Za razliku od ambasadora Ukrajine u Hrvatskoj, Vasilja Kiriliča, otišao sam u Hrvatsko narodno kazalište u Splitu pogledati predstavu „Woyzeck“, koju je po predlošku Georga Büchnera režirao Borut Šeparović, osnivač kultnog Montažstroja, i iz teatra izašao – oduševljen. Umjetničko djelo ostavilo je na mene tako snažan utisak da sam danima o njemu razmišljao.
Ukrajinski veleposlanik, međutim, upao je u posve drugo raspoloženje: predstava koju nije pogledao, nego se o njoj informirao preko uskličnih objava na društvenim mrežama, pobudila je u njemu ogorčenost, revolt i bijes. Tolika je silina uskovitlanih emocija protresla njegovo biće da se splitskome kazalištu, na čijim se daskama, eto, igra „Woyzeck“, ne namjerava ni približiti, ali je odlučan u zahtjevu da se pristup rečenom komadu onemogući i svakome drugom, to jest da se predstava skine s programa.
Valjda zbog uskršnje atmosfere, saopćenje ukrajinske ambasade u kojem se traži zabrana predstave – točnije: „brza i pravedna odluka“ kojom će uprava kazališne kuće „iskazati poštovanje prema ljudskom dostojanstvu, sjećanju na poginule i načelima koji ujedinjuju slobodne narode“ – nafilovano je biblijskom patetikom. Naslov glasi: „Zaustavite se, nemojte dodavati mrzilačkom Pilatu čavle za razapinjanje istine i slobode!“
To s Pilatom, čavlima i mukama se onda varira bez kraja i konca: Šeparovićeva predstava je, kaže se, „čavao zabijen u tijelo Ukrajine koju ruski pilat razapinje više od desetljeća“; ona otvara „ranu u srcima prisutnih članova obitelji ukrajinskih branitelja“; ona je „pokušaj iskrivljavanja istine o patnjama i heroizmu ukrajinskog naroda“; ona je „uvreda za svakog Ukrajinca, za svakog tko se bori za slobodu“; ona „predstavlja otvoreno oskvrnuće časti i dostojanstva ukrajinskih vojnika“… pa sve do završne prijetnje u vidu citata iz Pavlove poslanice Galaćanima: „Jer što posijete, to ćete i požnjeti!“
Priznajem da sam se rijetko susretao s većom koncentracijom kršćanski uobličene srdžbe. Koliko kao amater shvaćam stvari, gospoda iz ambasade su mučnu scenu s Golgote režijski osmislili tako da na mjesto Isusa Krista postave ukrajinsku državu i ukrajinski narod, da dakle uklone Boga iz središta drame i zamijene ga obogotvorenom državom-nacijom. Stavim li se u kožu autentičnoga kršćanina, smatrao bih to blasfemijom visokoga ranga, bogohuljenjem vrijednim poruge ili prezriva komentara – ali, zaboga, ne i zabrane.
Druga opscenost tiče se neobične navade gospode iz ukrajinske ambasade da upravo u ime „slobode“, odnosno „borbe za slobodu“, inzistiraju na cenzuri kazališnog repertoara. Manevar je, uz ostalo, posljedica čiste krivotvorine. „Woyzeck“ Boruta Šeparovića je potresan antiratni komad i baš nikako – ni po kakvim kriterijima koji bi udovoljavali minimumu intelektualnog poštenja – ne može biti tumačen ni kao antiukrajinski, ni kao proruski.
Budući da buket teških optužbi i kvalifikacija u saopćenju nije popraćen konkretnim zamjerkama – pa se može tek nagađati što je uistinu sporno – dojam je da domoljubi iz veleposlanstva ne prosvjeduju zbog onoga što predstava sadrži, već zbog onoga čega u njoj nema. A nema jednosmjernoga pamfletskog demoniziranja Pilata-agresora, niti petparačkoga nacionalnog beatificiranja žrtava, niti epskih prikaza herojske oslobodilačke borbe, u dvije riječi – nema propagande. „Woyzeck“ u splitskom teatru moćno upozorava na normalizaciju militarizma, na rat kao sustav, kao tržište smrti na kojem korporacije regularno ubiru svoje profite, a ljudski su životi svedeni na bezlične stavke u bilancama. Što reče sam redatelj: „Rat je sustavna bolest, a ne 'sukob kultura'“.
