>

novosti logo

Društvo Društvo

Povratak demosa u politiku

Izgleda da je razdoblje političke rezignacije, odnosno depolitizirajućih tendencija, iza nas – demos ulazi u političko polje na način neviđen u posljednjih nekoliko desetljeća. Posljedica je to, između ostalog, zamora stranačkom politikom i predstavničkom demokracijom

Učestali referendumi, brojni štrajkovi, demonstracije, blokade, pojave novih građanskih inicijativa i socijalnih pokreta unazad nekoliko godina – a pojava tih različitih tipova direktnodemokratskih praksi poklapa se s pojavom krize – dio su, očito, novog poimanja demokracije i novog viđenja politike, kako u nas tako i vani. Neki komentatori, poput francuskog autora Gilberta Merlioa, smatraju da je na djelu svojevrsni otpor građana protiv stranačke, odnosno klasične predstavničke demokracije. 'Državljani sve više okreću leđa institucionalnoj politici, stranačkim obračunima i interesnim računicama i intrigama', kaže Merlio i dodaje da taj oblik, kako ga naziva, 'demokracije sprječavanja, odnosno davanja građanskog veta na institucionalno vođenje politike, služi kao svojevrsni korektiv klasičnoj demokraciji koja počiva na izbornim procesima'.

Klasični elitni tip demokracije s manjinom jakih političkih realizatora i pasivnom većinom, dakle tip demokracije u kojemu građanstvo služi tek u izbornom činu ili pak kao promatrač političkog spektakla, danas malo koga zadovoljava. Osluškujući bilo naroda, političar obično pokušava odgovoriti na raspoloženje demosa. Tako je i politička klasa otprije dvadeset i više godina uočila veliku nepopularnost same politike, pa su se u tom periodu (osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća) elite rado i često odricale političnosti i onoga političkog u svom djelovanju. Najdojmljiviji je u takvoj demagogiji bio bivši britanski premijer Tony Blair kad je u svom prvom mandatu kazao: 'Nikad doista nisam bio u politici, čak se ni sad ne osjećam političarom.'

'Državljani sve više okreću leđa institucionalnoj politici, stranačkim obračunima i interesnim računicama i intrigama', ističe francuski autor Gilbert Merlio, pa se javlja 'demokracija sprječavanja, odnosno davanja građanskog veta na institucionalno vođenje politike'

Druga strana iste antipolitičke tendencije bilo je inzistiranje na, u to vrijeme a i danas, tzv. stručnosti u politici, na vođenju tzv. non-biased politike, prije svega kad su u pitanju odluke koje se tiču recimo porezne politike, koja da je, navodno, presložena za javnu raspravu, pa se kao takva treba posve depolitizirati (što će reći ostaviti izvan dometa javne rasprave) i prepustiti ekspertima. Tako se devedesetih i sami političari, ali i glasači-građani, povlače iz postupaka donošenja ključnih političkih odluka. Prvi se, dakle političke elite, iz politike povlače strateški, s idejom da se odluke, prije svega one vezane uz tržište, ostave izvan domašaja demosa. I tu se koristi ekspertni rezon, po kojemu za pitanja ekonomije obični ljudi nisu dovoljno kapacitirani da donose kvalificirane odluke, što nije ništa drugo doli eufemizam za zaštitu privatnih ekonomskih interesa pojedine uske grupe. Ovakva politika svoju je punu primjenu našla unazad nekoliko desetljeća, s time da je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća definirana od zagovornika političkog konzervativizma kojima je do 'ograničenja demokracije'. Oni smatraju, a najjasniji u tome je Samuel Huntington, da 'politici ne treba više, nego manje demokracije', jer u novim okolnostima državne institucije mogu postati efikasnije samo ako se ne temelje na kratkoročnim političkim i izbornim motivima, nego na dugoročnoj funkcionalnoj učinkovitosti koja vremenski premašuje pojedini mandat, a koju pak garantira tehnokratski pristup vladanju.

S druge strane, sam elektorat biva isključen iz postupaka donošenja odluka na nasilan – direktnim isključenjem brojnih grupacija u društvu – ili nenasilan način, stvaranjem atmosfere političke alijenacije. To je posebno bilo uspješno nakon pobjede zapadne demokracije 1989. godine, kad nastupaju tzv. endističke tendencije (kraj povijesti, kraj velikih naracija, kraj politike itd.), koje rezultiraju apatijom i posvemašnjim odustajanjem od politike. Jedna od posljedica bio je i izostanak bilo kakve prave političke opozicije.

