>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Karolina Leaković: SDP se mora baviti klasama i radništvom

Potpredsjednica Socijaldemokratskog foruma žena i organizacije žena Stranke europskih socijalista: U svojim političkim istupima i djelovanjima pokušavam artikulirati i poziciju klase, a pogotovo žena u tom kontekstu. Pri tome zagovaram tješnju suradnju sa sindikalnim pokretom koji u Hrvatskoj također vapi za dugoročnijim profiliranjem

Sporazumom potpisanim od strane čelnih ljudi SDP-a, HNS-a, HSS-a i HSU-a nedavno je formirana Narodna koalicija. Znači li to da se SDP dodatno odmaknuo od svoje izvorne, socijaldemokratske orijentacije?

Ne bih se složila s tom konstatacijom. Narodna koalicija je odgovor na sve ono što se događa od zadnjih parlamentarnih izbora i na način na koji je tzv. Domoljubna koalicija u proteklom mandatu pokušala i, nažalost, dobrim dijelom uspjela, urušiti demokratske institucije. Riječ je o pokušaju da se snage koje su orijentirane ka stabilnosti i napretku okupe i ponude kredibilnu opoziciju HDZ-u i njegovim satelitima, odnosno strankama koje su naše društvo pokušale odvući udesno, nametnuti mu neprihvatljive stavove i rehabilitirati ideje kojima nema mjesta u modernoj Hrvatskoj. U ovom trenutku je potrebno stvoriti građansku koaliciju koja će biti u stanju stabilizirati demokratski poredak. Unatoč novom lideru, HDZ nije pokazao da je sposoban odgovoriti na sve društvene izazove. Smatram da SDP i hrvatsko društvo mogu biti samo na dobitku s Narodnom koalicijom.

Narodnjačka orijentacija upravo je ono čemu se namjerava vratiti HDZ pod Andrejom Plenkovićem. Mislite li da će im to uspjeti u ovako kratkom roku, nakon svega što je obilježilo mandat ove vlade?

Naravno da nije moguće. Izborom novog predsjednika ne može se promijeniti čitava stanka, pogotovo ako znamo da je gospodin Plenković već ponudio suradnju marginalnim političkim likovima kao što su članovi HSP AS-a i Hrasta te da nema nikakvih problema sa Zlatkom Hasanbegovićem. Nisam sigurna što je to osim verbalnoga iskaza Plenković naumio napraviti s HDZ-om, ali sigurno je da mu ništa neće uspjeti preko noći. Uostalom, način na koji je imenovan na čelo stranke kao i iskazi da je njegov prethodnik Tomislav Karamarko izabran lažiranjem glasova na unutarstranačkim izborima, ne govore u prilog tome da su promjene u HDZ-u uopće moguće.

Kvazi obavještajne priče

Kao primjer nelogičnosti suradnje HSS-a i SDP-a ističe se HSS-ova Marijana Petir, čiji su islamofobni i homofobni stavovi istovjetni HDZ-ovom partneru Ladislavu Ilčiću?

U ovom trenutku je jedino važno da je HSS u Narodnu koaliciju ušao velikom većinom glasova glavnog odbora te stranke. Skrenula bih pozornost i na izjave gospodina Kreše Beljaka kojima se na skupu HSLS-a održanom istoga dana kada smo u Zagrebu svjedočili tzv. Hodu za život založio za pravo žena na izbor. On će kao predsjednik stranke imati daleko veći utjecaj od gospođe Petir na to kakav će HSS biti u budućnosti.

Institucionalna podrška civilnom društvu i kulturnom sektoru treba biti takva da se više nikada ne može dogoditi ono čemu smo svjedočili u proteklih sedam mjeseci.

Međutim, Beljak je u intervjuu za Večernji list nedavno kazao da mu je prihvatljiv i HDSSB ukoliko odustane od ‘nekih loših stvari’. Smatra i da je Branimir Glavaš ‘heroj Domovinskog rata’?

Kao što je poznato, HDSSB nije dio Narodne koalicije, a spomenute izjave doista nisam pozvana komentirati.

Kako mislite da niste pozvani? Kakvo je vaše mišljenje o Glavašu?

Ne znam, naime, na što se gospodin Beljak referirao. Pojašnjenje treba tražiti od njega, ne od mene. A što mislim o Glavašu - najblaže rečeno - ne dijelimo iste vrijednosti. Imam i nekih iskustava iz rada u Glasu Slavonije u drugoj polovici devedesetih, kada je on ondje bio itekako utjecajan.

Iako ju je DORH odbacio, Jutarnji list ovih dana inzistira na prijavi koja je podnesena protiv Zorana Milanovića zbog sumnje da je 2009. tražio da se preko fiktivnih računa uplaćuje novac njegovom prijatelju Igoru Kneževiću.

Postupak DORH-a istovjetan je i mom komentaru na ovu situaciju. Sve ovo govori na neki način i o stanju u hrvatskim medijima, od kojih se neki otvoreno uključuju u, očito, kvazi obavještajne priče i predizbornu kampanju. Nije dobro kada se javno, putem medija tuži, sudi i provodi linč bez valjanih, bez ikakvih dokaza.

