Autobiografska knjiga "Calci e Sputi e Colpi di Testa" ("Napucavanja i pljuvanja i udarci glavom") talijanskog nogometaša, komunista i člana Avanguardie Operaie (Radničke avangarde) Paola Solliera prvi put je objavljena 1976. godine, a s vremenom je u Italiji stekla kultni status. Na prvi se engleski prijevod čekalo 46 godina, objavio ga je 2022. izdavački kolektiv Minor Compositions. Tekst je prevela Ivana Perić.
Beskorisno je. Tako ne možeš biti aktivist. Jednog trenutka jesi, a idućeg nisi. Uvijek nadoknađuješ, pitaš se što se dogodilo, pokušavaš se dovesti u red. A onda odeš na pripreme i povučeš se, vjerojatno taman kad se sprema nešto važno. To nije aktivizam, to je alibi. Druga opcija? Možda pronaći način da nogomet koristim kao politički teren, inače ću stalno završavati izvlašten, prisiljen politički djelovati izvan proturječja koje živim svaki dan. To je apsurdno. Tako sve vrijeme bavljenja sportom ispadne potraćeno, omeđeno okvirima koji onemogućavaju rad na njegovoj promjeni. Mislim da je sport važno polje našeg aktivnog rada. Ljevica ga je uvijek izbjegavala zbog pitanja prioriteta, ali i zbog vlastite nesposobnosti. Tako je bilo s glazbom do nekidan. Ako ste razgovarali o koncertu ili pjesmi, o tome kako su pjesme važne, smatrali su vas hipijem. Beskorisnom sortom, kopiletom djece cvijeća.
U međuvremenu, "politika" je usko govoreći bila ozbiljna stvar. Sada su, srećom, shvatili – mi smo shvatili – da su kulturna područja jednako važna kao i politička, da ona jesu politička. Tulumi, koncerti, glazbena kritika, alternativna glazba itd. Vjerojatno isto vrijedi i za sport. Možda je moj zadatak pridonijeti ubrzanju ovog procesa, s obzirom na kulturnu pustinju koja opterećuje krajnju ljevicu na ovom polju. Zašto vas svaki članak o sportu u Quotidianu, ali i u Il Manifestu i Lotti Continui nasmije do bola? Mislim da je to zato što osim generičkog slogana "preuzmimo sport", drugovi nemaju pojma kako to učiniti. Nikada nisu brinuli o tome.
A sport se tiče svih, i onih koji ga moraju trpjeti, i onih koji se njime bave (malo), i onih koji navijaju za svoje timove (previše). Zato moramo reći da sport pripada svima, da svaki kvart mora imati na raspolaganju infrastrukturu da se čovjek oznoji, poboljša zdravlje, zabavi se kroz igru. Ali moramo početi razmišljati o tome kako to postići; kako sići s visokog konja retorike, kako se praktično dočepati prokletog narodnog sporta. UISP (Udruga za promociju sporta) ima nešto za reći na tu temu. Ali između riječi i djela tu je… PCI (Komunistička partija Italije). Dobre rezolucije su jedna stvar. Druga je stvar da se crveni gradski odbori i dalje drže dosadašnje stranačke linije: novac za važne sportove, dakle one profesionalne, a mrvice za alternativne. Trebalo bi biti upravo suprotno. U svakom slučaju, u nedostatku sportskog plana Radničke avangarde, moram se organizirati i boriti sam; Bit ću uz UISP kada učini ono što kaže da želi učiniti. Drugim riječima, stavit ću se na raspolaganje. Nije baš ugodno biti u političkoj organizaciji i pokušavati sam rješavati stvari. Ali ti su ljudi politički retardirani i na kraju plaćaju političku cijenu.
Giancarlo "Zumbo" Raffaeli moj je suigrač i prijatelj. Komunist, ali u PCI-u, s licem koje izgleda marokanski, iz centra Foligna. Mi smo prijatelji, čak i ako ćemo na kraju svatko na svoju stranu. On je donekle prototip proxy komunista, za promjene, ali ne pretjerane, za tradiciju pod svaku cijenu. Živi više-manje isplaniranim životom. Uskoro se ženi, za neko vrijeme će kupiti kuću, nastavit će glasati za PCI, nastaviti vjerovati u sve to, ali ne činiti ništa. I nastavit će ne stvarati alternativne načine življenja i razmišljanja. Ostaje ovdje, već pomalo ostario, spreman za konzumaciju stvari koje već poznaje. Ne skreće s utabanih staza. Ali dovoljno je lijepo družiti se s njim.
