Opisati i omeđiti zagrebačku (ili bilo koju drugu) alternativnu scenu nezgodna je rabota – uvijek se nađe netko uvrijeđen i nezadovoljan ponuđenom definicijom. Ipak, hrabro nudimo jednu: alternativnu i pank scenu u Zagrebu, Zadru i Benkovcu čine prostori i kolektivi koji su surađivali s Enom Jurov.

A za ostale, par biografskih crtica: Ena Jurov rođena je 1988. u Zadru. Studirala je dizajn vizualnih komunikacija u Zagrebu i Stockholmu. Bavi se stripom, ilustracijom i grafičkim dizajnom, crta murale, vodi radionice stripa, ponekad VJ-a. Živi u Zagrebu s mačkom Riki, a ljeti u Zadru. Uskoro joj u izdanju Sandorfa izlazi slikovnica "Djeca s igrališta Madine Hussiny" za koju je tekst napisala Olja Savičević Ivančević. S Enom smo razgovarali u njenom ateljeu – u zraku miris proljeća i duhana, na zidu plakati na kojima piše "Teško lito".

U više intervjua ste spomenuli kako vam školovanje u zadarskoj gimnaziji nije najbolje sjelo. U čemu je bio problem i jeste li se već tada bavili crtanjem?

Jednostavno mi je bilo bespotrebno, provlačila sam se sa znanjem iz osnovne škole, a zbog bolesti sam propustila dva polugodišta i nisam stvorila ekipu u razredu. Bilo bi bolje da sam jednostavno otišla u primijenjenu i tamo naučila crtati kako treba.

Moj prvi strip objavljen je u Komikazama kada sam bila prvom ili drugom srednje. Nacrtala sam ga prema pomalo harmsovskoj priči moga oca – pisao je o sestri i bratu koji prežive potres. Njihov otac ga ne preživi, a oni na kraju sami sebi kupe kruh. Tata je priču otkucao na pisaćoj mašini, ja sam je pretvorila u strip i poslala Ivani Armanini. Za Komikaze, koje su mi i danas važne, saznala sam jer je Ivana držala radionicu stripa u Gradskoj knjižnici u Zadru.

Danas vi vodite radionice stripa za djecu. S kojim uzrastom volite raditi, što zajedno crtate?

Centar mladih Ribnjak u Zagrebu organizira radionice kratkih formi za srednjoškolce, ja sam mentorica za strip, program se zove "Prva stanica do Zvijezde". Radionice su izazovne i za nas mentore, i za klince – zagrebački srednjoškolci imaju prezahtjevne rasporede pa uvijek dođu umorni, a mi mentori po prvi put radimo ovakvu radionicu i još uvijek eksperimentiramo s formom. Draže su mi opuštenije radionice van Zagreba, na primjer ljetne radionice stripa i fanzina u kući Klajn u Klanjcu. Na Silbi sam prelamala "Crtice s otoka", radove silbenske djece, a najdraža mi je bila radionica kada smo – par djece iz petog-šestog osnovne i ja – skupili jako dobro kamenje na plaži na Silbi, vratili se na trgić ispred škole i po njima crtali markerima. Inspiracija je bila sjajna slikovnica Bruna Munarija "Da lontano era un'isola" ("Izdaleka je bio otok"), koja je cijela napravljena od kamenja.

 

Zadar je postao grad pizza cuta

 

Ljeto i turizam su teme koje se često provlače kroz vaš rad – diplomski rad na stokholmskom Sveučilištu Konstfack bio je turistički vodič izmišljenog otoka "Porto Pomalo"?

Taj sam strip crtala još 2013., kada je u Dalmaciji zbog rasta turizma postajalo stvarno loše pa sam se odlučila pozabaviti tom temom. Zapravo, njome se danas više bavim privatno – kroz ilustracije koje radim za svoj gušt i objavljujem na Instagramu.

Odakle opsesija s pizzom koja je čest motiv u vašem radu?

U kratkom periodu studiranja vratila sam se u Zadar, taman u vrijeme kada su mladi protjerani s rive zbog turizma, a kulturna ponuda je nestala. Zadar je postao grad pizza cuta. Pa smo i mi stalno jeli pizze.

Pa i u drugim gradovima su se jele pizze…

Nije to isto, Split recimo više simbolizira topli sendvič.

Prvi strip sam nacrtala prema pomalo harmsovskoj priči moga oca još dok sam bila u srednjoj školi. On ju je otkucao na pisaćoj mašini, a ja sam je pretvorila u strip i poslala Komikazama

Kad smo već kod ljeta i hrane – imate jednu ilustraciju, meni najdražu, na kojoj ste sestra i vi na plaži na otoku Molat i nabrajate što biste sve pojele, što vam sve nedostaje. Prošlo ljeto sam radi vas otišla kupiti Jadro kekse prije odlaska na more.