Paradoks je dakle u tome što Šeparović svojom predstavom iskazuje neusporedivo više suosjećanja prema žrtvama rata nego što to čine nacionalni dušobrižnici. Himnički intonirano žrtvoslovlje, uostalom, pogotovo kada je prožeto i kršćanskim erosom, u pravilu predstavlja tek spiritualni segment ratne ekonomije, gdje se slavom ovjenčani stradalnici tretiraju kao resurs za tekuću „proizvodnju pristanka“ i kao investicija za buduća krvoprolića.
Stanoviti višak bahatosti u napadu na slobodu umjetničkog stvaralaštva upućuje na to da tražitelji cenzure, bez obzira na dizajn i boju pasoša, imaju osjećaj kako nastupaju „na domaćem terenu“ (poput ambasade Turske u BiH koja je nedavno službeno zahtijevala da se predstava „Šestorica protiv Turske“ kosovskog autora Jetona Neziraja ne izvede u Narodnom pozorištu u Sarajevu). I zaista, ukrajinska ambasada do detalja podražava nastup i stil HDZ-a iz devedesetih, stranke koja je Hrvatsku pretvorila u autoritarnu jazbinu, gurajući pod nos ratnu groznicu i nacionalnu patnju kao izgovor za represiju.
To smo vrijeme upamtili dobro: iz nacionalnih biblioteka izbačene su i otpremljene u rezališta stotine tisuća nepoželjnih knjiga, etiketiranoj garnituri umjetnika bio je faktički zabranjen rad, trajao je permanentni lov na nacionalne izdajnike, državne neprijatelje i sličnu gamad, nacionalne kazališne kuće davile su se u rodoljubnom boflu, medijska scena pretvorena je u žurnalističku poslugu režima…
Međutim, štos je u tome da po uspješnome okončanju veličanstvene „borbe za slobodu“ HDZ nije promijenio svoj temeljni modus operandi. Naprotiv, utvrđeno je zlatno pravilo: ratna opravdanja ne prestaju kada prestane rat! Tako će najprije biti da diplomatski predstavnici ukrajinske vlasti sadašnjim političkim očitovanjem – udaranjem šakom o stol – trasiraju političku budućnost svoje zemlje.
Pune dvije decenije po završetku rata, primjerice, u Hrvatskoj je bila pokrenuta brutalna haranga protiv Olivera Frljića zbog njegovih predstava – s dosta uspješnim ishodom, naposljetku, jer je kazališni redatelj napustio zemlju – a za logistiku javnoga linča pobrinula se tadašnja i današnja ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek, proglasom o tome kako je „potrebno pri stvaranju umjetničkih djela imati na umu vjerske i nacionalne osjećaje“.
Ti vjerski i nacionalni osjećaji su, razumije se, jedni te isti, pošto se radi o religiji nacije, odnosno o onome protjeranom Kristu čije je raspelo, skupa sa zahrđalim čavlima, zauzelo zamjensko božanstvo.
U vrijeme kada nastaje ovaj zapis – evo najsvježijeg primjera – hrvatska je vlast, na inicijativu proustaškoga Domovinskog pokreta, tjedniku Novosti drastično srezala godišnji budžet: udar na slobodu štampe neće biti proveden klasičnom zabranom, nego metodom financijskoga gušenja, uz obrazloženje da se glasilo nacionalne manjine, umjesto folklorom i identitetskim izlišnostima, „bavi politikom“, i to na neugodno kritičan način, što će reći da ne vodi računa o „vjerskim i nacionalnim osjećajima“ lažno predstavljene većine.
Slučaj ćemo detaljnije razmotriti u narednim tekstovima. Do tada, preporučujem da fenomenalnog Šeparovićeva „Woyzecka“ u splitskome teatru pogleda svatko tko može, a naročito ukrajinski ambasador Vasilj Kirilič. Nada je krhka, ali – tko zna – možda će nas prestati pilati Pilatom.
Tekst je objavljen na portalu Peščanik
