Podizanje zida dugačkog dvadesetak metara nasred parkića u splitskom kvartu Spinut 1994. godine, čime su tamošnja djeca ostala bez pola zelene površine na kojoj su se dotad igrala, jedan je od prvih primjera crkvene uzurpacije javnih površina koja će narednih godina u ovom gradu poprimiti neslućene razmjere. Ono što se prošle godine događalo u zagrebačkom parku Trnjanska Savica, gdje su gradske vlasti odobrile gradnju crkve i pastoralnog centra, zaustavljenu nakon pobune građana, u Splitu je već realizirano na čitavom nizu lokacija, unatoč ponekim otporima.

Crkva Svetog Josipa na Mertojaku, poznatom po misama za Pavelića, otrgnula je velik dio dječjeg igrališta, a crkva na Brdima naslonjena je na osnovnu školu

Park u Spinutu, smješten ispred zgrada osnovne i niza srednjih škola, bio je mjesto gdje su djeca učila voziti bicikl, igrala se s roditeljima ili u grupicama vršnjaka. Preko noći ograđen je zidom kojim je okružen susjedni prostor Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, površine 10.000 metara četvornih. Te zidine nastale su kada se spremao povrat imovine crkvi, a podignute su neke dvije godine prije negoli je, početkom 1997., zakon koji regulira povrat imovine uopće stupio na snagu. Ograđeni dio igrališta danas koriste sjemeništarci kojih na godini ima četiri do pet, ukupno dvadesetak.

Bio je to nagovještaj uzurpacije i širenja crkvenih objekata na mjestima koja su dotad uglavnom bila rezervirana za društvenu namjenu. Danas, dvadesetak godina poslije, u Splitu je izgrađeno trinaest novih crkava, uz neke velike objekte poput Franjevačkog klerikata na Trsteniku ili samostana Sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u centru grada, na predjelu Dobri. A u tom periodu crkveni sadržaji proširili su se i na brojne javne institucije – splitsku bolnicu i zatvor, gdje su napravljene kapele za bogoslužje. Za cijelo to vrijeme u Splitu je izgrađena tek jedna škola, koja je otvorena 2017. godine. Od 25 župa na području grada, tri datiraju iz vremena prije Drugog svjetskog rata. U razdoblju od Drugog svjetskog rata do 1990-ih, vremenu brzog širenja i nastanjivanja grada, nastao je najveći broj sadašnjih župa, uglavnom šezdesetih godina. Nakon 1990. osnovano je pet novih župa, za kvartove Kocunar, Mertojak, Ravne njive, Sućidar i Trstenik. Svih pet dobile su nove crkve, ali su ih dobile i neke od starijih župa.

Uz povrat nekadašnjih crkvenih zemljišta i objekata kao što je Biskupova palača na atraktivnoj poziciji uz splitsku Rivu, iz koje su 1998. zbog toga morali iseliti sveučilišna knjižnica i nekoliko fakulteta, tih devedesetih krenulo se u gradnju niza crkvi i pripadajućih pastoralnih centara.

Ja ću vas prijaviti na policiju za mobbing. Tko vam daje pravo da me tako uznemiravate? – napao nas je don Jozo Lončar iz nadbiskupskog ureda za gradnju kada smo ga htjeli pitati za građevinske dozvole

‘Od 1993. godine na području Splita 3 raspisana su četiri arhitektonska natječaja za pastoralne centre na Križinama, Mertojaku, Visokoj i Žnjanu, na terenu prvobitno predviđenom i tijekom godina sačuvanom za sport i rekreaciju, odnosno park u pojedinom kvartu’, zapisala je prije nekoliko godina arhitektica Višnja Kukoč u svom doktoratu, a sličan princip bit će primijenjen i u ostalim kvartovima gdje će zablistati nove crkve. Za vrijeme socijalizma prostorni planovi uglavnom nisu predviđali prostor za vjerske objekte, premda su i tada nastale dvije nove crkve, te je stoga trebalo u kratkom periodu na početku devedesetih iznaći mjesta za buduću brzu gradnju. ‘U novim je političkim okolnostima postojalo tek nekoliko prilika da se izgrade novi religijski centri na atraktivnim lokacijama. Izbjegavanje dugih procedura za dobivanje građevinskih dozvola dovelo je do pribjegavanja različitim vrstama profesionalno nemoralnih ili ilegalnih rješenja’, utvrdila je skupina autora iz Platforme 9,81 u knjizi ‘Superprivate’ iz 2004. godine.