To je poznata ilustracija sestara Jurov, sestra je svojim rukopisom dopisivala koju smo hranu htjele jesti u tom trenu. A tata na brodu uvijek ima kutiju Jadra, nema ljeta bez njih.

Prošle ste godine na Molat otišli poslom. Radili ste ilustriranu reportažu o projektu Repair Shack Molat, koji je nastao u suradnji Kurziva sa slovenskim udrugama Maska i CONA te Sveučilištem u Zadru. Projekt je zapravo podrazumijevao odmor grupe kulturnih radnika i radnica u otočkom okruženju?

Da, došle su Slovenke i Zagrepčani da odmore preko projekta. Moj djed, koji ima kuću na Molatu, nikako nije mogao razumjeti što ja tamo radim, tko odmara, zašto je to plaćeno. Pa sam naše razgovore pretočila u crteže.

A djed inače razumije što radite?

Više me puta pitao tko me mijenja u ateljeu dok sam u Zadru.

 

FOTO Sandro Lendler

Spomenuli ste ilustracije koje objavljujete na Instagramu za svoj gušt. Neke ste ukoričili, plan je da izdate sedam fanzina, koliko ima knjiga o Harry Potteru. Koliko ih je dosad štampano i što možemo u njima naći?

Zasad sam izdala dva broja, "Ena Jurov i obala tajni" i "Ena Jurov i zatočenik Raskantana". U njima sakupljam ilustracije iz života, pomalo dnevničke zapise vezane za dosadu, seksualne odnose, ekipu, spavanje. Mislim da će u trećem broju važnu ulogu igrati moja mačka Riki, ali tek sam počela sakupljati materijal.

Moram primijetiti da u vašim ilustracijama ljudi nerijetko povraćaju tokom ili nakon izlaska.

Imam osjetljiv želudac.

Riki je u vaš život ušetala dok ste radili mural u sklopu projekta "Nevidljive igračice: ženski sport na Trešnjevci". O kakvom je projektu riječ?

Riki je ušla u Bazu, prostor BLOK-a, dok sam za njih crtala mural ispred stadiona u Kranjčevićevoj. Vratila sam se prljava s kistovima i bojama i dobila mačku. Projekt se sastoji od dva murala na kojima su sportašice i sportske radnice, drugi je na Kutiji šibica. Radile smo i izložbu, šetnju, u pripremi je knjiga eseja Ivane Perić koje ću ilustrirati, a imamo i navijački šal. Nisam mogla zamisliti da ću raditi šal, stvarno me nije briga za sport.

Jeste li radeći na projektu zavoljeli sport?

Nisam (smijeh). Ali zanimljive su mi priče lokalnih sportašica, bio je to dobar odmak od tema kojima se najčešće bavim, a vezane su za migracije, Palestinu… Tako da dođite 28. aprila u mjesni odbor u Kranjčevićevoj po svoj primjerak šala, na njemu piše "Nogomet narodu, nogomet ženama!". Bit će i projekcija iranskog filma "Zaleđe".

 

Autonomni društveni prostori su mi jako važni

Ponekad mi se čini da je naša intervencija u sklopu kolektiva Good night, macho pride bila uzaludna jer svima se podrazumijeva da ne smiješ smarati i maltretirati žene, a opet, to se na sceni iznova događa

 

Kako ste počeli raditi murale i koje ste još izradili osim onih sportskih na Trešnjevci?

Prvo sam iz zabave crtala s prijateljima po njihovim dvorištima i oko Nigdjezemske u Zadru. Godine 2018. nas je nekoliko otišlo u Dobanovce, gdje smo roditeljima prijatelja Stefana Ćirića oslikali cijelu fasadu kuće. Ubrzo su me zvali iz sisačkog festivala Re:Think da crtam na fasadi Dječjeg vrtića Različak, nacrtala sam slatku zmijicu. Nekoliko godina nakon toga sam opet u sklopu Re:Think festivala crtala mural na bazenu u sisačkoj Željezari, a zadnje sam u Sisku s Ivonom Cvitković crtala Lubenicu za Palestinu.

Recite nam nešto više o vašoj vezi s Benkovcem i Vlajternativom.

Vlajternativa je sjajan projekt, koji pokazuje da se baš sve može kad se male ruke slože. S ekipom koja organizira festival sprijateljila sam se crtajući mural čančare pa sam zadnje četiri godine radila i vizualni identitet festivala. Ove godine grafički dizajn radi Igor Atilija, koji ima težak zadatak da dizajnom izmetalizira moje pankerske ilustracije.

Da izmetalizira?

Moje ilustracije su malo dječje, a za Vlajternativu trebaju metalskije, mračnije, on im dâ tu teksturu.

