>

novosti logo

Društvo Društvo

Sloboda ili totalitarizam

Zalaganje za opstanak manjinskih identiteta danas je glavna zadaća svake politike kojoj je stvarno stalo do slobode. Ima li u Hrvatskoj političkih i društvenih snaga koje to vide? Ili ćemo nastaviti živjeti u zajednici koja je 25 godina od proglašenja državne suverenosti sve manje, a ne sve više slobodna?

Jedan od razloga problema kojeg ljevica ima u odnosu prema braniteljima – a pritom prije svega mislim na razne braniteljske organizacije i pojedince koji govore navodno u ime branitelja, jest u tome što ona (ljevica) nikada nije ni pokušala konstruirati neki svoj, autentičan narativ o 1990-ima. Preuzela je tuđmanistički, a to znači desno-nacionalistički narativ, koji se nametnuo kao ‘opći’. Međutim, tu općost taj je narativ zadobio zbog toga što je HDZ bio na vlasti kroz cijele 1990-e, a kasnije, također, od 2004. do 2011, dakle: 17 od 25 godina samostalne Hrvatske. U tom je razdoblju HDZ – uz pomoć nacionalističkih ideologa, od kojih su neki bili ili u vrhu ili bliski vrhu te stranke – marginalizirao osobna sjećanja na rat, eliminirao ili ograničavao alternativne diskurse, a u nekim slučajevima je čak i pokušao djelovati represivno prema njima. Sada to ponovno najavljuje kao svoju politiku, uspije li osvojiti vlast na predstojećim parlamentarnim izborima. Štoviše, najavljuje da će u tom slučaju, možda ići i korak dalje: u zakonske zabrane alternativnih diskursa, njihovo utjeravanje iz javne u ‘privatnu sferu’ (što je moguće jedino zabranom slobodnog govora i uvođenjem cenzure, te kontrolom interneta), i kažnjavanje.

Narativ kojeg je HDZ konstruirao odražavao je njihovu sliku uzroka, tijeka i posljedica rata u 1990-ima. Ta je slika legitimna i plauzibilna. Međutim, ona je ideološki obojana, a jednim dijelom je promovirana ne zato da bi se otkrila i predstavila istina (utemeljena na istraživanjima i na činjenicama), nego upravo iz suprotnog razloga: da bi se ona sakrila. Zaborav stvarnih događaja i činjenica, kao i potiskivanje osobnih sjećanja kako bi se omogućilo stvaranje ‘službenih uspomena’ i ‘službenih interpretacija’ (official memories, kako to naziva Paul Connerton), bio je sastavni dio tog projekta. Radi se o formuliranju, a potom i promoviranju, pa i nametanju kroz javnu upotrebu u medijima, kroz udžbenike i politički diskurs, kroz zakone i deklaracije – jedne konstrukcije koja je s vremenom postala mit, odnosno osnivački mit (founding myth) za modernu hrvatsku državnost. Taj je mit upornim ponavljanjem, ali i istodobnim istiskivanjem bilo kakve alternativne interpretacije iz javnosti, do današnjih dana postigao vrlo solidnu snagu, te se nametnuo kao jedina interpretacija, ponavljanje koje onome tko to čini neće donijeti nikakve probleme. U tom je smislu, taj mit na putu da postane ‘ritual’ – na način na koji ritualnost opisuje Vaclav Havel u svojim političkim esejima (npr. u ‘Moć nemoćnih’ iz 1978). Ritual je ‘obavezno’ ponavljanje bez posebnog razmišljanja o sadržaju (tekstu ili aktu koji se ponavlja). Tek odbijanje ponavljanja šalje poruku nad kojom se zamislimo. Ritualno ponašanje je automatsko – odbijanje rituala nikad nije.

