Ali ko će, dođavola, da traži književnost u toj zemlji! I ko bi bio u stanju da se razabere u tim njihovim nacionalističkim govnarijama i u svim tim jezicima i dijalektima tako bliskim a tako različitim (kažu), u svim tim religijama i regijama! – Tako je govorio Kiš opisujući nevidljivost i irelevantnost književnosti iz Jugoslavije na globalnoj sceni.
Odgovornost pripisuje njezinim nacionalnim književnostima koje su izvozile u svet nacionalističke probleme, porodične kavge i sitne podjele odričući se na sva zvona zajedničkog imena. Obračun s uskogrudnošću nacionalnih književnosti vodi ga do nužnosti odbacivanja nacionalnog partikularizma u korist pozicije autonomnog autora – homo poeticus, usprkos svemu – suprotstavljenog svim oblicima kolektivizma, koji kao takav može pripadati samo svjetski orijentiranoj književnosti.
U novoj knjizi Borisa Postnikova "Književna republika Jugoslavija: od 1989. do 2022." (Zagreb, Durieux, 2025.) upravo će integritet i emancipiranost "posljednjeg jugoslavenskog pisca" postati ishodištem za razumijevanje postjugoslavenskog književnog polja. Riječ je o znanstvenoj studiji proizašloj iz autorove doktorske disertacije koja nudi okvir za tumačenje postjugoslavenske književnosti mimo optike nacionalne književnosti.
Danilo Kiš tu nije tek ime čiji utjecaj i je ne sais quoi pripadnici Književne republike Jugoslavije opetovano zazivaju, nego autorska figura čiji je polemički obračun s nacionalizmom zacrtao pozicije unutar postjugoslavenskog polja: autori i autorice u tom polju navezuju se na linije kontinuiteta književne autonomije i suprotstavljaju nacionalizmu, a pored antinacionalizma povezuje ih i elitizam i kozmopolitska orijentacija koja će im, u nacionalnim književnostima, priskrbiti oznake bezdomnika, gubitnika i izdajnika, a na globalnoj sceni otvoriti vrata međunarodne recepcije.
Kišev homo poeticus nije ni, kako se u studiji uvjerljivo demonstrira, eksces i čudo književne autonomije, nego ga je moguće historijski kontekstualizirati u drugoj Jugoslaviji: homo poeticus rađa se u prostoru umjetničke slobode izvedenom iz lijeve, socijalističke politike.
Iz prikaza povijesti razvoja postjugoslavenske književnosti Postnikov izvlači zaključak kojim pobija česte tvrdnje da se zajedničko kulturno polje dezintegriralo nestankom zajedničke države: umjesto da se postupno raspadne i raspline u ništa, zajednički kulturni prostor u stvarnosti se sve više obnavlja, integrira i osnažuje
Čitajući isprekidani niz književnopovijesnih rasprava o jugoslavenskoj književnosti, Postnikov ističe koncept jugoslavenske književnosti Svetozara Petrovića koji se sastojao u "uspostavi autonomije nadnacionalnih književnopovijesnih koncepcija od političkih naloga", a koji smatra nezaobilaznim za opis postjugoslavenskog književnog polja sa "stajališta sadašnjosti".
Zahvat kojim artikulira postojanje koncepta jugoslavenske književnosti nužan je i zbog toga što se, jednostavno rečeno, konceptu postjugoslavenske književnosti nerijetko spočitava to da je nejasan i književnopovijesno neutemeljen zato što navodno nikad nije postojalo ono što mu prethodi – jugoslavenska književnost.
A upravo je u jugoslavenskoj književnosti moguće prepoznati paradigmu književne autonomije čiju liniju Postnikov rekonstruira na potezu od Miroslava Krleže, Ive Andrića i Danila Kiša pa do Miljenka Jergovića, Davida Albaharija, Dubravke Ugrešić i niza drugih autora čija djela izmiču skučenim okvirima nacionalnih književnosti. Zalaganjem za (re)afirmaciju zajedničke jugoslavenske književnosti i inzistiranjem na liniji kontinuiteta književne autonomije koja je nadživjela politički raspad zemlje, studija nas tako vodi na teritorij Književne republike Jugoslavije.
