socijalnim statusom. U stvarnosti, potonji su se brojali u promilima, dok su ‘stručni kadrovi’ najvećim dijelom predstavljali eufemizam za nagrađivanje klijentelističke mreže medijskih promotora HDZ-a.

HRT nije bio iznimka u provođenju takve prakse. Gotovo da nije postojala veća državna institucija koja nije izdavala povlaštene kredite. U jednom takvom slučaju javnost je doznala da je Vesna Škare-Ožbolt dobila kredit preko Ministarstva vanjskih poslova, iako je radila u uredu predsjednika Franje Tuđmana. U prosincu 2000. godine tim je povodom Večernji list proveo anketu. Za mišljenje su pitali i Miroslava Škoru. ‘Mislim da bi pri dodjeli kredita svi trebali biti jednaki’, odgovorio je Škoro. Sutradan je Večernji objavio reakciju neimenovanih pojedinaca koji su otkrili da je i Škoro baštinik povlaštenog kredita i otpremnine. ‘Nisu mi jasni razlozi zbog kojih sam prozvan, jer sam dobio kredit od tvrtke u kojoj sam bio zaposlenik. Zašto nitko ne pita ostalih 200 zaposlenika HRT-a koji su dobili kredite kao ja’, odgovorio je Škoro. Za razliku od ‘ostalih 200 zaposlenika HRT-a’ on, međutim, nije bio zaposlen na radioteleviziji. Osim ljudi koji su imali direktan radni odnos s HRT-om, pravilnik je predviđao iznimku u samo još jednom slučaju. Takvu privilegiju mogli su ostvariti članovi obitelji HRT-ovih radnika koji su poginuli u Domovinskom ratu. Škoro, međutim, nije spadao ni u tu skupinu.

Povlašteni kredit čovjeka koji je najgore ratne godine proveo u Americi, a danas uz podršku šovinističke desnice traži mandat na Pantovčaku, izlazio je dakle izvan svih gabarita koje su predviđali pravilnici HRT-a. ‘Državni ured za reviziju utvrdio je da su kredite dobili i vanjski suradnici HRT-a, a što nije bilo predviđeno općim aktima HRT-a. Naloženo je da se odobravanje stambenih kredita treba obavljati u skladu s odredbama općih akata’, stoji u izvješću HRT-u, u kojem se navodi da je Škoro kredit dobio 1997. godine, za vrijeme mandata Ivice Mudrinića. Odobreno mu je 120 tisuća maraka, uz pet posto kamata i na 15 godina otplate. Bio je to najveći kreditni iznos koji je od 1993. do 1998. godine dodijeljen manjem broju pojedinaca na HRT-u, a koji su u javnosti prozivani kao režimski novinari i urednici. Kredite su dobili, među ostalima, Mate Radeljić, Miljenko Manjkas, Dijana Čuljak, Ružica Renić i Andrej Rora. Nešto manje iznose od 100 tisuća maraka HRT je odobrio aktualnom glasnogovorniku HDZ-a Zoltanu Kaboku, Hloverki Novak Srzić, Dragi Ćosiću i mnogim drugima.

U nešto širem kontekstu priče o kreditima, izvješće je ukazalo na skandaloznu nebrigu uprave HRT-a prema javnim financijama. Državna i komercijalna revizija utvrdile su da je HRT na račun Zagrebačke banke uplatio depozitno jamstvo u vrijednosti od deset posto svih kredita, kao osiguranje za neodgovorno ponašanje primatelja kredita. Budući da je HRT u startu plaćao razliku između povlaštenog i tržišnog iznosa kamata, utvrđeno je da nije trebao odobriti sredstva depozita i tako banci omogućiti prijenos potraživanja od zaposlenika na javnu radioteleviziju. Revizija je pronašla i da javna radiotelevizija do 2000. uopće nije plaćala doprinose, poreze i prireze za kredite u državni proračun. Početkom dvijetisućitih godina HRT je državi tako dugovao 10,7 milijuna kuna. Premda je u izjavi za Večernji list prije nekoliko mjeseci Škoro ustvrdio da je po odlasku iz Orfeja u cijelosti ‘otplatio’ kredit u srpnju 1999., više od jedne godine javna mu je radiotelevizija sufinancirala kamate i porezna davanja za privilegiju na koju nije imao pravo.

Unatoč svemu, favorit krajnje desnice na predsjedničkim izborima je sporedan lik u priči o klijentelističkom parazitiranju na javnom novcu. Ključnu odgovornost trebali bi snositi rukovoditelji HRT-a koji su odobrili novac i njihovi nasljednici u upravi koji nakon pravovremenih upozorenja nisu zahtijevali refundaciju. Ovdje se prvenstveno radi o skiciranju korumpiranog i nepotističkog HDZ-ovog sustava koji je koristio javna sredstva za nagrađivanje podobnih i ‘neophodnih stručnih kadrova’ poput Škore. Iako su deseci, ako ne i stotine milijuna kuna neodgovorno ili nezakonito izvučeni iz HRT-a tijekom devedesetih, gotovo nitko nije odgovarao za takvo poslovanje.

1/3