Pored brzinske privatizacije, ova vlast je najveću štetu napravila upravo u medijskom, kulturnom i civilnodruštvenom sektoru. Zbog toga su kulturni radnici okupljeni u inicijativu Kulturnjaci 2016. i predstavnici udruga iz Platforme 112 nedavno predstavili svoja očekivanja od nove vlade. Kako će se SDP postaviti prema njima?

SDP sa zahtjevima Kulturnjaka i Platforme 112 neće imati problema. Pojedinačno, ali i kao stranka smo već pokazali da se zalažemo za sasvim druge vrijednosti od onih koje zastupa, primjerice, tehnički ministar Hasanbegović. Upravo je on bio ključna figura pohoda na institucije pa nas ne treba čuditi što je za vrijeme mandata Domoljubne koalicije i Mosta kultura pored obrazovanja odabrana kao glavna poluga koja je trebala dovesti do radikalne svjetonazorske promjene u društvu. Sve to nam pokazuje da institucionalna podrška civilnom društvu i kulturnom sektoru treba biti takva da se više nikada ne može dogoditi ono čemu smo svjedočili u proteklih sedam mjeseci.

Obračuni na HRT-u

Jedan od zahtjeva Kulturnjaka je i imenovanje ministra kulture koji će poštovati pluralnost društva i kulture te zagovarati slobodu stvaranja i mišljenja. Kao mogući kandidat SDP-a odnedavno se spominje Bojan Glavašević?

Ne mogu govoriti o imenima s obzirom da SDP još uvijek nije sastavio ni izborne liste. Uostalom, raspodjela ministarstava ovisi o dogovorima između koalicijskih partnera. Međutim, u vašem pitanju sadržan je sukus problema o kojemu govorimo, a to je da se u 2016. godini od ministara ‘očekuje’ da poštuju Ustav i zakone. Takva situacija najviše govori o potezima vlade na odlasku.

Traži se i omogućavanje neovisnosti medija. Ranije ste se založili za pokretanje novog, javnog financiranog medija. Upravo je javno financiranje ono čemu se dominantno težilo u medijskoj strategiji nastaloj za vrijeme Kukuriku koalicije koja nikada nije usvojena.

Inspiracija za promišljanje o tome trebaju li Hrvatskoj kvalitetni neovisni mediji može se upravo pronaći u Radnim materijalima za raspravu o medijskoj politici RH 2015. - 2020. na kojima je radila skupina okupljena oko Ministarstva kulture u ranijem SDP-ovu mandatu. No, zbog okolnosti raspisivanja izbora ona nikada nije na pravi način dospjela u širu javnu raspravu. O njoj se mnogo govorila unutar zainteresirane javnosti pa su medijski radnici i članovi akademske zajednice, koliko sam imala prilike pratiti, mjesecima sudjelovali u brušenju stavova koji su izneseni u popratnim dokumentima. Nadam se da će se u sljedećem mandatu ovi materijali doraditi, poslati u javnu raspravu i zatim postati relevantan, strateški dokument. Vidjeli smo na koje se sve načine obračunalo s profesionalcima na HRT-u kao i da je urušavanje medijske politike koja potiče pluralizam započelo s ukidanjem financiranja neprofitnih medija. Zahtjevi za ponovnom uspostavom potpore tzv. trećem medijskom sektoru, ali i da se razmotri drugačiji način poticanja medijskog pluralizma koji može uključivati potporu i drugim medijima, u svakom su slučaju nešto o čemu vrijedi razgovarati. Javni mediji su danas svedeni samo na HRT, koji je u ovom trenutku u teškoj poziciji pa smo prije nekoliko dana svjedočili apelu za povratak Trećeg programa Hrvatskoga radija i televizije na onu razinu na kojoj je su bili prije nekoliko mjeseci. Vidjeli smo i da je pitanje statusa novinara i cjelokupne kulture i obrazovanja postalo prvorazredno političko pitanje. To mogu samo podržati jer mislim da su ta pitanja, kao i ona koja se tiču statusa žena u društvu, nepravedno marginalizirana.

Socijaldemokratske stranke u europskim državama doista jako dugo nisu imale premijerku ili neku istaknutiju lidericu. Patrijarhalni obrasci ponašanja itekako postoje i na ljevici

Jedno od takvih je i klasno pitanje. Za razliku od nekih europskih zemalja, gdje svjedočimo vraćanju lijevih ideja u parlamentarni sustav, u hrvatskom političkom mainstreamu gotovo da i nema riječi o radničkim pravima?

