>

novosti logo

Kronika Kronika

Stoljeće borbe

Nije istina da smo odbacivali ili ubijali ljude samo zato što su bili na suprotnoj strani. Moram reći da je bilo dosta onih koje je NDH režim prisilno mobilizirao, pa smo to uvijek imali na umu, kaže 97-godišnji partizanski veteran Blagoja Vučić

Blagoja Vučić najstariji je i najpoznatiji antifašistički borac križevačkoga kraja. Premda ima 97 godina, još je član antifašističke udruge grada u kojem živi. Zahvaljujući vitalnosti i pristojnom zdravstvenom stanju, pamćenje ga odlično služi pa ne zaboravlja detalje događaja otprije sedamdeset i više godina. Jer, kako s ponosom kaže, antifašistička borba i revolucija ne smiju se nikada zaboraviti. Na početku našeg susreta molimo ga da nam podrobnije objasni što ga je to osobno privuklo antifašističkom i komunističkom pokretu hrvatskog Prigorja.

- Rođen sam i odrastao u Vojakovačkom Osijeku kod Križevaca, ustaničkome mjestu poznatom po vjekovnoj borbi za socijalnu pravdu, slobodu i ljudska prava. Ta zavičajna povijest i kolektivni mentalitet koji uvijek teži napretku utjecali su na mene kroz djetinjstvo i mladost. Školovao sam se u svom rodnom mjestu, a ondje me zatekao početak Drugoga svjetskog rata, kada se pridružujem partizanima. Komunističkim i antifašističkim idejama privukao me otpor zlu nacifašizma, poglavito genocidnoj zločinačkoj politici koju je NDH provodio prema Židovima, Srbima, Romima i dijelu hrvatskog naroda. Željeli smo stvoriti drugačije, bolje društvo i drugačiju, bolju državu – tumači nam Vučić.

Može li izdvojiti neku od borbi Kalničkoga partizanskog odreda?

- Pamtim sve borbe i na to sam iznimno ponosan. Treba reći da sam se pored Kalničkog odreda borio i u Desetoj krajiškoj diviziji te u Sedmoj krajiškoj brigadi, a sve je započelo u mom Vojakovačkom Osijeku još 1941.; tu je započela antifašistička borba ovoga kraja. Znali smo što nas čeka već na samom početku rata, čim su neki seljani streljani a neki odvedeni u logore ili protjerani u Srbiju. Negdje oko 20. kolovoza te prve ratne godine ubijeno je petnaestak sumještana moje nacionalnosti; jedna je žrtva bio 20-godišnji mladić, a jednog je sedamnaestogodišnjaka na jedvite jade uspio spasiti mještanin hrvatske nacionalnosti. I prije tog pokolja, u ustaški logor Danica kod Koprivnice odveden je a potom ubijen poznati antifašist i revolucionar, moj sumještanin Dragan Cetušić. Svoje sam vatreno krštenje imao 1942. kao 19-godišnji mladić, kad su mog susjeda Dušana Radanovića i mene ustaše htjeli uhapsiti radi antifašističkih uvjerenja. Došli su mi pred kuću kako bi me priveli, no ja sam znao da će me ubiti ako me uhvate. Stoga sam naglo otvorio kućna vrata i pojurio prema ustaši s uperenom puškom, koju je on, onako iznenađen, spustio. To je bilo dovoljno da ga odgurnem i mimo njega potrčim prema šumarku iza kuće. Kako sam trčao, čuo sam da pucaju za mnom, pa čak i vidio metke da se zabijaju u zemlju. Uspio sam se nekako domoći nekog udubljenja u žitnom polju i ondje se skriti, ali su onda otvorili mitraljesku vatru tik iznad moje glave. Bio sam siguran da će me naći, pa sam već bio aktivirao pripremljenu bombu da nas sve raznesem, jer me živoga ne bi dobili. Nažalost, moj susjed Dušan, tada također tek mladić, nije im uspio umaknuti. Njega su ubili – odgovara nam, pa nastavlja pripovijedati kako se odmah potom pridružio partizanima u šumi.

