>

novosti logo

Kronika Kronika

Slavonija, ljepša od Italije

Ploštine ili Plostine prvo su i posljednje u nizu slavonskih sela označenih dvojezičnim, hrvatsko-talijanskim nazivima. Seljani, radišni i poduzetni poput Istrijana, još od 19. stoljeća nastoje svoje mjesto učiniti sredinom ugodnijom za život od tada siromašnog Belluna na sjeveru Italije

Da čovjek zaluta u krajobrazu omeđenom Kutinom, Požegom i Daruvarom, lako bi mogao pomisliti da je dospio u Istru, a ne u Slavoniju. Pitomi se brežuljci u suton doimaju poput jastučića na kojima leže ušorena sela pred kojima vas dočekuju dvojezične ploče s hrvatsko-talijanskim nazivima: Campo del Capitano, Obrijez Minore, Banovaz, Banovaz Maggiore i, na kraju Plostine ili Ploštine, cilj našeg putovanja. Mjestašce koje su nekad nazivali Khuenovim Selom, po ozloglašenom banu, danas je najistaknutije zbog svojih radišnih i poduzetnih stanovnika, a ponajviše komunikativnog Antuna Brunette, predsjednika Zajednice Talijana ‘Liberta’, čija je kuća odmah na ulasku u Ploštine.

- Tražite gazdu? Samo ravno, vidjet ćete veliku reklamu i birtiju preko puta, ne možete promašiti - objašnjava nam postariji gospodin kojeg susrećemo dok šeće uz rub ceste. Zaustavljamo se pred velikim objektom u kojem je, pored ugostiteljskog objekta, talijanska zajednica uredila kuglanu, veliku dvoranu s pozornicom, trinaest soba za smještaj gostiju, a tu je i mjesni dispanzer, odnosno prostorije ambulante.

Naš domaćin Brunetta na prvu nas se dojmio kao snalažljiv i okretan čovjek te britak sugovornik koji s lakoćom izbacuje šale, doskočice ali i iznimno pronicljive komentare. Iz toga iščitavamo bogato iskustvo, koje je zasigurno bilo presudno da malo manjinsko selo usred ratom opustošenog a kasnije i opustjelog te do kraja zanemarenog dijela Hrvatske, privuče tolike investicije, posebice one iz ovdašnjim ljudima nekoć matične postojbine, a danas drage i prijateljske Italije. ‘Mislim, čisto da znate, nije vam ovo Zagreb, ovo je centar Europe‘ – upozorava nas odmah kroz smijeh, pa nastavlja tumačiti.

- To vam je zapravo dobro, jer iz zagrebačke gužve do nas možete stići za sat i pol. Znate li tko je naš pobjednik u pravljenju konjske salame? Ja, ali sam ove godine prvo mjesto morao prepustiti bratu. Osim kobasica, mi smo vam bili poznati po ciglarstvu i boćanju te tradicionalnoj pripremi puževa u doba svibanjske fešte Madonna di Maio – dodaje Brunetta.

Da bismo razumjeli njegove Ploštine, moramo, kaže nam, znati ponešto o povijesti sela koja počinje potkraj 19. vijeka, kad pređi današnjih stanovnika s tada siromašnog sjevera Italije emigriraju u potrazi za boljim životom i do slavonskih ravnica. Procjenjuje se da je tada oko šezdesetak obitelji iz gradića Belluna, smještenog u podnožju Dolomita, dospjelo do bogatijeg kraja istog carstva, Austrougarske Monarhije. Sve su to ipak nedovoljno istražene priče, sjećanja koja su se ovdje prenosila s koljena na koljeno, objašnjava nam Brunetta. Pokazuje nam neke povijesne dokumente, papire i zbirku predmeta koja bi mogla činiti jezgru budućeg etno-muzeja u jednoj od napuštenih kuća, ako u taj objekt prispije struja te, naravno, novac obećan tom vrijednom, no zahtjevnom projektu.

Neka istraživanja, poput onog etnologinje Jelke Vince Paulla, spominju trgovca Giuseppea Noru, koji u Slavoniju iz današnje regije Venetto dolazi već 1882., pa za sobom povlači mnoge druge sunarodnjake. Došljaci se započinju baviti ciglarstvom i ugljenarstvom, što im brzo osigurava egzistenciju kvalitetniju od one koju su ostavili u domovini. Dok pričamo o poznatoj i nepoznatoj historiji Ploština, naš domaćin reže konjsku kobasicu, čuvenu gastronomsku poslasticu ovoga kraja, ali i važno identitetsko obilježje zajednice kojoj sam pripada. Svaka ovdašnja kuća i danas ima svoju sušaru i pušnicu, odnosno ‘stanciju za salamu‘, kako bi rekli domaći. I to unatoč tome što u selu sada živi svega stotinjak stanovnika, uglavnom starijih ljudi čija su se djeca, stotinu i više godina nakon svojih pradjedova, s istim razlogom ali u suprotnom smjeru, zaputila u postojbinu Italiju.

- Ostali smo pretežno mi stariji, ali se ne damo. Uglavnom smo samci, i ja sam supruga izgubila prije dvadesetak godina. Nekada je ovdje bila prava milina, a danas se nabrajamo na prste jedne ruke. Ima dosta praznih kuća, no selo više nije selo ako nema krava, svinja i čega živoga - kaže nam Mirjana Straga.

Nagovaramo naše domaćine da nam kažu štogod na svom materinskom jeziku, no čini se da su ga ovi stariji, preostali, uglavnom zaboravili: talijanski se ovdje u većoj mjeri može čuti tek kad u njega ljeti navrate mlađi iseljenici u tu članicu EU-a, pa cijelo selo opet živne kao nekad.

Danas se, na nečiju žalost a nečiju sreću, useljiva i namještajem dobro opremljena kuća u Ploštinama može kupiti za ciglih trinaestak tisuća eura. To je zasigurno razlog što selo malo-pomalo otkrivaju vikendaši, uglavnom oni iz Zagreba. No teško je povjerovati da će to biti dovoljno da još uvijek lijepe, slikovite i pitome talijanske Ploštine potpuno ne zamru, poput tolikih do jučer bogatih, plodnih i živih mjesta ravničarske Slavonije.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.

1/2