Narativ kojeg je HDZ konstruirao odražavao je njihovu sliku uzroka, tijeka i posljedica rata u 1990-ima. Ta je slika legitimna i plauzibilna. Međutim, ona je ideološki obojana, a jednim dijelom je promovirana ne zato da bi se otkrila i predstavila istina, nego upravo iz suprotnog razloga: da bi se ona sakrila

Istodobno s marginaliziranjem bilo kakvog alternativnog ili disonantnog pogleda na Domovinski rat, došlo je do namjerne akcije na pretvaranju jednog posebnog diskursa (nacionalističkog) u tobože opći. Većinska pozicija u nekom društvu – bilo da se radi o političkoj, etničkoj, kulturalnoj, svjetonazorskoj ili bilo kojoj drugoj većini - ponekad (a možda čak i najčešće) nije zadovoljna statusom ‘većine’. Ponekad – ili čak i češće od toga – ona traži legitimitet koji je trajan i poziciju koja je izvan političkog polja. Ona traži poziciju nadpolitičkog, odnosno državnog ili opće-društvenog. Sve dok je većina, ona je podložna natjecanju s drugima, te svoju legitimnost izvodi iz činjenice statistike ili popularnosti. No, tek nadpolitička pozicija, pozicija općeg jamči trajnost i neupitnost. Jamac te trajnosti i neupitnosti jest tzv. ‘politički konsenzus’ o ‘temeljnim vrijednostima’, a u političko-pravnoj sferi taj se konsenzus kodificira i izražava u Ustavu: najčešće u njegovoj preambuli. Ideja ‘konsenzusa’ (odnosno, kako se u zadnjih godinu-dvije u nas čuje: ‘zajedništva’) često se koristi kako bi se eliminirao pluralizam, a time i sloboda. Sloboda je, podsjetimo, stvarna mogućnost izbora između dviju ili više opcija. Eliminiranjem svake druge opcije pod izgovorom ‘konsenzusa’ i ‘zajedništva’, ograničava se sloboda. To se čini zato da bi se, navodno, zaštitio ‘nacionalni interes’ – pri čemu se, naravno, pretpostavlja da postoji ‘nacionalni interes’ koji je iznad slobode, pa stoga opravdava ograničavanje ili eliminiranje slobode.

Nacionalisti i suverenisti, prirodno, drže da je stvaranje i osiguravanje nacionalnog identiteta iznad svake posebnosti, pa prema tome i iznad pozicije većine. Pretvaranje većinskog u opće događa se u mnogim područjima, s više ili manje uspjeha. Najuspješnije je kad se događa na suptilan način, na način kojeg – u slučaju pretvaranja većinskog u opće – u svojoj knjizi ‘Banalni nacionalizam’ objašnjava Michael Billig. Billig objašnjava da većinske zajednice u okviru etnički složenog društva često ni ne primjećuju da njihove vrijednosti, njihovi interesi i njihovi identiteti nisu tek jedan od postojećih identiteta – doduše većinski – te da bi ga stoga trebalo tretirati kao posebnost. Umjesto toga, one često vide svoje (‘naše’) kao opće (‘zajedničko’). Manjinski identiteti i manjinske zajednice, međutim, gotovo uvijek vide razliku između većinskog – koje nikad ne može biti njihovo – i općeg, u kojem mogu participirati. Ili, bolje rečeno: u kojem bi mogle participirati, pod uvjetom da se većinsko ne proširi tako da osvoji i prisvoji opće. Ako se to dogodi (ili, bolje rečeno, kad se to dogodi, jer se događa često), manjine više nemaju pristup općem. One su, praktički isključene, istisnute. Njima u najboljem slučaju ostaje samo sfera simbola, samo zastava ili ime – bez sadržaja, bez značenja i bez svrhe. Iako – kao što vidimo na hrvatskom slučaju – čak i to je ‘iritantno’ za totalitariste. Isticanje zastave i simbola manjine oni vide kao neprijateljsku provokaciju, kao neprijateljski akt.

