Koliko je napora nepoznatih graditelja i meštara od kamena bilo potrebno da se izgradi beskrajna suhozidna mreža na našoj obali i u kršovitom zaleđu? Vjekovima ukopani, poput neprimjetnih spomenika, suhozidi su harmonično srasli s krajolikom. Nepravilnih oblika i varijacija u visini, širini i dužini, te kamene čipke, kako im se tepa, posađene su svuda gdje je trebalo osigurati podršku terenu, razgraničiti poljoprivredne parcele i stabilizirati strme padine.

Izuzetno koristan, s bezbroj funkcija, suhozid simbolizira otpornost i izdržljivost generacija ljudi na škrtoj zemlji. U lokalnim govorima, ovisno o regiji, najčešće se koriste nazivi suvozid ili suhozid, suvomeđa i gromača te kažete i kažuni, ako je riječ o objektima. Kako mu i samo ime kaže, riječ je o tehnici građenja usuvo, bez vezivnog materijala.

Mario Zaccaria, arheolog, graditelj suhozida, turistički vodič, poljoprivrednik i stočar, već 13 godina spretno barata kamenjem. Suhozidanje je, kaže, neizostavna disciplina za svakog poljoprivrednika na primorju. Riječ je planetarnoj vještini koja je zastupljena na Mediteranu, u Engleskoj i Irskoj, gdje god ima kamena. Naš sugovornik obnavlja i gradi kamena zdanja i usput ne broji koliko je kilometara ostavio iza sebe.

U doba masovnog turizma i sve češće betonizacije obale, na suhozide se nasrće teškom mašinerijom. Zanemaruje se njegova vrijednost i zaboravlja se zbog čega se nalazi baš na tom mjestu

Svoje znanje prenosi na ljubitelje suhozida koji pohode njegove radionice na Učki. Trećeg maja, na dan oslobođenja Rijeke, još jednom će podučavati o vještini suhozidanja u Svetoj Jeleni kod Mošćenica. Temeljito nam objašnjava da je suhozid i arheološki manufakt. To je prapovijesna tehnika koja se koristila prije nego što su Rimljani osvojili ova područja. Preciznije, to je nekad bila jedina građevinska tehnika.

- Pošto je 50 posto Hrvatske na kamenu, logično je da je kamen najneposredniji materijal za korištenje u građevinske, pa i u svrhe življenja. Najstariji suhozidi su na gradinama, na uzvisinama. Kamen je služio za obranu, ali i za građenje kuća u kojima su ljudi obitavali. Počinje se koristiti u bakreno doba. U svijetu ima suhozida koji su se gradili na ulazu špilja gdje su ljudi obitavali. Suhozid je prije imao obrambenu ulogu ustanovljenja vlasništva individue ili zajednice. Ima poljoprivrednu svrhu za sprečavanje erozije zemlje, koristi se kao rub puteva pa čak i rub kanala i rijeka. Imao je i pogrebne svrhe jer su se ljudi ukopavali u nekropolama. A u novije vrijeme je element zajedničke poljoprivredne politike EU, element krajolika, volonterstva i turističko-baštinski resurs. Suhozidi koje sada vidimo golim okom su izgrađeni krajem 19. stoljeća - govori Zaccaria.

Postoje tri vrste suhozida, odnosno gradnje. Prvi je podzid koji se gradi skupa s većim kamenjem i manjim kamenčićima. On ne da zemlji da erodira, daje novu poljoprivrednu površinu, kosinu na kojoj se inače ništa ne bi moglo uzgajati. Vrsta unjulo zastupljena je u stočarskim krajevima. Mario slikovito pojašnjava da je to zid s jednim licem koji izgleda kao da će se odmah urušiti. Njega se zato posebno klone koze i ovce. Unjulo je nestabilan, ali najlakše ga je popraviti. Suhozid duplica ima dva lica zida, a napunjen je manjim materijalom u sredini.

- Tanja Kremenić, doktorica zemljopisa iz Cresa, izbrojala je na karti da samo Mali Lošinj ima 5000 kilometara suhozida, a Cres 8000 kilometara. Ako ta dva otoka imaju skupa 13 tisuća kilometara, onda je pitanje koliko suhozida imaju Istra, otoci, Dalmacija i njena Zagora. Mislim da suhozidi u Hrvatskoj mogu nekoliko puta opasati ekvator - kaže Zaccaria.

Super je napraviti nešto zajednički

U doba masovnog turizma i sve češće betonizacije obale, na suhozide se nasrće teškom mašinerijom. Zanemaruje se njegova vrijednost i, što je još važnije, zaboravlja se razlog zbog čega se nalazi baš na mjestu nečije zamisli o vjetroelektrani ili vili s bazenom. Suhozid se, kaže Mario, razbija bagerima da se dobije ravna površina za izgradnju kocke s ravnim krovom.