Književna republika Jugoslavija unekoliko je autonoman i ekskluzivan književni teritorij kojim kroče "najbolji"; nesvodiv na političke granice, a markiran egzilantskim iskustvima koja ga rastežu od "Beča, Berlina i Amsterdama do Chicaga i Calgaryja"; teritorij čija kohezija počiva koliko na internacionalnoj i(li) regionalnoj legitimaciji toliko na međusobnom prepoznavanju.
Zamišljenu književnu republiku strukturira postjugoslavensko književno polje koje ova studija konstruira oslanjajući se prvenstveno na model denacionaliziranog proučavanja književnosti Pascale Casanove i teze francuskog sociologa Pierrea Bourdieua. Postjugoslavensko književno polje, pokazuje se, premreženo je linijama kontinuiteta i punktovima diskontinuiteta. Osobit raspad zajedničke države, praćen oružanim sukobima i smjenom socijalističkog sistema kapitalističkim, odrazio se na književno polje oduzimajući književnosti društveni i politički značaj koji je imala u zajedničkoj državi.
Tim poljem sad vlada tržišna logika i dinamika sukoba i natjecanja, njegove su najtipičnije figure pisci-egzilanti i pisci-kolumnisti, a najdominantniji žanr roman, pored kojeg visoko mjesto zauzimaju knjige ukoričenih kolumni te koautorski žanrovi i zajednički projekti putem kojih pripadnici Književne republike Jugoslavije održavaju veze usprkos barikadama.
U središnjem i najdojmljivijem dijelu studije Postnikov iscrtava konture postjugoslavenskog književnog polja obuhvaćajući niz značajnih autorica i autora, književnih djela i socioliterarnih fenomena. Dijakronijski prikaz njegovog razvoja organizira pripovjedno ga dijeleći na tri dekade ili tri književno-povijesna perioda u kojima Sarajevo, Zagreb i Beograd postaju simbolične prijestolnice Književne republike Jugoslavije.
Devedesetih, za vrijeme i neposredno nakon ratnih sukoba, zajednički književni prostor preživljava oslanjajući se isključivo na individualne inicijative, a gradi se polemičkim sukobima s nacionalistima. Odlaskom s vlasti vođa nekoć zaraćenih država započinje dekada nultih obilježena takozvanom "normalizacijom" međunacionalnih odnosa koju je pratila izraženija kulturna komunikacija i nastanak prvih regionalnih festivala, natječaja i nagrada, zajedničkih časopisa i suizdavačkih projekata.
Dekadu desetih obilježila je autorefleksija i prepoznavanje zajedničkog kulturnog prostora koji se sad jasno imenuje kao "postjugoslavenska književnost" i koji postaje predmetom znanstvenih studija formirajući, petrovićevskim rječnikom, "stajalište sadašnjosti" – stajalište od kojeg započinje ovo istraživanje.
Unutar predložene matrice analizira se popriličan broj književnih fenomena koji se interpretiraju u okviru šireg društvenog konteksta u kojem se oblikuju. Popis probranih imena, književnih djela, udruženja, festivala, nagrada i žestokih javnih polemika ne može, dakako, zadovoljiti sve preferencije, ali ovakav popis i nema namjeru zadovoljiti sveobuhvatnošću, nego autore i socioliterarne fenomene izdvaja po ključu njihove prepoznatljivosti i vrijednosti unutar zajedničkog kulturnog polja.
Iz prikaza povijesti razvoja postjugoslavenske književnosti Postnikov izvlači zaključak kojim pobija česte tvrdnje da se zajedničko kulturno polje dezintegriralo nestankom zajedničke države: umjesto da se postupno raspadne i raspline u ništa, zajednički kulturni prostor u stvarnosti se sve više obnavlja, integrira i osnažuje.
"Književna republika Jugoslavija" kompleksan je, argumentiran i odvažan istraživački pothvat koji analitički zahvaća brojne tekstove, autore i prekogranične suradnje koji se ne daju podvesti pod kalupe nacionalne književnosti. S jedne strane, korisno je sredstvo čitatelju koji želi razabrati što se posljednjih tridesetak godina događalo sa zajedničkim kulturnim poljem; s druge, i važnije, odmakom od optike nacionalnih modela književnosti daje mu analitički alat da u tom polju prepozna pravu, autonomnu književnost.