Sličan je slučaj, primjerice, s religijskim većinama i manjinama. U društvima koja su dominantno kršćanska, kršćani su uspjeli od jednog blagdana kojeg slavi većina – Božića – stvoriti navodno opći, narodni, državni praznik. U tome najčešće ne vide ništa sporno, jer naše je opće. To što u društvu, međutim, postoje i manjine kojima je Božić stran kao tradicija – ili im je čak i izravno neprihvatljiv iz razloga koje kao autonomna zajednica ne bi morali objašnjavati drugima, ako to ne žele – to se uopće ne vidi. Čak i kad se radi o potpuno benevolentnom činu prisvajanja općosti, međutim, taj benevolentni (‘prijateljski’) čin ima za posljedicu ignoriranje, odnosno isključivanje drugog, manjinskog. Pritom se, doista, i događa da se sam karakter Božića mijenja: on prestaje biti primarno vjerski, i postaje primjerice komercijalni praznik. Iz smislenog vjerskog praznika postaje ritual, bez posebnog značaja i bez specifične poruke. Time doista postaje dostupan i manjinama, odnosno svima.

Pa ipak - prihvaćajući ga, manjine pristaju na pretvaranje većinskog u opće, a time i na samo-marginaliziranje. Iz jednakih građana, ateisti, muslimani, budisti i dr. na Božić postaju ‘slučaj’, ‘problem’, ‘remetilački faktor’. Uzdizanjem većinskog na razinu općeg služi da bi im se dalo do znanja da su manjina, da su ‘gosti’ u kući koja pripada, ipak, nekom drugom. Možda su, pritom, sasvim dobrodošli gosti, prema kojima se domaćini odnose s pažnjom i poštovanjem – ali su: gosti. U kući koju su smatrali svojom.

Banalnost se sastoji u tome da se cijeli proces smatra nenasilnim, ili ga se čak i predstavlja kao rezultat liberalizacije, sekularizacije i ‘ustupka’ manjinama – budući da većina navodno odustaje od svog vjerskog blagdana da bi ga učinila ‘općim’, a time i dostupnim drugima. Većina sebe predstavlja kao ‘dobrog domaćina’: poziva manjinu na svoj praznik, gosti je. Ali, tko ju je silio da to čini? Ona je to učinila da bi istisnula druge, da bi svoj specifičan praznik učinila općim, a time i da bi od većine postala cjelina. Time je u potpunosti prisvojila cijeli prostor, kojeg je ranije bila prisiljena ‘dijeliti’ s drugima. Sve dok ju je morala dijeliti, nije osjećala – barem u totalitarističkoj interpretaciji identitetske politike – da je cjelina njena.

Manjinama u najboljem slučaju ostaje samo sfera simbola, samo zastava ili ime – bez sadržaja, bez značenja i bez svrhe. Iako – kao što vidimo na hrvatskom slučaju – čak i to je 'iritantno' za totalitariste. Isticanje zastave i simbola manjine oni vide kao neprijateljsku provokaciju, kao neprijateljski akt

Za totalitariste, Hrvatska nije hrvatska, ako su Hrvati u njoj samo većina koja mora dijeliti Hrvatsku s manjinama. Hrvatskom Hrvatska postaje tek kad je Hrvati više ne moraju ni sa kim dijeliti – dakle, tek kad je prisvoje kao cjelinu, u potpunosti. Ma koliko mala bila manjina u tom kontekstu, ona je smetnja, jer makar i jedan jedini član manjine koji nije prihvatio da je hrvatsko ujedno i opće, pojavljuje se kao nepoželjan suvlasnik. Suvlasništvo može biti i u omjeru 1:100, ali je i dalje suvlasništvo. Sve dok postoji makar i taj jedan drugi ‘dioničar’ (a to znači: ijedan drugi građanin koji nije Hrvat, po mjeri i standardima totalitarista), većina nema državu, odnosno, nije totalni vlasnik države. Za totalitariste, država nije država ako nije totalna. Koncept ‘totalne države’, naravno, ima svoje rodno mjesto u fašističkoj ideologiji. Ali, kao što piše Dragan Lalović u svom eseju o fašizmu, ta ideologija – za razliku od nacističke – ‘nije nestala bez traga’, jer su ‘neke njene protuemancipacijske stečevine ugrađene u sam način funkcioniranja svake suvremene države’. I dalje predstavljaju jezgro svake antimodernističke i antiliberalne politike u suvremenim nacionalnim državama.