- U to sam doba uključen i u formiranje novog sistema narodne vlasti, od mjesnog i lokalnog do regionalnog nivoa, odnosno osnivanja osječkog mjesnog i križevačkog kotarskog narodnooslobodilačkog odbora; djelovao sam kroz te oblike vlasti koji su bili temelji buduće republičke, demokratske i moderne Hrvatske. To su većinom bile civilne, upravne funkcije. Još sam 1942. izabran za predsjednika prvog NOO-a Vojakovačkog Osijeka, a potom i voditelja kurirske službe pri Kotarskom komitetu KPH-a. Nije to baš bilo lako u ratnim uvjetima, mnogi su tada na raznorazne načine gubili živote i kao civili i kao borci, pogotovu kuriri i odbornici koji su uvijek radili u interesu naroda. Ne smijemo zaboraviti da smo kroz sve te razine vlasti, posebno onu kotarsku, sprovodili različite programe obrazovanja, uz ostalo i tečajeve na kojima se ljude učilo čitati i pisati. Među partizanima je bilo mnogo školovanih, učitelja i profesora koji su predano radili na obrazovanju širokih narodnih masa. Ljudi su to prihvaćali. No kako i ne bi, s obzirom na to da je većina prije rata živjela u siromaštvu i bijedi: nit’ se svatko mogao školovati, nit’ je imao priliku razvijati se - kaže naš sugovornik.

Jesu li u tim prvim formacijama narodne vlasti u okupiranoj zemlji a zatim i poraću bili isključivo članovi Komunističke partije ili je među odbornicima-antifašistima bilo i onih čiji su izbor bile druge predratne stranke, zanimalo nas je.

- Ne, nisu svi u NOO-ima bili komunisti, predizborni zborovi i sami izbori odbornika odvijali su se po svojevrsnom višestranačkom principu, naravno u mjeri u kojoj su to ratne okolnosti dopuštale. Sjećam se da su u njima bili članovi HSS-a i drugih partija, a bilo je i neovisnih pojedinaca, onih koji se nisu stranački opredjeljivali. Bilo je bitno jedino to da su antifašisti, da su sposobni i da narod u njih ima povjerenja – odgovara nam živi svjedok prohujale epohe. Što je bilo s domobranima ili pripadnicima drugih vojnih formacija, jesu li i oni mogli biti nositelji vlasti unutar partizanskog pokreta i borbe?

- To je dobro pitanje o kojem se, nažalost, jako malo znade, a iznimno je važno. Kod nas na Kalniku praksa je bila ne samo da domobrane privlačimo i prihvaćamo u partizansku vojsku nego da ih uključujemo u NOO-e. Jasno, svi oni koji bi nam se pridružili bili su provjeravani, istražilo bi se jesu li počinili kakav ratni zločin. Primjerice, jedan član kotarskog NOO-a bio je pripadnik ustaške vojnice, čak njezin tzv. legionar: zvao se Marko Jandroković, bio je iz Apatovca i morao je kao svi drugi proći nužnu provjeru. Dakle, nije istina da smo odbacivali ili ubijali ljude samo zato što su bili na suprotnoj strani. Moram reći da je bilo dosta onih koje je NDH-režim prisilno mobilizirao, posebice među seljacima, pa smo to uvijek imali na umu – odgovorio nam je Vučić. Na kraju razgovora, zamolili smo ga da svoje životno iskustvo sažme u poruku upućenu mlađima.

- Antifašističke vrijednosti i ideje su važne, za njih se uvijek moramo boriti. Ne smijemo dopuštati reviziju povijesti, nego mlade generacije podučavati istini i činjenicama, obnavljajući na svaki način baštinu NOB-a, posebice onu spomeničku. No prije svega moramo biti ljudi, to je najbitnije: svako dobro počinje sa čovječnošću – zaključio je vremešni antifašist.

1/1