Kako biste opisali svoj stil, što je to "Enino", ono što svi koji poznajemo vaš rad odmah prepoznamo?

To je najteže pitanje koje mi možete postaviti. Pankerski stil. To je dovoljno jednostavno.

Kako izgleda vaš izlet u VJ-ing?

VJ trio čine moje prijateljice sa studija, Marina, Lejla i ja. Zajedno radimo kada uhvatimo vremena, što je rijetko, ali onda si damo oduška. Krenule smo 2017., a već drugi angažman bio nam je otvorenje festivala "Organ vida" na krovu MSU-a. Najviše volimo kada nas zovu na fešte, a najdraža fešta na kojoj smo radile bila je "Ribarska" u Medici, kada sam usred livea, tokom pjesme "Na bačvama vina" Davora Radolfija, na internetu našla sjajnu bačvu. Bačva se vrtila. Scena inače često ne razumije taj naš projekt, kažu da smo šlampave. A nismo. U petom mjesecu nastupamo na Štampiću, festivalu štampe i samoizdavaštva u zagrebačkoj Kleti, a uz nas nastupa DJ Karton.

Nakon što "luna otpleše cha-cha-cha", odete u svoj atelje. Kako izgleda vaš radni dan?

Ne baš strukturirano, dođem u atelje oko podne pa budem tu do šest-sedam. U ateljeu crtam, ako taj dan prelamam, najčešće ostanem kući za laptopom. Sve projekte prvo osmislim u glavi, zatim krenem crtati na papiru, crtež potom skeniram pa bojam i slažem u Photoshopu.

FOTO Sandra Lendler

Zadarski kulturni centar Nigdjezemska važan je prostor na vašoj osobnoj mapi?

S Nigdjezemskom sam surađivala čim sam se vratila sa studija u Zadar, ovih dana im radim plakat za desetu godišnjicu. Autonomni društveni prostori su mi jako važni za rad i druženje.

U kojem prostoru danas najradije boravite?

Neki mi kažu da moram odrasti, ali teško prihvaćam da ponekad jednostavno svi skupa ne radimo dovoljno, a mislim da bismo mogli postići puno više

Tiskara Smak Press pokraj studio-galerije Klet, preko puta zagrebačkog Britanca, mi je novo omiljeno mjesto. Imaju rizograf, stroj za male naklade na kojem možeš raditi fora stvari, kod njih sam izdala Ena Jurov zinove o kojima smo pričale. Super su kolektiv od pet-šest ljudi i nas nekoliko padobranaca.

U sklopu kolektiva Good night, macho pride radili ste plakate, letke i fanzine koji su govorili o sigurnosti žena i LGBT osoba u klubovima, odnosno davale konkretne upute organizatorima. "Osiguravanje sigurnog prostora počinje od principa povjerenja u perspektivu osobe koja je doživjela nasilje", stoji na letku. Kako su reagirali klubovi kojima ste poslale materijale i koji je bio povod za njihovu izradu?

Većina klubova je reagirala OK, zalijepili su naše plakate. Povod je bio nastup benda Mortal kombat u Močvari, a bend je imao neke seksističke tekstove. Ponekad mi se čini da je naša intervencija bila uzaludna jer svima se podrazumijeva da ne smiješ smarati i maltretirati žene, a opet, to se na sceni stalno iznova događa. Ipak, stvari se jesu donekle promijenile, neki su klubovi, recimo, promijenili redare koje angažiraju.

U izdanju "Toplo pivo, hladne žene" propitujete i primat romantične ljubavi. Pitate se: "Zašto ne bismo tu istu autonomiju koja se podrazumijeva u prijateljstvima, primjenjivale i s osobama s kojima smo u nekom emotivnom i seksualnom odnosu? Ili, zašto nam svi bliski ljudi, neovisno o tome seksamo se s njima ili ne, naprosto ne bi bili prijatelji i drugarice?" Koji je bio odgovor scene?

Puno je ljudi lajkalo i šeralo tu knjižicu, što mi je bilo jako drago, ali i na momente smiješno jer su ju šerali i ljudi koji djeluju kao da žive baš u takvim odnosima. Ali opet, što ja znam kako ljudi žive iza svoja četiri zida. Trenutno me više od romantičnih diraju prijateljski odnosi, možda bi trebalo i o njima napraviti knjižicu.

 

Nadu mi daje rad s dragim ljudima

 

Palestina je tema kojom ste se bavili ne samo kroz izradu murala u Sisku, već ste i koproducentica izložbe "Učinili smo što smo mogli, zapamtite nas". Izložba ilustracija ubijenih novinarki i novinara u Gazi zasad je bila postavljena u Zagrebu, Šibeniku i Beogradu, a planirate posjet i drugim ex jugoslavenskim gradovima. Kako je izgledao vaš prvi izlet u produkcijske vode?