Istiskivanje manjina je, u totalitarističkom konceptu prisvajanja države (općosti) za sebe (posebnost), glavna politička i nacionalna, povijesna zadaća. ‘Naša’ zemlja bit će naša samo kad u njoj budemo živjeli samo Mi, samo kad bude ‘totalno’ (100 posto!) naša, tj. hrvatska. U tome je smisao parole ‘100 posto za Hrvatsku’, koja se sasvim dobro slaže – bili toga svjesni oni koji su je promovirali ili ne – s idejom ‘1991. protiv Jugoslavije, 2014. (ili 2015.) protiv Jugoslavena’. Pitanje: ‘tko su Jugoslaveni, i koliko ih ima?’, za totalitariste je irelevantno. Ono je onoliko irelevantno koliko je za antisemitizam irelevantno pitanje: koliko, zapravo, ima Židova. Tko su Jugoslaveni (kao i tko su Hrvati) ne određuje čovjek sam za sebe (recimo na popisu stanovništva), nego oni koji su ‘Hrvatsku stvorili’. Kao Stvoritelji, oni kontroliraju Stvoreno onako kako svaki stvoritelj kontrolira ono što je stvorio. Kao što je obućar vlasnik cipele, jer ih je stvorio, tako su i Branitelji kao Stvoritelji vlasnici Hrvatske. Na nju imaju, u njihovoj interpretaciji, isti tip vlasničkih prava kao i taj postolar na cipele. Oni su Suvereni Hrvatske, a Suveren odlučuje tko je državljanin, a tko nije. Pritom, čak i formalne državljane dijeli na ‘prave’ (‘koji su htjeli Hrvatsku’, ‘koji su se za nju borili’, ‘koji bi se za nju borili’ i sl.) i ‘formalne’ – koje ne tretiraju kao državljane.

Potpuno je irelevantno koliko je tih Drugih, jer sve dok ih ima, oni predstavljaju problem. A i kad ih nema, stvorit će ih se. Praksa stvaranja, tj. proizvodnje Neprijatelja i Drugog najrazvijenija je proizvodna grana totalitarističke ideologije. Proizvodnju ‘Srba’ i ‘Jugoslavena’ vidimo posvuda: od totalitarističkih portala do fasada na kojima se netko proglašava ‘Srbinom’ (‘Mamiću, Srbine!’), od političkog diskursa u kojem se broje krvna zrnca do svakodnevnog govora totalitarista, koji iskoriste svaku priliku da traže Neprijatelje. Paranoja nije eksces – to je bit takve politike, politike koja živi od proizvodnje Neprijatelja i od njegove sekuritizacije.