Međutim, događaji unazad petnaestak godina govore nam da je razdoblje političke rezignacije, odnosno period svojevrsne antipolitike ili depolitizirajućih tendencija, iza nas – demos ulazi u političko polje na način neviđen u posljednjih nekoliko desetljeća. Posljedica je to, između ostalog, višedesetljetnog zamora stranačkom politikom kakvu smo dosad znali. Ono što posebno odbija šire građanstvo od bilo kakvog angažmana u izbornim postupcima jest jasno naglašen instrumentalni karakter stranaka. Odnosno, stranke se danas u političkom polju ponašaju krajnje poduzetnički, ostavljajući daleko u drugom planu svoje programske ciljeve, baš kao i širi društveni interes. Zbog toga konvencionalna politika zakazuje posebno u dijelu zastupanja širokih slojeva stanovništva. Naime, u poretku u kojemu, kako smo rekli, dominiraju ekspertna i specijalistička rješavanja problema i različiti oblici nagovaranja demosa da se povuče iz politike, velik dio populacije ostaje nereprezentiran u predstavničkim tijelima. Taj zijev nije uspjela nadoknaditi ni, u prvom trenutku vrlo ambiciozna, civilna scena, koja se pojavljuje kao svojevrsni nosilac neparlamentarne opozicije. Ograničenja trećeg sektora, odnosno demokracije ljudskih prava, odnose se na njihove skraćene interese koji najčešće završavaju na problemima vezanima uz individualna prava i osobne slobode, dok se ono kolektivno gubi iz vida. Klasična politička zajednica u tom se slučaju povlači pred privatiziranim egzistencijama individua s njihovim hipertrofiranim pravima. Ili kako kaže francuski autor Marcel Gauchet, 'državljanin nestaje iza privatne osobe, a demokracija privatnoga zamijenila je demokraciju kao javnu moć'.

O nezastupljenosti ili podzastupljenosti velikih dijelova populacije govori i sociolog Göran Therborn u tekstu 'Nove mase' ('New Masses'), kad na svjetskoj razini nabraja sve one koji bivaju isključeni iz donošenja odluka. U Trećem svijetu to su, prije svega, domorodački narodi (Ande, Indija), zatim su tu bezemljaši, potplaćeni radnici, ponajprije oni na svjetskom Jugu, dok bi na svjetskom Sjeveru tome ekvivalent bili imigranti, besperspektivna omladina i nezaposleni. Uz to, tu je i preostala radnička klasa na Sjeveru, koja je dosad pokazala slabosti u organiziranom otporu (uspijevaju tek kratkoročni tipovi otpora), zatim prezaduženo stanovništvo, environmentalisti, zagovornici rodnog pluralizma i druge uže interesne grupe. Upravo u tim dijelovima stanovništva Therborn vidi potencijal za novu politiku, novi otpor i novu demokraciju.

Profesora zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Tončija Kursara, jednog od urednika i autora u zborniku 'Demokracija u 21. stoljeću?' objavljenog u Biblioteci Političke misli, upitali smo ne leži li kriza demokracije, o kojoj se danas toliko govori, prije svega u krizi 'kapitalističke demokracije'. I nije li onda možda izlaz u socijalističkoj demokraciji, odnosno u uspostavljanju poretka koji bi dokončao situaciju u kojoj su sredstva za proizvodnju u rukama malog broja ljudi, što je u direktnoj suprotnosti s idejom demokracije kao takve.

- Moguće je da je izlaz u socijalističkoj demokraciji, ali to bi značilo da se demokracija kao svojevrsno suodlučivanje mora proširiti na sfere u kojima ona u kapitalizmu nije prisutna, dakle na sferu materijalne reprodukcije odnosno ekonomije. To bi značilo da je pravo privatnog vlasništva na postojeće 'pogone', blago rečeno, relativizirano. Ako je suditi prema revolucijama u 20. stoljeću, tako nešto zapravo nije izgledno bez 'eksproprijacije eksproprijatora' (Weber). O učincima i moralnim implikacijama takvih mjera u većem dijelu javnosti obično vlada negativno mišljenje - kaže Kursar.

O tome tko bi bio nosilac eventualnih promjena, odnosno postoje li u Hrvatskoj snage, prije svega na ljevici, koje bi mogle, ransijerovski kazano, 'otvarati nove mogućnosti', Kursar kaže:

- Odgovor treba potražiti kod Rancièrea i moguće je da neće oduševiti. Naime, on kaže da se subjekt demokracije 'rađa ni iz čega tj. iz same demokracije'. Posrijedi je dakle 'zasjenčeni subjekt' koji se može ali ne mora pojaviti. Kako je pokazala naša novija povijest, postoji potencijal za tako nešto, ali striktno definiranje njegova subjekta, prostora i forme djelovanja išlo bi protiv logike demokracije, barem kako je shvaćena u teoriji koju ste naznačili.