Ideja masovnog sporta
Drugi je Walter Sabatini, totalna suprotnost. Nije drug, ali živi život kako mu dolazi, u trenutku, bez previše zasljepljivanja. Kad bi barem bilo moguće to dvoje spojiti u jednu osobu… Zahvaljujući njima treninzi nisu tako dosadni. Ponovno izmišljamo igre koje smo igrali kao djeca. Igramo se kukala, slijepoga miša, itd. To je naš način da prikrijemo očaj tijekom priprema. Morate pretrpjeti dva dana uz minimalnu štetu. Neki kartaju, ali to nije neko rješenje, a televizija je još gora opcija. Netko će reći da možemo čitati. Ali ne možeš. To je stvarno sranje tijekom priprema: ne možete čitati ili pisati ili se koncentrirati na išta. To je oblik intelektualne nemoći tijekom koje normalna stranica obične knjige pretvara vaš mozak u kašu. Pokušajte pisati, a iz kaše će se pojaviti rečenice kvalitete onih s razglednica. Nikada se nisam osjećao tako glupim i nesposobnim kao subotom. Činilo mi se kao da je svaka kap moje inteligencije, moje snage volje, moje mašte presušila i počinila samoubojstvo samo razmišljajući o sutrašnjoj utakmici.
I tako su rođene igre. A zabavne su. Sranje je što ih igramo zato što nemamo što drugo raditi, a ne svojim slobodnim odabirom. Večer provedena u igri može užasnuti one koji su "zreli", ali to je zrelost gljiva koje počnu zaudarati čim se pokvare. Uvijek morate prizivati kišu. Ne štititi se. Naučiti mrziti mentalne kišobrane. Izbjegavati govoriti i govoriti sebi da postoje određene stvari koje radite samo do određene dobi, zatim počnete raditi druge stvari, pa kasnije treće. Valja nam obiti te stražarnice, psihološke naplatne kućice. Možeš sve i kad hoćeš. Sve što je važno je ne zakukuljiti se. Budite ozbiljni, zreli, iskreni; ali i ludi, djetinjasti i sposobni za igru. Spremni boriti se, odlučivati, živjeti; ali i maramom prekrivati oči i tražiti druge ljude. Inače postoji rizik od puno goreg slijepog miša, nedostatka razigranosti, proste tuge. A tako nikad nikoga ne pronađeš.
"Ti si protiv nogometnog sustava", kažu mi, "ali što predlažeš umjesto toga? Kako bi podignuo taj cirkuski šator? Kako bi vodio nogometne klubove?". Naravno, ne postoji čarobni štapić kojim se sve može riješiti u jednom zamahu. Ali možemo raščistiti neke putove. Prije svega, dosta je dobročiniteljskih predsjednika koji prave, poništavaju i uništavaju stvari kao im se hoće. Struktura nogometnog kluba ne može ovisiti o raspoloženju i hirovima nekog bogataša. Transformacija klubova u dionička društva bila je važan korak, a na čelu tih organizacija trebao bi biti voditelj administrator, a ne neki milijarder. Administrator na plaći koji dobiva određeni mandat da radi stvari i odgovoran je upravnom odboru. U ovoj upravi bi, osim uobičajenih dioničara, trebali biti predstavnici navijača i lokalnih vlasti. Kao prvi korak.
Nadalje, nogometni klub može postati i dijelom proračuna gradskog vijeća, kao što je bio slučaj s etabliranim kazalištima (ali nadajmo se da će funkcionirati malo bolje nego s kazalištima). Na čelu tih klubova može biti općinski dužnosnik, a igrači mogu postati zaposlenici lokalnih udruga, rješavajući problem "što poslije karijere". Posao prilagođen svojim sposobnostima pronaći će u aktivnostima lokalnih udruga. To bi nam omogućilo i smanjenje apsurdno visokih plaća profesionalnih nogometaša, a ljudima bi se osiguralo sredstva za život i mjesto u zajednici. Omogućilo bi i da sport ne bude poligon za neznanje i individualizam, otok za sebe, kovačnica koja proizvodi društvene i političke izopćenike. Jasno je da te promjene neće doći same od sebe, uslijedile bi nakon transformacije društva. Ako se takva transformacija dogodi, a vjerujem da hoće, i profesionalni sport će se tome morati prilagoditi. U suprotnom, nema se tu što reći. Ali ako promjena političkog smjera zaore duboku brazdu kroz naciju, obarajući privilegirane klase u korist izrabljivanih, rješenje više neće lebdjeti u zraku. Naravno, i mi nogometaši moramo tome pridonijeti.