Taj proces prisvajanja cjeline događa se u Hrvatskoj uporno od njena osnivanja. Nacionalistička Hrvatska započela je s parolom ‘Imamo Hrvatsku’. Taj je slogan od dvije riječi vrlo rječit, ne toliko zbog dviju riječi od kojih se sastoji, nego još više zbog one koje nema, a to je Mi. Tko smo to Mi? Odgovor je jasan: ‘Mi, Hrvati!’. Taj poklič, koji je sastavni dio svakog navijanja na utakmicama – govori sve. Mi Hrvati imamo Hrvatsku. A tko su Hrvati? To su oni koje Mi smatramo Hrvatima. (Naši politički protivnici nisu Hrvati, nego su ‘izdajnici’, ‘izrodi’ ili ‘antinarodna vlast’). Na koji je način imamo? Imamo je kao posjednici, ali je stvar u tome da je učinimo našim vlasništvom. Tek kad imamo promijeni značenje od ‘posjedujemo’, odnosno ‘imamo pod kontrolom’, u ‘posjedujemo kao vlasnici’ i to kao ‘jedini, totalni, suvereni vlasnici’, tek tad pojam imamo dobiva smisao. Posjedovati nije dovoljno – treba prisvojiti na način da tu nismo samo jedni od stanara, makar i većinski, nego smo i jedini vlasnici. Naš narativ nije samo jedan od narativa, nego je i jedini. Naši običaji nisu samo većinski (dakle, samo naši) nego su opći – postaju zakon, norma i regula za sve. Postaju obavezni, neupitni, postaju ‘svetinje’ (pojam koji se također koristi u ovom kontekstu), a dovođenje ‘svetinje’ u pitanje jest – bogohuljenje, blasfemija. Za nju slijedi kazna – ne samo u ‘ovom’, nego i u ‘vječnom’ životu. Da bi se to postiglo, nije dovoljno samo postići lojalnost onih drugih – treba ih u potpunosti istisnuti. Drugi nikad ne mogu biti dovoljno lojalni da bi im se vjerovalo. Nema tog Srbina u Hrvatskoj, u ovom totalitarističkom konceptu (ili tog Jugoslavena, ili tog ‘komuniste’) koji bi bio dovoljno mali da ne bi bio ‘velikosrbin’. Čak ni ako sam za sebe kaže da nije Srbin, i ako postane Hrvat ili čak ‘veliki Hrvat’, može mu se dogoditi ono što se dogodilo glavnom liku filma ‘Sonnenschein’ (na hrvatskom pod naslovom: ‘Stoljeće ljubavi i mržnje’) Istvana Szabe. Totalitaristi ne prihvaćaju pravo pojedinca da sebe odredi kako želi – u slobodi, autonomno. Ne, nacionalno određenje je stvar ‘države’, a ne pojedinca – kao što su i identiteti općenito. U društvu neslobode, pojedinci nemaju pravo na samoodređenje. Nije stvar u lojalnosti, jer ona nije dovoljna. U totalitarističkom konceptu poopćavanja (prisvajanja cjeline), postojanje Drugog je problem – čak i kad je taj Drugi lojalni, najlojalniji na svijetu. Da bi ih se moglo tolerirati, oni zapravo moraju prestati biti oni. Jer, samo njihovo postojanje je prepreka promjeni značenja koncepta imamo.

Za totalitariste, Hrvatska nije hrvatska, ako su Hrvati u njoj samo većina koja mora dijeliti Hrvatsku s manjinama. Hrvatskom Hrvatska postaje tek kad je Hrvati više ne moraju ni sa kim dijeliti – dakle, tek kad je prisvoje kao cjelinu, u potpunosti. Ma koliko mala bila manjina u tom kontekstu, ona je smetnja, jer makar i jedan jedini član manjine koji nije prihvatio da je hrvatsko ujedno i opće, pojavljuje se kao nepoželjan suvlasnik

Od svog osnivanja, Hrvatska je pod snažnim (a povremeno i dominantnim, odnosno čak i hegemonijskim) utjecajem totalitarističke koncepcije pretvaranja posebnog, tj. nacionalnog identiteta u opći. Prije toga, i sam je ‘nacionalni identitet’ fundamentalno redefiniran i to istiskivanjem svega što se nije moglo uklopiti u novu interpretaciju prošlosti, sadašnjost i budućnosti. Istisnuti su službeni narativi socijalizma (selektivno, doduše, i ne svi: neki su samo prigodno zamijenjeni, npr ‘jedinstvo’ sa ‘zajedništvo’, ‘samoupravni dogovor’ sa ‘konsenzus’ i sl.), a reinterpretirana je prošlost, kako bi je se dovelo u red s idejom o budućnosti. Privatne uspomene su potiskivane – kako bismo povjerovali u ‘službena sjećanja’. To se događalo na svim razinama: od toga da su ljudi skrivali vlastite biografije (CV-e), do onoga što Ante Lešaja opisuje u svojoj knjizi kao ‘knjigocid’, i onoga što Snježana Kordić opisuje u svojoj knjizi ‘Jezik i nacionalizam’ kao lingvistički purizam u Hrvatskoj. Iz tog sustava mi ne samo da nismo izašli, nego nam se sad najavljuje (a dijelom i ostvaruje) još dublje potonuće u njega.