Klasna i radnička pitanja su kod nas u velikoj mjeri predmet interesa upravo marginaliziranih neprofitnih medija i nevladinih organizacija. To je jako simptomatično s obzirom da smo svjedoci izražene potrebe za političkom artikulacijom statusa onih koji žive od svoga rada. U SDP-u postoje inicijative da se pitanje radništva postavi na način koji bi bio dugoročno održiv. No, činjenica je da mi u Hrvatskoj nismo zapravo vidjeli ništa relevantno parlamentarno ljevije od SDP-a. Možemo razgovarati je li to dobro, kako za parlamentarizam, tako i za SDP, ali je trenutna situacija takva. U svojim političkim istupima i djelovanjima pokušavam artikulirati i poziciju klase, a pogotovo žena u tom kontekstu. Pri tome zagovaram tješnju suradnju sa sindikalnim pokretom koji u Hrvatskoj također vapi za dugoročnijim profiliranjem. Socijaldemokrati se moraju i morat će se baviti klasama i radništvom, a pogotovo u odnosu na nove tipove rada, odnosno nesigurne i nestalne oblike zaposlenja koji dovode do neodrživosti mirovinskog i socijalnog sustava. Od toga niti trebamo niti želimo bježati.

Trebamo progresivne žene

Tokom prethodnih izbora svjedočili smo kršenju tzv. rodne kvote pri sastavljanju lista. Upravo se SDP zalagao za diskvalifikaciju svih onih koji je ne poštuju, da bi na kraju i sam postupio isto?

Koalicija Hrvatska raste doista nije u svim izbornim jedinicama poštovala rodnu kvotu i to je bio predmet stranačke rasprave koju je potencirao Forum žena, ali i neke naše kolege koji, poput članica Foruma, također tvrde da socijaldemokrati moraju izvršiti ono za što se zalažemo. U stranci imamo rodnu kvotu još od 1996. pa nakon 20 godina smatramo da se takva situacija više ne smije ponoviti. To je jasno istaknuto i uoči razgovora o sastavljanju lista za nadolazeće izbore.

No rodna kvota ženama ne jamči da će se na listama naći na atraktivnijim pozicijama. Zanimljivo je da trenutno u svijetu svjedočimo sve većem broju konzervativki koje se nalaze na pozicijama moći. Kako to objašnjavate?

Rodna kvota bi trebala biti privremeni mehanizam, ali je mi još uvijek nismo dostigli pa nismo ni krenuli implementirati neka nova rješenja, bolja od kvote. I kod nas vidimo da nazadnjačke pokrete zapravo predvode žene. Kada zastupam tezu da u politici treba biti što više žena, onda prvenstveno mislim na više progresivnih žena. Nisam zainteresirana gledati više onih poput Marine Le Pen. Angela Merkel se, doduše, ipak pokazala nešto drugačijom od mnogih liderica na desnici ili desnom centru. Drugim riječima, a kad govorimo o Hrvatskoj, i jedna političarka poput Željke Markić je previše. Socijaldemokratske stranke u europskim državama doista jako dugo nisu imale premijerku ili neku istaknutiju lidericu, a to na određeni načinu svjedoči i o tome u kakvom se stanju moja politička opcija nalazi danas. Odnosno, patrijarhalni obrasci ponašanja ne svode se nužno na konzervativce i stranke desnoga centra - oni itekako postoje i na ljevici. Takva situacija poziva na promjenu dosadašnjeg načina rada koji se uglavnom svodi na to da se stranačkim statutima garantira ravnopravnost da bi potom svaka daljnja akcija isključivo ovisila o ženama samima.

Istovremeno, konzervativna opcija u Hrvatskoj ženama je obećala ‘pomoći’ s tisuću eura po rođenom djetetu, a za njihove vladavine na dnevni red uspjelo je doći i pitanje pobačaja.

Sve to ukazuje na nepostojanje obiteljske i demografske politike koja bi bila obilježena rodnom ravnopravnošću. Uspjelom pokušaju stvaranja moderne obiteljske politike svjedočili smo u prvom mandatu SDP-a i činilo mi se da je ona išla ukorak s politikom rodne ravnopravnosti. Dolaskom konzervativnih opcija na vlast ponovno smo se počeli vraćati prototipu žene kao čuvarice ognjišta ili majke domovine. Normalno je da se sada vatrogasne mjere smatraju poželjnima. Problem je u tome što se u Hrvatskoj inače o politikama u pravilu ne razmišlja strateški, nego od izbora do izbora. Zbog toga je moguće da na pozicije moći dolaze osobe koje će za svako dijete obećati tisuću eura i tako izjednačiti biološku i društvenu ulogu žena.

Pitanje o pravu žene na izbor o odlučivanju o vlastitom tijelu učestalo se pojavljuje u hrvatskom javnom prostoru od referenduma o ustavnoj definiciji braka. Svi politički akteri - ako već nisu - ubrzo će se o tome morati izjasniti, ali i Ustavni sud koji od 1991. godine u ladicama drži zahtjev za ocjenom ustavnosti Zakona koji ženama dopušta pobačaj. Njegova bivša predsjednica Jasna Omejec nedavno je potvrdila da nije imala hrabrosti staviti to pitanje na dnevni red. Iako prije nekoliko mjeseci, kada su klerikalne snage dobile na snazi i kada su zagovornici zabrane abortusa sjedili u Saboru, i nisam bila previše optimistična, sada ipak mislim da do zabrane neće doći. Međutim, ako se na tom pitanju bude inzistiralo i dalje, očekujem da se sve progresivne stranke uključe u obranu prava žena na izbor. Mislim da je to jedno od najvažnijih svjetonazorskih, odnosno civilizacijskih pitanja.

1/2