Nekoliko novonastalih splitskih crkava, odnosno župa, u svojoj službenoj povijesti, zapisanoj na stranicama Splitsko-makarske nadbiskupije, navodi kako su lokacije za gradnju dobile još 1991. godine. Nešto sustavnije u posao krenulo se 1993., kada su Splitsko-makarska nadbiskupija i Izvršno vijeće Grada Splita naručili studiju pod nazivom ‘Ispitivanje prioritetnih lokacija za katoličke crkve na području Grada Splita’, koju je izradio CIMIS – Centar za interdisciplinarna i multidisciplinarna istraživanja Sveučilišta u Splitu. Zanimljivo, Grad Split navedenu studiju više ne posjeduje, no u knjizi ‘Arhitektonski natječaji u Splitu’ Darovana Tušeka, jednog od autora spomenute studije, navodi se kako je ovom analizom predloženo 16 novih lokacija za izgradnju pastoralnih centara. ‘Radilo se zapravo o naknadnom pronalaženju još uvijek ‘slobodnih’ (neizgrađenih) parcela u već urbanom okruženju’, piše Tušek, dodajući kako su kriteriji, između ostalog, bili prometna pristupačnost, komunalna opremljenost i jednostavnije razrješenje imovinsko-pravnih pitanja.

Kolokvijalno, plan je prvotno nazvan ‘Duhovnim prstenom oko Splita’, a kasnije, kada je Grad Split 1996. godine donio odluku o besplatnim komunalnim doprinosima za gradnju crkava, preimenovan je u medijima u ‘financijsku omču’. Uz to, vjerske su zajednice iste godine oslobođene i plaćanja komunalne naknade, a gradska vlast rado je ustupala i zemljišta za gradnju pastoralnih centara. Omča ili prsten, većim dijelom realiziran na javnim površinama, na način da neke od crkava, poput one na Neslanovcu, ni danas nemaju sve potrebne dozvole, čini se da baš i nema javnu namjenu. Svi novi i velebni crkveni objekti koje smo posjetili, neki od njih u svojoj glomaznosti i groteskni, zauzimajući površine veće i od tisuću metara četvornih, uz izuzetak crkava na Brdima i Neslanovcu, vrata svojih ‘palača’ drže zatvorenima tijekom dana, osim kada se služi misa.

Nova crkva na Visokoj iznajmljuje svoje prostore Domu zdravlja za ambulante, a Franjevački klerikat naplaćuje 11 tisuća eura mjesečno Filozofskom fakultetu za održavanje nastave

Smještene uglavnom u istočnim dijelovima grada, neke od njih međusobno udaljene nekoliko stotina metara, ove arhitektonske gromade umetnute su velikim dijelom u rijetke preostale javne površine, gdje su prema tadašnjim planovima trebali biti sadržaji poput školskih igrališta. Slučaj je to primjerice s crkvom Svetog Josipa na Mertojaku, poznatom po misama za ustaškog poglavnika Antu Pavelića, koja je otrgnula velik dio dječjeg igrališta, kao i s crkvom na Brdima, koja je naslonjena na osnovnu školu. Ova potonja prostire se na površini od 500 četvornih metara, a pripada joj i pastoralni centar s tri dvorane na 300 metara četvornih. Smještena tik uz osnovnu školu, ta je crkva uz to okružena s nekoliko kafića i komercijalnih sadržaja te djeluje više kao dvorana nego kao mjesto svetog sadržaja. Unatoč protivljenjima tamošnjih stanovnika i predsjednika Gradskog kotara, crkva je izgrađena zahvaljujući izmjenama GUP-a na tom prostoru, u kojima je došlo do prenamjene iz školskog dvorišta u općenitu društvenu namjenu. Bageri su zaorali teren i prije dobivenih dozvola te je crkva, napravljena po projektu arhitekta Zorana Jeramaza, nekadašnjeg gradskog vijećnika iz redova stranke Željka Keruma, 2013. posvećena. Ni pola kilometra dalje, na Ravnim njivama, 2000. godine počela je izgradnja crkve Svetog Mateja Apostola, poznatije kao ‘Gospe od Kauflanda’, zbog supermarketa koji se nalazi s jedne strane i oskvrnjenog igrališta s druge. I na splitskom Sućidru je crkva niknula na mjestu gdje je do tada bilo školsko igralište. Nakon brojnih protivljenja tamošnjih stanovnika koji su i obližnju školu ‘ukrasili’ grafitima kao što su ‘Babe u crkvu, dica u drogu’ ili ‘Katolik jesan, Boga volin, njemu se za ovo igralište molin’, Sućidar je na obližnjem zemljištu dobio igralište dosta manjih dimenzija od onog starog.