Možda su takve bile i druge zemlje neposredno nakon svog nastanka, a naročito one u kojima se nije moglo sa sigurnošću ustanoviti želi li većina stanovnika da ta nova država uopće nastane. Austrija i Mađarska nakon raspada Austro-Ugarske, Grčka i Turska nakon raspada Osmanskog imperija, da spomenemo samo neke zemlje koje su nastale zbog raspada imperija, a ne toliko zbog volje vlastitog stanovništva da imaju svoju nacionalnu državu, dobri su primjeri iz relativne blizine. Ni u jednoj od tih zemalja nikakve manjine nisu tolerirane. Štoviše, iako se radilo o izrazito multikulturalnim društvima, država je smatrala svojom glavnom zadaćom da većinski identitet (austrijski, grčki, mađarski i turski) proglasi općim. Manjinskim identitetima ostalo je da se ‘prilagode’ na način da nestanu. U nekim slučajevima, taj nestanak je postignut kroz nametanje odlaska (kroz politiku ‘dobrovoljnog preseljavanja’), u drugima – kroz asimilaciju (promjenom imena i prezimena, vjere, nacionalnog identiteta), a u trećima je nestanak uključivao izravno nasilje (genocid nad Armencima, rušenje džamija u pravoslavnim zemljama koje su naslijedile Osmanski imperij, itd.) No, čak i kad se tim postupcima broj pripadnika manjina radikalno smanjio – ni to nije bilo dovoljno. Totalitaristički karakter države tražio je potpuno isključivanje svakoga tko je ostao manjina. Naravno, posljedica toga je nacizam, koji nije slučajno nastao upravo u Austriji, pod snažnim utjecajem svih ovih dilema o kojima smo govorili dosad u ovom članku. U procesu konstruiranja svoje države, većini nije dovoljno da je većina, i nema tako male manjine koja bi joj bila prihvatljiva. Tek s porazom totalitarizma i s idejom power-sharinga i konsocijativnosti, s idejom federalizma i podjele vlasti – dakle, s idejama koje relativiziraju pojam suverenosti kao ne samo nemoguć, nego i nepoželjan za mir, slobodu i prosperitet – tek, dakle, s krajem Drugog svjetskog rata, većina je prisiljena da se suzdrži od ideje i prakse eliminiranja manjina. Do toga nije došlo tek tako: holokaust, genocid protiv manjinskih grupa i totalitarni karakter fašizma doveli su do ovog preokreta. Poraz protiv nacizma značio je poraz totalitarnog koncepta u praksi – ali ne i totalitarizma kao ideologije. Ili barem: ne svih oblika totalitarizama, nego samo nacizma i klasičnog fašizma. Oni su se, pokazat će se i tokom samog Hladnog rata, a i nakon njega, pojavljivati svako malo, opet i iznova: čas iza ‘maske’ komunizma, čas iza ‘krinke’ antiliberalnog kapitalizma, a čas bez maske i krinke, kao ekstremni nacionalizam i suverenizam. Kao posljedica poraza u Drugom svjetskom ratu, suverenost europskih država počela se smatrati opasnom, a svatko razuman je mogao zaključiti da europskim državama treba vanjski tutor, i da im se više nikad ne smije dopustiti da ostanu suverene ili da pokušaju ostvariti svoje totalitarne ideje. Zato je svako relativiziranje rezultata Drugog svjetskog rata zapravo pokušaj da se vratimo na praksu totalitarizma, na politiku suverenizma – a to znači i na politiku koja želi ostvariti potpunu eliminaciju manjina.