Kao i kod projekta "Nevidljive igračice", riječ je o ideji novinarke i drugarice Ivane Perić, koja je sakupljala priče i u suradnji sa Sindikatom novinara Hrvatske kontaktirala 16 ilustratorica i ilustratora iz bivše Juge. U dnevnom su ritmu na društvenim mrežama Sindikata objavljivali ilustracije – portrete i kratke biografije ubijenih novinara i novinarki. Meni se Ivana najprije obratila kao ilustratorici, pa sam napravila 12 ilustracija, a potom sam dobila zadatak osmisliti izložbu koju će biti lako prenositi u različite prostore. Mislim da smo uspjele u tome.

Kako razdvajate profesionalni rad i aktivizam, privatni i poslovni život? Djelujete na sceni na kojoj i izlazite, družite se, često surađujete s prijateljima i bavite se temama koje su vam i osobno važne. Je li to lijepo ili naporno – nužno da biste bili sretni s poslom ili je ponekad ipak teret?

Sve nabrojeno. Zato sam i posvađana s pola scene (smijeh). Neki mi kažu da moram odrasti, ali teško prihvaćam da ponekad jednostavno svi skupa ne radimo dovoljno, a mislim da bismo mogli postići puno više. Teme nejednakosti i nepravde muče me cijeli život – kao što je Mate Ćosić aka Mata Granata rekao u intervju za prošli broj Nade, i mene je formirao zadarski časopis Spektar, koji sam krenula čitati već u osnovnoj školi, a u srednjoj sam i pisala za njega.

U različitim ste se projektima bavili migrantima i odnosom Hrvatske prema njima. Koliko vas je ta tema profesionalno oblikovala i s kim ste sve surađivali?

Puno, najviše sam surađivala s umjetnicom selmom banich, na primjer na "Prijelazu", komemorativnom platnu posvećenom ubijenima na našim granicama, koje je šivao kolektiv Žene ženama. Upravo dovršavam prijelom nove selmine knjige, i šaljem podršku njoj i ostalim aktivistkinjama i prijateljicama koje su nedavno zbog nenasilnog prosvjeda za prestanak genocida u Gazi uhićene i zadržane preko noći u pritvoru. Baš je jadno od države da tako postupa prema ljudima koji se bore za slobodu. Ali drugo od države ni ne očekujem.

Djevojčica Madina Hussiny postala je simbolom stradanja na našim granicama i nehumanog ponašanja MUP-a prema ljudima u pokretu. Radili ste na dva projekta koji na različite načine govore o afganistanskoj djevojčici koja je umrla nakon pushbacka u naletu vlaka?

Prvo sam radila kratki strip "Madina", objavljen u sklopu "Izvještaja o nezakonitim protjerivanjima djece i djece bez pratnje u Hrvatskoj". Kada sam tokom jedne tribine slušala o prijedlogu inicijative Zagreb grad-utočište da se po Madini nazove jedno zagrebačko igralište, pomislila sam da bih o tome trebala napraviti slikovnicu. Zamišljala sam kako bih ovaj put mogla prikazati Madinin život, njeno djetinjstvo, a ne smrt kao u stripu. Shvatila sam da ne mogu sama napisati tekst s kojim bih bila zadovoljna, a kako sam u međuvremenu na radionicama u Ribnjaku upoznala Olju Savičević Ivančević i počela surađivati s njom, predložila sam joj da ona napiše tekst, a ja napravim ilustracije. Olja je pristala i tako je nastala slikovnica "Djeca s igrališta Madine Hussiny" koja izlazi ovih dana iz štampe.

Isječak iz slikovnice ''Djeca s igrališta Madine Hussiny''

Jeste li zadovoljni slikovnicom?

Jako. Mislim da je ovo projekt oko kojeg sam se najviše potrudila, a imala sam i veliku podršku dok sam radila na slikovnici. Posebno bih zahvalila Marijani Hameršak, drugarici i istraživačici na Institutu za etnologiju i folkloristiku, koja je odgovarala na razna moja pitanja o Madini i tome kako je mogao izgledati njen život. Dosta odraslih koji su pročitali slikovnicu rekli su da ih je dirnula i rasplakala, vidjet ćemo kako će reagirati djeca.

"Na put je krenula iz Afganistana, preko Turske, preko Irana. Kad ostaneš bez zavičaja, nada je tada i put i hrana", kaže Olja u slikovnici. Što je ovih dana vaša nada?

Zajednički rad mi budi nadu, rad s dragim ljudima, osjećaj da svaku ludu i naizgled nemoguću ideju možemo provesti u djelo. Moje ekipe mi daju nadu.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.