No ‘sitnice’ kao što su građevinske dozvole nisu ometale gradnju crkava koja je započela devedesetih godina. Tako se na Mejašima, istočnom kvartu koji više sliči na niz favela negoli dio gradskog tkiva, 1994. počela graditi Župna crkva sv. Liberana. Crkva površine 470 četvornih metara bila je pokrivena krajem ljeta 1995. i već je 8. listopada iste godine u njoj rečena prva misa. Od tada se redovito obavlja nedjeljno i blagdansko bogoslužje, kako stoji na službenim stranicama Splitsko-makarske nadbiskupije. ‘Zanimljivo je spomenuti da je Ured za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša u Splitu, Odsjek za prostorno uređenje i graditeljstvo, izdao za ovu crkvu građevnu dozvolu 25. prosinca 1997.’, intrigantno ističu na istim stranicama. Dozvola je stigla dvije godine nakon dovršetka gradnje. Crkveni oci, čini se, problema nemaju s priznanjem da ilegalno grade.

- Ne znam ima li ijedna zgrada bilo koje vrste u tom gradskom kotaru a da je napravljena s građevinskom dozvolom i prema projektu. Vjerojatno nema. Zato se ne može očekivati ni da će župnik biti veći legalist od vjernika. Žalosno je što je ta zgrada imala arhitekta, nadzor i sve druge sudionike u gradnji. Nevjerojatno je da njima koji su školovani i ovlašteni, neki su čak i profesori na fakultetu (s time se tamošnji župnik hvali), nije palo na pamet da se bave nezakonitim poslom - komentira splitska arhitektica Mariana Bucat.

Što se legalnosti ostalih crkava tiče, iz Grada Splita su nam potvrdili kako za četiri crkve ne posjeduju građevinske dozvole, dok je za novu župnu crkvu Svetog Marka Evanđelista na Neslanovcu, koja je građena od 2003. do 2005. godine, ‘postupak legalizacije u tijeku’. Za crkve na Mejašima (građena 1994. – 2004.), Mertojaku (1996. – 1997.), Ravnim njivama (2000. – 2006.) i Pujankama (1993. – 1996) Grad Split odgovorio nam je da ne može sa sigurnošću tvrditi postoje li dozvole, objašnjavajući da podaci nisu informatizirani, a da su arhivi često bili seljeni.

‘Za objekte za koje vam nismo dali podatke nemamo nikakvog traga o vođenju postupaka izdavanja dozvole na predmetnim lokacijama (određeno po adresi ili katastarskoj čestici), niti u informatičkom sustavu, niti u pregledanim spiskovima arhivske građe. To ne mora nužno značiti da investitor nije podnio zahtjev za izdavanje dozvole, niti da dozvola nije izdana. Jednostavno, za starije objekte (starije od 2007. godine) ne možemo uvijek pronaći odgovarajuću dokumentaciju’, pojasnio nam je situaciju, ali i stanje u gradskim arhivima Teo Vojković, pročelnik Upravnog odjela za prostorno uređenje i graditeljstvo.

Pojašnjenje statusa oko građevinskih i uporabnih dozvola novih crkava pokušali smo dobiti i od don Joze Lončara, predsjednika Ureda za gradnju Splitsko-makarske nadbiskupije, poznatog po skandalu od prije sedam godina prilikom gradnje crkve svetog Leopolda Mandića na Sirobuji, kada ga je tamošnji župljanin optužio za pogodovanje jednom od izvođača radova.

- Ja ću vas prijaviti na policiju za mobbing. Tko vam daje pravo da me tako uznemiravate? - napao nas je don Lončar kada smo ga nazvali, i prije nego što smo uspjeli reći što ga želimo pitati i pojasniti kako je mobbing isključivo vezan uz radni odnos.

Ipak, imovinsko-pravni problemi pokazali su se nerješivima kod jedne druge crkve, one na Spinutu. Bez riješenog statusa, Nadbiskupija je raspisala natječaj za arhitektonski projekt. No od zemljišta koje je za gradnju crkve bilo predviđeno GUP-om iz 2005. godine odustalo se zbog imovinsko-pravnih razloga, kako nam je potvrdio i Dražen Pejković, arhitekt koji je pobijedio na prvotnom natječaju. Nova crkva, kako nam je kazao tamošnji župnik don Damir Vuletić, gradit će se na drugom zemljištu pored male crkvice i kraj starog studentskog doma.

- Nedavno se riješilo to oko zemljišta, ostale su još građevinske dozvole i urbanistički planovi, no ja vam ne znam detalje - rekao nam je don Vuletić, dodavši kako on ima idejni projekt ‘onog arhitekta koji je radio na Brdima’, odnosno spomenutog Zorana Jeramaza.