U najvećem dijelu svoje dosadašnje moderne povijesti kao samostalne države – a nedavno smo obilježili četvrt stoljeća od proglašenja hrvatske samostalnosti – Hrvatska je slijedila ideju stvaranja suverene države, koja bi bila u potpunosti hrvatska. Taj pojam je, istodobno, uglavnom vezan za etnicitet, a ne za političko-pravni državljanski status. Etničnost je bila važnija od državljanstva: ona je proizvodila državljanstvo, a u mnogim situacijama je bila i uvjet za državljanstvo. Svaki etnički Hrvat mogao je postati hrvatski državljanin, dok mnogi etnički Drugi, iako su bili hrvatski državljani nisu tretirani kao ‘pravi državljani’, nego kao stanari ili čak i podstanari ili (kao što reče jedna od iskrenih, ali ne usamljenih, predstavnica tog koncepta – Ruža Tomašić) gosti u tuđem, tj. hrvatskom domu. Čak i kad to nije izravno izgovoreno (uglavnom zbog straha od vanjskih pritisaka, dakle iz razloga političke oportunosti), tako je mišljeno. Takva je bila i stvarnost. Formalno državljanstvo nije štitilo sve državljane jednako. O tome sad već postoje i empirijski dokazi – primjerice istraživanje o diskriminaciji pri zapošljavanju koje su proveli Darja Maslić Seršić i Anton Vukelić – ili istraživanje o podzastupljenosti pripadnika manjina u javnim službama. Ili u činjenici da javna televizija (HRT), kao što smo mogli vidjeti nedavno, kad je isključila prijenos dodjele medalja srpskim i hrvatskim vaterpolistima (o čemu sam pisao u članku ‘Banalni totalitarizam’, objavljenom na portalu ‘Autograf’) tretira svoje pretplatnike, navijače Srbije (ili navijače oba tima: Hrvatske i Srbije) kao da ih nema. To nisu usamljeni slučajevi, nikakvi ‘ekscesi’ niti ‘odstupanja’ od politike – to je bit same politike, to je dominantna i hegemonijska praksa. Ona je rezultat danas već ‘automatskog’, ‘ritualnog’ isključivanja Drugih iz pojma ‘Mi’. To je totalitaristička politika na djelu.

Čak i navodno liberalne i navodno antinacionalističke stranke i mnogi pojedinci u Hrvatskoj koji za sebe kažu da pripadaju toj opciji, često dijele tu praksu, bez obzira činili to svjesno ili ne. Bit totalitarističkog ponašanja je u tome da je za neke – koji formuliraju sam obrazac - ono svjesno, ali za mnoge (većinu) ono je samorazumljivo, odnosno rutinsko, ritualno. Te, navodno liberalne politike, predlažu ‘integraciju’ i protive se isticanju i razvoju posebnog etničkog identiteta – ali samo onda kad se radi o manjinama. Ali, čineći to, one kao da ne vide da taj tzv. ‘građanski’, tj ‘opći’, ‘zajednički’ identitet nije nikakav opći ni zajednički, nego je upravo većinski koji je u totalitarističkom konstruktu nametnut kao ‘opći’. Tako će nekadašnji predsjednik Republike, Ivo Josipović, biti zagovornik ideje da će u Hrvatskoj međuetnički odnosi biti dobri tek onda kad svi počnu navijati za hrvatske sportske reprezentacije. Na prvi pogled, nema ništa sporno u tome. Ali, na drugi pogled: u sadašnjim, konkretnim okolnostima, sve je sporno za pripadnike manjina. I za njih, kao i za većinu, sport je važan dio nacionalnog identiteta, te je poziv na odustajanje od navijanja za tim za koji smo se svojim odabirom (racionalnim ili emotivnim) sami opredijelili – zapravo poziv na ukidanje slobode. To je vrlo neliberalna pozicija, jer negira bit liberalizma: slobodu odabira. Također, to je poziv na odustajanje od vlastitog identiteta, kako bi se prihvatio navodno ‘opći’. Ali, taj ‘opći’ u postojećim okolnostima uznapredovalog totalitarizma ni za koga – ni za pripadnike većinskog naroda ni za pripadnike manjina, nije opći, nego sasvim specifično većinski: za Hrvate ‘naš, hrvatski’, a za Srbe ‘njihov, hrvatski’. Da nije tako, ne bi se upravo na stadionima – i to kao pravilo – čulo ono ‘Ubij Srbina’, a u zadnje vrijeme i ‘Za dom – spremni’. Ne bi se zviždalo na himne ‘Neprijateljskog Drugog’ (u ovom slučaju: Srbije), niti bi se prekidali TV prijenosi kako se ne bi čula ta himna, pa čak i onda ako je kolateralna žrtva takvog postupka ‘naša’ reprezentacija. Hrvatska neće biti ‘normalna zemlja’ – a pod ‘normalnim’ ovdje podrazumijevamo ‘slobodna zemlja’ – kad svi budu navijali za istu reprezentaciju, nego kad svi budu mogli bez opravdanog straha od posljedica navijati za koga žele. Navijanje za nekog drugog je, stoga, doprinos slobodi, a time i ‘normalizaciji’ Hrvatske. Tek kad svatko bude mogao u slobodi izraziti svoje emocije, stavove i vjerovanja, tek ćemo tada moći reći da živimo u slobodnoj Hrvatskoj. Kad u Hrvatskoj navijač Srbije, ili Partizana ili Crvene zvezde bude mogao bez straha – i to u dresu tima za koji navija - sjesti na kavu bilo gdje. Tad će i navijač Hajduka to moći u Zagrebu, a navijač Dinama u Splitu. Radi se o istom problemu: problemu slobode i prava svakoga, a naročito onih koji su manjina u određenom društvenom kontekstu (dinamovci u Splitu, hajdukovci u Zagrebu) da slobodno izraze svoj identitet i da budu tretirani kao ravnopravni ljudi: ne samo u zakonu, nego i u stvarnom životu. Koliko smo daleko od toga? Koliko smo daleko od slobode? Je li zamisliva takva Hrvatska?