Pitam se koja se kategorija radnika može "pohvaliti" da ima sindikat koji je više ljevičarski, više angažiran u borbi i češće napadan od mase vlastitih članova. Pa ipak, u nogometu je to slučaj. Udruga nogometaša i dalje se doživljava kao nešto strano, što bi vas moglo braniti uslijed ekonomske kontroverze, ali nema alternativno značenje. I tako, nedostaje pritisak baze, bez koje sindikat riskira da postane tovarna životinja i ništa drugo. S druge strane, politički aktivni nogometaši radije djeluju i angažiraju se izvan nogometa, a ostali se pokreću samo ako im stanete na prste. To objašnjava zašto je sindikat samo nogometno orijentiran, pritom isključivo korporativno.
Ako promjena političkog smjera zaore duboku brazdu kroz naciju, obarajući privilegirane klase u korist izrabljivanih, rješenje više neće lebdjeti u zraku. Naravno, i mi nogometaši moramo tome pridonijeti
Bitke i inicijative dobivaju se i pokreću samo unutar svijeta nogometa, ne razmišlja se da se glavom proviri van, ni pod prijetnjom smrti. Sindikat koji poštuje sebe mora biti povezan s ostatkom radničkog pokreta, mora se baviti problemima koji ne pogađaju samo njegov sektor, mora postavljati ciljeve koji su nešto općenitije prirode. Pa zašto ne stupiti u kontakt sa sindikalnom federacijom CGIL-CISL-UIL? Zašto se kloniti borbi oko reformi, radnih mjesta, troškova života, investicija? Zašto se ne uključiti u formuliranje plana za sport koji uključuje izgradnju atletskih terena, stvaranje sportskih centara, razvoj trenera, a sve kako bismo krenuli prema toj famoznoj ideji masovnog sporta?
Mit o šampionima
Lako je vidjeti zašto: udruga nogometaša još uvijek je vrlo dvosmislena organizacija. "Bezbojni" sindikat, pastiš svih političkih ideja. Na isti način tretira interese drugova i više ili manje samoproglašenih fašista, poput Giuseppea Wilsona i Sergia Petrellija. A to je moguće zato što igrači ne osjećaju potrebu za udruženjem koje je politički življe i zrelije, naprednije, bliže ostatku društva; umjesto toga oni zapravo teže održavanju nečega zasebnog, privilegiranog i nekontaminiranog. U tom je pogledu udruga nogometaša vjerno ogledalo prosječnog nogometaša. Brani svoje uske korporativne interese i ima stav – zaboli me za sve ostale. Sergio Campana i Claudio Pasqualin vjerojatno bi htjeli uključiti organizaciju u vanjska pitanja. Ali udruga mora poštovati svoje mandate, a bojim se da bi za neke članove jedini mandat oko mrvicu više političkih pitanja bio taj da sve pošalju k vragu.
Nagazio si gredicu cvijeća, još jedna optužba. Koristiš ružne riječi, prljaš stadion politikom, sport je čist, i razna druga sranja u istom stilu. E sad, ja mislim da je sve političko, od kupovine namirnica do sjedenja na WC-u, od ispijanja kave do gledanja u oči. Kako nešto što uključuje milijune ljudi može ne biti političko? Nešto što puni novine, što nas baca u radost, mržnju, pijanstvo? Nad čime se čitavi gradovi grče, oblače u kostime, eksplodiraju. Nešto što često djeluje kao droga, kao izgovor za zaborav, kao sigurnosni ventil.
Da Gino Bartali osvaja Tour de France u istom trenutku kad se događa atentat na Palmira Togliattija (vođa talijanske Komunističke partije, op.) povijesna je činjenica, a bijes zbog pokušaja ubojstva i želja za revoltom kompenzirana je "narodnim veseljem" zbog sportske pobjede. Čak i danas ovaj mehanizam funkcionira, iako su ljudi zreliji i počinju shvaćati taj zlosretni put. Toni, moj stari prijatelj i sindikalni povjerenik u Sturi, kazao mi je tijekom posljednjeg Svjetskog prvenstva u Njemačkoj: "Ako Italija slučajno pobijedi, tri mjeseca nećemo moći ništa napraviti u tvornici". Napipao je puls situacije, tragom ranije razotkrivenih prijevara navijaštva. Naravno, s obzirom na rijetkost uspjeha Talijana diljem svijeta opasnost od nacionalne hipnoze donekle je umanjena...
