Odlaskom Filipa Davida postjugoslovenski književni prostor ostao je bez jednog od posljednjih svojih svjetionika. Kada to kažem, mislim prije svega na činjenicu da je David u svom literarnom i intelektualnom iskustvu nosio nešto što je bilo istinski važno, onu luču književnosti koja se nesebično širila na ljude što su u knjigama još uvijek skloni vidjeti neku specifičnu magiju i zaklon pred svim avetima i mrakovima svijeta ovakvog kakav on jeste. Vjera u riječ, u njenu snagu, u njene onostrane dosege, ali i njenu imanentnu pobunjenost protiv svakog vida uskraćivanja slobode, barbarstva etnonacionalne isključivosti i političkog terora bile su i ostale suštinske tačke cjelokupnog njegovog života i rada.

Filip David pripadao je onim rijetkim autorima s ovog prostora koji su se neumorno opirali zlu. Njegova je nepotkupljiva priroda i u najcrnjim trenucima ratnog ludila 1990-ih ostala, za razliku od mnogih, dosljedna sebi, birajući izoliranost i prešućenost umjesto uključivanja u vrzino kolo nacionalističke histerije. Neokaljanost njegove biografije, istrajnost u demaskiranju onih pogubnih narativa mrzilačkog inženjeringa kojem smo svjedočili, i koji još uvijek u mnogo čemu determiniše naše živote, u svakom smislu su bili i ostali uzor, ono čemu se teži, što nudi utješnu misao da postoje ljudi koji su spremni, uprkos svemu, dići svoj glas i pokazati nam da ljudskost nema cijenu pred žrvnjem povijesnih čudovišta. Ma koliko da ga je to koštalo Filip David nikad nije pravio kalkulacije, njegova pozicija je bila jasna i nedvojbena, a opredijeljenost za očuvanje razuma i dostojanstva ostaju trajno upisani kao naslijeđe koje će odzvanjati u svijesti sadašnjih i budućih njegovih čitalaca.

Imao sam tu privilegiju da ga upoznam u formativnim godinama svog stupanja u književnost, onim godinama kada smo ka čuvenoj četvorci Kiš, Kovač, Pekić i David gledali kao ostrvima smisla u moru beznađa tranzicijskih rastakanja, a Filip je kao jedini preostali od njih sa sobom nosio ono istinsko ohrabrenje da se ima razloga baviti ovim poslom, posvetiti mu svoj život i tako dragocjeno vrijeme. Drugim riječima, onda kada se književnost poimala kao utočište pred svekolikim nemirom, lik i djelo Filipa Davida priskrbljivali su krajnji smisao takvom ubjeđenju, dugotrajno trasirajući put i određujući stranu na koju se ima stati, za šta se vrijedi zalagati i čemu težiti. Blagost i srdačnost koju je pokazivao prema nama koji smo bili tek na pragu kompleksnog lavirinta literature nudila je zaštitničko okrilje, razumijevanje i poticaj, ali pored toga predstavljala i veliku obavezu, zalog jednom učitelju da nećemo odustati od onih po-etičkih načela na kojima je počivao cjelokupan odnos prema životu i literaturi proizišao iz shvaćanja uloge književnog poslanja svojstvenog grupi pisaca kojoj je i David pripadao. To se ogledalo prije svega u nepotkupljivosti u formalnim i zanatskim istraživanjima te u neprikosnovenosti isticanja humanističkih principa i nužnosti da se književnošću demistificiraju tradicionalističke okoštalosti i odagna svako pristajanje da ona bude u službi gole sile i moći.

Iako se njegov pripovjedački rad često označavao kao fantastika, Davidova je poetika, kao i kod njegovih prethodnika, upravo iz tog fantastičnog crpila onu najdirektniju vezu sa stvarnošću i njenim podražajima