Nametanje većinskog kao općeg, naravno, nije samo stvar sporta, nego je bit politike moći koja se temelji na 'pobjedi' nad tim Drugim – i to na totalnoj pobjedi: pobjedi istiskivanjem i negiranjem da ikakav Drugi uopće postoji

Nametanje većinskog kao općeg, naravno, nije samo stvar sporta, nego je bit politike moći koja se temelji na ‘pobjedi’ nad tim Drugim – i to na totalnoj pobjedi: pobjedi istiskivanjem i negiranjem da ikakav Drugi uopće postoji. Politika moći koja ima ekspanzionistički karakter teži apsolutnosti. Ona je ofenzivna, jer smatra da nema granica legitimnom širenju vlastite supremacije nad svima drugima. Moć se, za totalitariste, širi neograničeno. Sigurnost ‘našeg’ identiteta postiže se potpunim uništenjem svakog drugog.

U svijetu izvan sporta, takva politika nameće ‘naše’ standarde, ‘naše’ vrijednosti i naš identitet svima. Američki ekspanzionizam – također predstavljan kao ‘liberalan’ – temelji se na ideji da nije legitimno ostati svoj, ako taj ‘svoj’ podrazumijeva različitost u odnosu na ‘naše vrijednosti’. Ne radi se tu o imperijalizmu, jer je imperijalizam dopuštao postojanje manjinskih identiteta: nitko nije od Indijaca očekivao da postanu Englezi. Radi se o baš o mnogo opasnijim – i povijesno, u Drugom svjetskom ratu, poraženim – ideologijama koje koriste silu i propagandu, zakone i (ako treba) oružje kako bi sve nas učinile pripadnicima ili makar šutljivim, nepostojećim podanicima dominantnog diskursa. Revizija povijesti – koja se i kod nas događa na način koji odbacuje njegove glavne rezultate – služi, između ostalog, i toj svrsi. Ona ima za cilj isto ono što je bio cilj poraženima u tom ratu: negiranje slobode, autonomije i prava svakog pojedinca i svake etnije (ili čak i nacije) da opstane i da se razvija onako kako želi – bez nametanja tuđeg identiteta, pa makar on bio proglašen ‘općim’. Uostalom i metode kojima se taj novi pokušaj dominacije služi su slične: ignoriranje, neprimjećivanje, asimilacija, istjerivanje, brisanje, rat i nasilje. Posljedica je – nestajanje svih drugih identiteta – a time i svih drugih zajednica – koje se nađu na putu onoj koja je dovoljno moćna i dovoljno velika da ih istisne.

Bez obzira na ‘liberalnu’ retoriku takvih politika, one su prijetnja glavnoj ideji liberalizma – a to je sloboda. Zalaganje za opstanak manjinskih identiteta je stoga danas glavna zadaća svake politike kojoj je stvarno stalo do slobode. Ima li u Hrvatskoj političkih i društvenih snaga koje to vide? Ili ćemo nastaviti živjeti u zajednici (ne u društvu, nego baš u zajednici) koja je 25 godina od proglašenja državne suverenosti sve manje, a ne sve više slobodna?

1/1