>

novosti logo

Politika / Svijet Politika / Svijet

Švedski zaokret ulijevo

Novi premijer najavio je da će Švedska priznati Palestinu, a nova vlada da će ograničiti profite kompanija koje se bave javnim uslugama, zdravstvom i školstvom

Nakon osam godina, na vlast se vratila švedska Socijaldemokratska stranka, autor svjetski poznatog modela države blagostanja. Na izborima održanim sredinom rujna dobili su 31 posto glasova, a u vladi su zajedno sa Strankom zelenih, koja će tako prvi put participirati u vlasti. Novi švedski premijer postao je Stefan Löfven, bivši čelnik jednog od najvećeg švedskog sindikata IF Metall. Löfven je prvi sindikalni lider koji je postao šef socijaldemokratske stranke i prvi švedski premijer u povijesti koji nikada nije sjedio u parlamentu. Umjerena stranka bivšeg premijera Fredrika Reinfeldta, koji je nakon izbornog neuspjeha odstupio s mjesta predsjednika stranke, osvojila je 23,3 posto glasova, dok su Švedski demokrati, antiimigrantska stranka krajnje desnice, apostrofirani kao najveći pobjednici izbora sa 12,9 posto glasova.

Bivši sindikalist i novi premijer Löfven, inače navijač Tottenham Spursa, zadobio je svojim inauguracijskim govorom pozornost međunarodne javnosti i medija jer je najavio kako će Švedska priznati Palestinu. Uslijedili su oštri protesti izraelskog premijera Benjamina Netanyahua koji smatra da će takvo priznanje biti kontraproduktivno za mirovni proces. Nova vlada najavljuje i kako će ograničiti profite kompanija koje se bave javnim uslugama, zdravstvom i školstvom. Glavni zahtjev stranke Ljevica, koja se našla izvan vladajuće koalicije, takva je regulacija, a Löfvenu je njihova podrška potrebna prilikom izglasavanja proračuna. Najavljene se regulacije neće primjenjivati prije 2016. godine, a i tada se njihova provedba čini neizvjesnom s obzirom na to da će amandmane u parlamentu morati podržati zastupnici barem jedne od desno-centrističkih stranaka. Bivša vlast je u svoja dva mandata u pet navrata smanjivala poreze i davanja za socijalu, a provela je i neke reforme javnog sektora koje su omogućile privatnim kompanijama da vode škole i bolnice.

Švedska je jedna od rijetkih europskih ekonomija koja je unatoč svjetskoj i europskoj krizi zadržala najveći kreditni rejting AAA. Šveđani imaju i najveću cijenu radnog sata u Europi – 39 eura bruto, a socijalna davanja i udio javne potrošnje u BDP-u daleko su iznad svjetskog i europskog prosjeka. Svoj ekonomski uspjeh ova nordijska zemlja duguje kombinaciji privatnih kapitalističkih kompanija i državne regulacije u distribuciji dohotka. Godine 1870. Švedska je bila jedna od najsiromašnijih država u Europi, a u narednih stotinu godina produktivnost joj je porasla za rekordnih 17 puta, pa je 1970. postala četvrta najbogatija zemlja svijeta po OECD-ovoj ljestvici. Ova je nordijska zemlja među prvima uspostavila državne potpore za zdravstveno osiguranje, a 1913. predstavila je i prvi sustav mirovinskog osiguranja u svijetu. Udio državne potrošnje u BDP-u 1930-ih činio je manje od 20 posto, a 1960. tek nešto više od 30 posto, što je bilo niže nego u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Francuskoj. Do sredine 20. stoljeća porezi su bili relativno niski, kao i progresivno oporezivanje, a nakon porezne reforme 1948. kreće se s umjerenim povećanjem poreza i progresivnijim poreznim sustavom. Zbog niskog oporezivanja i slobodnog i dereguliranog tržišta država se oslanjala na jake sindikate, koji su kroz cijelo 20. stoljeće osiguravali da Švedska bude država s izrazito ujednačenim dohotkom i malim socijalnim razlikama. Švedske kompanije imale su jedno od ekonomski najslobodnijih tržišta u Europi, no to ipak nije dovelo do velikih nejednakosti i raslojavanja društva na bogate i siromašne.

Model koji je omogućio švedski 'treći put' nazvan je po dvojici ekonomista koji su ga razvili, socijalistima i sindikalistima Rudolfu Alfredu Meidneru i Gösti Rehnu. Ključni ciljevi Rehn-Meidnerovog modela bili su: niska inflacija, potpuna zaposlenost i visok rast, što se trebalo ostvariti fiskalnom disciplinom, mobilnošću radne snage i jednakošću dohotka. Relativno niski porezi i otvoreno tržište doveli su do visoke dobiti privatnih kompanija, a ekonomski dvojac problem je vidio kada bi se ta dobit počela pretvarati u profite pojedinaca. Kako se to ne bi dogodilo, uvedeni su porezni poticaji koji su favorizirali reinvestiranje u produktivnost kompanije u odnosu na ekstraprofite i dividendu, odnosno garantirani su niski porezi sve dok je novac ostajao u kompaniji. Jednakost plaća osiguravala je konfederacija sindikata (LO) centralnom politikom plaća po načelu 'jednaka plaća za jednak posao'. Takva je politika bila i jest temelj švedskog modela održivog gospodarskog razvoja i prosperitetne države visokog standarda.

Godine 1970. Švedska kreće sa snažnim povećanjem poreza i progresivnog oporezivanja, te udjela javne potrošnje u BDP-u. Nakon krize 1990-ih, kada je udio javne potrošnje u BDP-u iznosio više od 60 posto a deficit zabrinjavajućih 15 posto, Švedska je pokrenula reforme i liberalizirala svoje tržište, smanjila poreze i socijalnu državu, te privatizirala pojedine državne kompanije. Ipak, udio javne potrošnje u BDP-u, kao i prava iz registra socijalne države koja danas uživaju Šveđani, nedosanjani su san mnogih Europljana. Komentirajući snažan gospodarski rast koji Švedska ostvaruje unatoč velikoj javnoj potrošnji i porezima koji bi je, prema tržišnim dogmama, trebali voditi u propast, bivši švedski premijer upotrijebio je zanimljivu analogiju: 'Zamislite bumbara. Sa svojim preteškim tijelom i malim krilima, navodno ne bi trebao letjeti – ali leti.'

Upravo će se neke od novodobnih europskih dogmi naći pod snažnijim upitnikom zbog izbora socijaldemokrata Löfvena. On će saveznike za popuštanje fiskalnih i monetarnih pravila kancelarke Angele Merkel potražiti u Francoisu Hollandeu, Matteu Renziju i sutra Edu Milibandu, ako ovaj osvoji vlast. Pa ipak, za vrijeme njegova sindikalnog djelovanja poslovni lideri su ga percipirali kao jednog od najkooperativnijih sindikalista, a i pripada ekonomski liberalnijoj struji unutar ljevice. Europska se politička scena tako sve više približava američkoj, gdje je politika podređena tržištu, često nauštrb radničkih prava, a razlike između ljevice i desnice ogledaju se samo u svjetonazorskim pitanjima poput pobačaja, gay brakova ili implementacije UN-ove Rezolucije 81 iz 1947. godine. No građani najveće nordijske ekonomije i jak sindikalni pokret garancija su da će Švedska najvjerojatnije izbjeći zamku tržišnog fundamentalizma kao dominantne ideologije prema kojoj bi se svi imali ravnati, dok bi radnička prava i država blagostanja postali drugorazredno pitanje.

1/1