Suština argumenta i dalje stoji. Sport koji se igra i za koji se navija uključuje ogroman broj ljudi, uključuje interese, dovodi do toga da ljudi troše i zarađuju, rezultira izgradnjom stadiona, tiskanjem četiri dnevna sportska lista, popunjavanjem kafića i sati televizijskog programa. Tko god inzistira na tome da je sport apolitičan, da je oko sporta čista agonistička barijera, da je na neutralnom teritoriju, ili je imbecil, ili već neko vrijeme kuži sve, ali smatra da je apolitični argument koristan. Ne postoji nešto poput apolitičnosti. Tko se ne bavi politikom, tko je nezainteresiran, samo prepušta stvari drugima. Podržava one koji su na vlasti. Kao da se dvoje ljudi svađa, a ti stojiš i gledaš, opušteno, apolitično, neljudski, kao seronja, ne uplićeš se u ime slabijeg. U stvarnosti, mirovanjem pomažeš jačem, dopuštaš da iskoristi svoju moć, da masakrira drugoga, sve u ime lažne, kukavičke, licemjerne neutralnosti. Isto vrijedi i za političke borbe: neutralnost je alibi koji više nije vjerodostojan. Tko ne zauzme stav, u stvarnosti je podržavatelj jače strane, saveznik konstituirane moći. Nisu slučajno oni koji održavaju apolitičnost sporta ili demokršćani ili pak deklarirani reakcionari. Njima je u redu ako navijači zatvaraju oči pred onime što se događa drugim ljudima. Ako ih otvoriš, tko zna, mogao bi završiti tako da te ispraše.
Što se mene tiče, optužba je da oportunistički koristim sport za bavljenje politikom. Osim što se bavim politikom potpuno neovisno o tome što sam nogometaš. A u mom bavljenju politikom postoji argument koji treba iznijeti u sportu, kritički i alternativni argument, argument koji kaže "ne" korištenju stadiona kao bazena u kojem će ljudi isprati sve svoje frustracije, argument koji ogoljuje mit o šampionima, koji mijenja odnos između igrača i navijača. Sve crno na bijelo, bez kamufliranja utakmica kao marševa. I pitam: ako sport nije politički, zašto se koristi politički, zašto se ograničava na oportunistički neutralni teritorij? Ako sport nije politički, zašto je navijač funkcionalan sustavu? Ako sport nije politički, u čemu je poanta svećenika koji tjeraju djecu na misu? Ako sport nije politički, zašto je sportsko djelovanje uvijek vjerno odražavalo političke izbore sustava u kojem živimo? Odgovor je jednostavan: sve je to dim, navijanje i retorika u naše oči. Imbecil ili demokršćanin, svatko može shvatiti ovu stvarnost.
Naravno, da bismo mogli iznijeti argument koji to razjašnjava trebali bi imati sportski tisak koji ima drugačiju misiju. Od četiri dnevna sportska lista samo se Tuttosport odlučio za taj važan izbor. Ondje ćete pronaći sport koji se tretira kao vijest, kritički komentar itd., ali prije svega sport sa svojim društvenim i političkim poveznicama. Ondje svakoga dana nađete osnovni politički argument koji veže sportski događaj za stvarnost, koji vas podsjeti što se zapravo događa, sprječava kloroformiranje sporta kao alibija. Nađete sportske novine stvorene da vam otvore oči, novine zanimljive i žive. Naravno, to je samo prvi pokušaj, donekle osujećen primjer ponašanja ostatku tiska. Političke novine uglavnom ponižavajuće površno tretiraju sport. Tu je sveprisutno parohijalno novinarstvo, kampanilističko uzdizanje momčadi i sportaša, igrača Torina za La Stampu, Rome za Il Messaggero; strah od praznog novinarskog prostora, pokušaji popunjavanja, istrage o senzacionalizmu, skandalima, provincijalizmu, ogovaranju, pod svaku cijenu. Tri stranice za nogometni derbi, a dva retka za Filberta Bayija koji postavlja svjetski rekord. Apsurdno.
Nadalje, te deodgojne novine prve urlaju, zaprepaštene, kad se pojavi nasilje na stadionu, kad nešto krene krivo, kad povremeno shvate da su Talijani zapravo igrači na klupi. Upravo takav način tretiranja sporta hrani mentalitet da je dovoljno biti samo navijač, uspavljuje umjesto da potiče na vježbanje, identificira ljude s onim tko je trenutno prvak. I zato nije bitno imaju li djeca krivu kralježnicu, a odrasli nose papuče cijeli dan i svačije zdravlje ovisi o lijekovima bez recepta. Nije bitno, na kraju krajeva, prvak nam pobjeđuje. Svi smo mi Riva, Mazzola i Rivera. Mi smo Moser i Mennea. Oni trče, mi gledamo, oni nas čine zadovoljnima. Stvarno bavljenje sportom je samo za prvake. A znoj je uvijek, i jedino, nešto što smrdi.