Iako je župa na Spinutu, prema podacima Splitsko-makarske nadbiskupije, jedna od najmanje posjećenih, od planova za izgradnju crkve se ne odustaje. Kao što se nije odustalo ni od gradnje već spomenute crkve Svetog Leopolda Mandića na Sirobuji u obliku križa, nazvane ‘novom katedralom’ istočnih gradskih kotara, čiji je nacrt izradio nekadašnji HDZ-ov kandidat za splitskog gradonačelnika Vjekoslav Ivanišević. Velebno zdanje sa župnim domom, koji ima čak četiri privatne garaže, uglavljeno je između obiteljskih kuća, bez asfaltiranog puta. Unatoč svojoj velebnosti, prema podacima Splitsko-makarske nadbiskupije iz 2015. godine najmanje je posjećena. Tek 30 krštenja, 23 pričesti, 38 krizmi, 10 ženidbi i nijedan sprovod.

Ipak, nisu svi novi crkveni kvadrati uzalud izgrađeni. Na nekima Katolička crkva dobro zarađuje. Primjerice, nova župna crkva Srca Isusova na Visokoj, koja ima 600 četvornih metara i prostorije pastoralnoga centra površine 500 četvornih metara, iznajmila je svoje prostorije za ambulante. Dom zdravlja Splitsko-dalmatinske županije tako od 2014. godine mjesečno Katoličkoj crkvi plaća za najam 595 eura, pri čemu je Županija uložila i milijun kuna za uređenje stomatološke, pedijatrijske i ambulante obiteljske medicine.

No to je minoran iznos naspram 11 tisuća eura mjesečno, koliko već dugi niz godina Filozofski fakultet u Splitu plaća Franjevačkom klerikatu za održavanje nastave iz filozofije, pedagogije, povijesti i sociologije u tom prostoru. Ni taj, danas najveći crkveni objekt u Dalmaciji, nije prošao bez kontroverzi. Zamišljen kao ‘redovnička kuća odgoja budućih svećenika franjevaca, a istovremeno centar multidisciplinarnih kulturnih i vjerskih aktivnosti’, dovršen je 2007. godine. Smješten je na trsteničkom polju između dvaju bolničkih kompleksa na Firulama i Križinama, na mjestu izričito planiranom u prostornim dokumentima za turističku namjenu. ‘Proceduralni veleslalom kroz urbanističku planersku dokumentaciju u cilju legalizacije izgradnje ekskluzivnog vjerskog sadržaja u komercijalnoj turističkoj zoni proveden je uistinu vještinom vrhunskih sportaša’, zapisao je Darovan Tušek u spomenutoj knjizi. Klerikat površine 15.000 četvornih metara projektirao je splitski arhitekt Jerko Rošin, prijatelj tadašnjeg premijera Ive Sanadera, a procjenjuje se da je gradnja stajala oko 15 milijuna kuna. Crkvenjaci su objekt izgradili i stavili u funkciju iznajmljivanja bez uporabne dozvole koju nisu mogli dobiti jer nije postojao pristupni put.

Osim plesanjem po tankoj liniji zakonitosti i uzurpacijom javnih površina za velebne građevine koje se kasnije komercijaliziraju ili zjape prazne, splitski ‘duhovni prsten’ može se pohvaliti vjerojatno i jedinstvenom crkvom u svijetu, onom na Kocunaru, koja predstavlja dvojnu građevinu – crkvu i trafostanicu.

- Trafostanice proizvode zračenje i buku. Ako imaju loše uzemljenje, onda kod udara groma mogu stradati okolni objekti. Postavlja se pitanje jesu li napravljena ispitivanja ovih okolnosti prije građenja i nakon završetka građenja. Ta su ispitivanja predviđena u zakonu i vrše se prilikom zakonitog građenja. Budući da to ovdje nije bio slučaj, zanimljivo bi bilo vidjeti ima li kakvih štetnih utjecaja. To da je crkva dvojna građevina s trafostanicom meni je jedini takav poznat slučaj u Hrvatskoj. Eto, lijepo je da je u Splitu uvijek nešto posebno, makar i da je budalasto - ironično će Mariana Bucat, napominjući da se ta crkva nalazi između zgrada čiji okoliš nije dovršen.

Uz odobrenje arhitektonske struke i lokalnih vlasti, devedesete i dvijetisućite godine obilježile su tako Split kao grad u kojem urbano planiranje i kvaliteta života građana ustupaju mjesto megalomanskom markiranju Katoličke crkve u prostoru, kako bi njen društveni utjecaj i financijska moć postali i fizički opipljivi. Vjersko pečatiranje Splita simbolički će kulminirati u mandatu Željka Keruma, na čiju inicijativu je 2015. godine na Marjanu izgrađen križ visok čak deset metara, odlukom stručnih službi i Ministarstva kulture ipak za 15 metara niži od prvotne zamisli tadašnjeg gradonačelnika.