U većini osvrta na njegov rad u posljednjim decenijama, od raspada Jugoslavije do danas, uglavnom se naglašavala književnikova moralna nepotkupljivost, nepristajanje na bilo kakve kompromise i etička pozicija sa koje se suprotstavljao svim barbarstvima 1990-ih, istrajno ih prokazujući i boreći se protiv njih. Na izvjestan način, u tome je njegov pripovjedački rad ostao na neki način skrajnut, jer se više govorilo o njegovim intelektualnim izborima, nego o književnosti koju je pisao. A uporedo sa svim svojim angažmanom kao naumom da se odlučno usprotivljuje skretanjima i zastranjenjima ideološkog tipa, kojih je u kulturi i društvu bilo, a i sada ih ima mnogo, postojao je, još od 1960-ih godina prošlog vijeka, autentičan književni iskaz u njegovoj prozi koji ga je činio jedinstvenim autorom. Ono što ovdje želim istaći odnosi se prije svega na one suštinske odlike njegovog književnog djela, tu tradiciju autora kao što su Singer, Kafka, Šulc ili Leo Peruc, taj imaginarij nestalog svijeta Jevreja srednjoistočne Evrope, i njihovo specifično poimanje književnosti i umjetnosti, te njihove seizmološke osjetljivosti na konvulzije ljudskog bića u haosu postojanja. Iako se njegov pripovjedački rad često označavao kao fantastika, Davidova je poetika, kao i kod njegovih prethodnika, upravo iz tog fantastičnog crpila onu najdirektniju vezu sa stvarnošću i njenim podražajima. Zalazeći u prostor imaginacije dohvaćao se puls same zbilje.

Malo je pisaca uopšte u našem jeziku uspjelo doseći takvu pripovjedačku puninu za suštinska pitanja čovjeka, života i svijeta kako je to u svojim pričama i romanima ostvario Filip David. Senzibilnost za atmosferu same priče, za silaženje u najdublje ponore čovjekovog bića, jednostavnost sa kojima se grade karakteri i sam narativ, osobenosti su koje je David kao autor razvio do majestetičnosti. Sve njegove pripovijetke i romani kao da nastaju iz neke drevne, praiskonske potrebe za pričom i pričanjem. U njima se riječima neizostavno daje magijski karakter, pa njihovo zvučanje i značenje unutar kompozicione i sižejne osnove pisma ovog autora tvore amalgam proročkog i opominjućeg. O bilo čemu da pripovijeda, bilo da je fokalizacija proizišla iz hasidskih i kabalističkih spisa (koji jesu glavni izvor na kojima se Davidov stvaralački zamah napaja), bilo da priča nastaje iz mističnih i fantazijom obgrljenih dvojstava ahasverstva, bilo da izvire iz oniričkih košmara koji neminovno vode u smrt i propadanje, ili da je posrijedi kafkijansko preobražavanje, holokaust i bezumlje koje mu je prethodilo, Filip David čitaoca dovodi u poziciju da je neposredni slušalac i učesnik priče. Uvodeći gotovo uvijek mistiku kruga pričanja, vatre koja simbolizira okupljanje i zaklon od zla i opasnosti spoljnjeg svijeta za sve lutalice i biljegom sudbine označene pojedince i jurodivce, on nas vraća u ono primordijalno, gotovo pećinsko stanje, kada je priča jedini medijum zaštite i spasa. U djelima Filipa Davida, priča je, dakle, ono što je ljekovito, i koliko god oni koji priče pričaju ili slušaju bili osuđeni na neminovnost propadanja, dok priča traje, tinja i život uz nju, a onoga trenutka kada prestane i kada stvarnost postane glasnija od svega, od vatre, od razuma i poimanja, nastaje propast, dolazi Azrail sa kosom i poziva u crnu kočiju.

David u svojim prozama dotiče i razotkriva one životne slutnje koje su uvijek, od prve svjesnosti, jezivo prisutne uz čovjeka, koje, neprestano prijeteći, nazoče toku vremena i kretanju kroz njega. To su oni trenuci kada se pokušavaju pohvatati konci postojanja i sići do bitka samog, do onih neobjašnjivih nemira koji uzburkaju sve u ljudskom biću, i ono se grčevito bori ili da ih odagna ili da se sa njima sukobi. Junaci Davidovih knjiga stoga jesu oni koje taj unutrašnji glas, ta jedva čujna, ali opsjedajuća muzika onostranosti nezadrživo vuče i oni na tu stazu do skrivenih šumskih bunara i ponora stupaju bez obzira na sigurnu propast koja je već ispisana u drevnim rukopisima, porodičnim prokletstvima ili opsjedajućim snovima. Tu zapravo nema mogućnosti bilo kakvog izbora: kada se jednom demonska klica u čovjeku zalije tečnošću rijuće sumnje, ona nezadrživo raste, buja i rascvjetava se hamatrijom do ludila, i konačno do smrti.