Ono što kapitalistička demokracija ne uspijeva riješiti, ni ranije ni danas, jest diskrepancija između formalnih i ekonomskih sloboda. Harold Laski, politički teoretičar iz prve polovice dvadesetog stoljeća, primjećuje da 'kapitalistička demokracija funkcionira samo do trenutka dok kapitalizam ne uđe u razdoblje kontrakcije iz kojeg se teško izvlači'. Iz toga se može izaći na dva načina, misli Laski. Ili će vlasnici mirno surađivati s njima suprotstavljenom nevlasničkom klasom na jasnom uspostavljanju pravno-ekonomskih odnosa i pritom pristati na određene koncesije radničkoj klasi, kao što je to bilo u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, ili će se od predstavničke demokracije posve odustati i završiti u nekom obliku fašizma.

Moguće je da je izlaz u socijalističkoj demokraciji, ali to bi značilo da se demokracija kao svojevrsno suodlučivanje mora proširiti na sfere u kojima ona u kapitalizmu nije prisutna, dakle na sferu materijalne reprodukcije odnosno ekonomije - kaže Tonči Kursar

Rezultat na tako skraćeni način shvaćene demokracije u Evropi dva su patološka oblika politike. Jedan je poznat kao berluskonizam. Njega karakteriziraju visok stupanj korupcije u sudstvu, praktički potpuna kontrola medija (odatle i naziv telepopulizam u Berlusconijevom slučaju) i razvijanje nekog novog oblika patrimonijalne države. Politički narod u tom slučaju postaje polusuveren, a politička kontrola ostaje izvan dometa i kontrole demosa. Izbori su formalno slobodni, ali su posve deprivirani glasači pretvoreni u nepovezane jedinke, što slobodu pretvara u tzv. kanibalsku slobodu, odnosno sve se svodi na hobsovsku varijantu slobode u kojoj je čovjek čovjeku vuk. Jedna varijanta berluskonizma vidljiva je u posljednje vrijeme i u Mađarskoj, s Viktorom Orbanom kao premijerom i potpunom dominacijom njegove stranke Fidesz u nacionalnom parlamentu. Druga varijanta 'skraćene demokracije' bila je vidljiva u Grčkoj, a dijelom i u Italiji nakon Berlusconija, kad je uvedena tzv. vjerovnička demokracija. Papademosova vlada u Grčkoj i Montijeva tehnokratska vlada u Italiji imale su jedini mandat da obnove financijsku likvidnost svojih država, a sve po nalogu vanjskih vjerovnika.

U Hrvatskoj se spomenuta repolitizacija naroda odvija na ljevici, ali i na desnici. Ovo potonje posebno je iznenadilo zagovornike neposredne demokracije, ali i samu socijaldemokratsku političku elitu. Međutim, problem koji se počinje nadvijati nad referendumskim inicijativama jest, dakako, novac. U zemlji koja ima bitno dužu povijest referenduma, u Sjedinjenim Državama, odavno je primijećeno da se iza javnih inicijativa krije nemali novac. Dobar dio odlazi na tzv. konzultante. Prema nalazu Philipa Frickeyja iz teksta 'Comunion of Strangers', regularne stranke dobrim se dijelom okoriste referendumskim inicijativama, na način da javne inicijative iskoriste za stranačku propagandu. Osim visoko motiviranih volontera koji prikupljaju potpise za referendum na štandovima, vrlo se često u cijelu akciju uključuju politički lobisti. Dobro su opisani neki slučajevi u Kaliforniji, kad je Demokratska stranka preko svojih aktivista iskoristila inicijativu za pomoć ilegalnim useljenicima za svoje političke ciljeve.

Zadnji primjer na našim prostorima zbio se s kampanjom Željke Markić za skupljanje potpisa za referendum o novom izbornom sustavu. Grad Zagreb je referendumskoj inicijativi 'besplatno' dao prostore za plakate, iako se međunarodna pravila (Kodeks Venecijanske komisije za referendumsku kampanju) oštro protive korištenju javnog novca u takve svrhe. Uz to, nedavno uhapšeni gradonačelnik Zagreba Milan Bandić platio je u više navrata režije inicijativi U ime obitelji, financirao ih je iz gradskog proračuna i udruzi besplatno dodijelio prostore za njezino djelovanje. Na kraju se postavlja pitanje, na koje zasad nema odgovora, osjećaju li od direktne demokracije benefit mnogi ili samo neki.

1/1