- Događa se potpuna negativizacija i pretvaranje suhozida u pijesak. U novogradnji se kosina negira. Napravi se kocka, izbetonira se njena stranica, a sve što je unutra se izmelje da bi se dobio pijesak. To je devastacija koja iza sebe nosi potencijalnu tragediju jer samo suhozid tako dobro propušta vodu, dok svi ti betonski zidovi imaju ispust malene cjevčice, a voda gura. Voda je ogromna sila. To se pogotovo mijenja s klimatskim promjenama. U Hrvatskoj učestalo imamo uzastopni broj dana kiše. I to je jedna ogromna masa koja se skuplja i otječe. Tamo gdje naiđe na otpor, odnijet će skupa s tim zidom i kućom u provaliju sve što se nađe na putu. To se desilo 2022. na otoku Ischia koji se previše apartmanizirao. Negirale su se suhozidne terase, stabla su se skinula i pokrenulo se klizište. Poginulo je 13 osoba. Ne smije se raditi kontra zakona fizike. Problem je korupcija u cijelom lancu, od javne uprave do privatnog investitora. Svi pristaju na taj rizik jer cijena kvadrata "opravdava" tu tragediju. Održavanje krajolika sprečava i požar. Zamislite koliko bi bilo smislenije investirati u stočarstvo nego u kupnju kanadera - govori Mario.

Prijateljske udruge Dragodid i Pjover na Hvaru će od 25. do 27. aprila održati druge Dane suhozida i Osmo prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida. Očekuje se oko 200 sudionika i posjetitelja

Umijeće suhozidne gradnje je nematerijalno dobro uvršteno na popis UNESCO-ove kulturne baštine. Jadran Kale, kustos u Etnografskom odjelu Muzeja grada Šibenika i profesor na Sveučilištu u Zadru, tvrdi da je zaštita suhozidne gradnje u Hrvatskoj – promašena. Autor "Vodiča kroz suhozidnu baštinu Šibensko-kninske županije" smatra da se nije smjelo pod isto svesti sva suhozidna umijeća, zanemarujući to da li je u pitanju objekt, kompleks, područje ili krajolik. A upravo se to dogodilo. Kale tvrdi da je provedena svojevrsna nacionalizacija baštine. Na primjeru sela Ramljane kod Knina objasnio je zašto misli da je zaštita otišla u pogrešnom smjeru.

Naime, da bi bilo nekog efekta od toga što je umijeće gradnje zaštićeno, ono mora biti lokalizirano. Jedino u Ramljanima u Hrvatskoj ima svođenih poljskih bunara, njih 14. Kale ih naziva pastirskim inženjerstvom. Da bi Ramljani mogli ubirati subvenciju Ministarstva poljoprivrede za svoje bunare, takvo nematerijalno kulturno dobro suhozidne gradnje trebalo bi biti uvedeno kao lokalizirano umijeće samo za njihovo selo. Ali sada su u bilo kojem natječaju u istom košu sa svima drugima i zbog toga trpe štetu, tvrdi profesor.

- Nematerijalno kulturno dobro umijeća suhozidne gradnje je primjer manipulacije. Čitava Hrvatska ispada kao jedno selo s jednim umijećem za očuvanje tim putem. UNESCO-va Konvencija i radne smjernice naglašavaju lokalne zajednice kao stvarateljska polazišta, no to se shvaća vrlo opušteno, sve do otvorenih manipulacija. Primjerice "mediteranska prehrana" je bila potaknuta od krupne industrije i u rješenju su "amblematske zajednice" kakvih nema u Konvenciji, jer ni na što ne obvezuju - objašnjava Kale.

Zakonski okviri možda jesu manjkavi i nedorečeni, ali udruge i stručnjaci u datim okolnostima ustrajno rade na podizanju svijesti o važnosti suhozida te na njegovoj popularizaciji. Udruga Dragodid još od 2002. radi na edukaciji i interpretaciji suhozidne baštine putem praktičnih radionica obnove. Njihova udruga, kako kažu, povezuje baštinske hobiste i profesionalce koji dijele interes za suhozidom, one koji žele vikende provoditi žuljavih ruku, zemljanih i blatnjavih nogu, i one koji se, uz to, suhozidom bave i na druge stručne i znanstvene načine.

Dragodid i prijateljska udruga Pjover na Hvaru će od 25. do 27. aprila održati druge Dane suhozida na Hvaru i Osmo prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida. Očekuje se oko 200 sudionika i posjetitelja, uključujući majstore suhozidne gradnje, entuzijaste, istraživače i predstavnike lokalnih organizacija.

Kako nam govori Julia Bakota Švencbir iz Dragodida, ove godine će se natjecati 12 ekipa u izgradnji suhozida. Timove čine firme, obrti, pojedinci koji se bave kamenom ili građevinom u širem smislu, ali i hobisti, obitelji i prijatelji koje se žele zabaviti gradeći suhozid. Natjecatelji im pristižu iz raznih krajeva: Istre, Sinja, Trilja, Raba, Hvara, Konavala, Splita i Zagreba.

Svaka ekipa ima dva sata da obavi zadatak. Za ocjenjivanje najbolje građevine bit će zadužen tročlani žiri koji je sastavljen od ljudi koji su poznavatelji tehnike građenja i u svojoj zajednici su izuzetno angažirani po tom pitanju. Pratit će se cijeli proces gradnje: kako se oblikuje lice zida, kako se grade spojevi, da li je objekt stabilan i da li su članovi tima kolegijalni.

Zagvozd – suhozidi pod snijegom (Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL)

Kod gradnje suhozida je ovo posljednje podjednako važno jer on odvajkada nastaje zajedničkim trudom više ljudi. Julia objašnjava da pobjedi doprinosi i faktor iks koji donosi nekoliko bodova ekstra. Tu se misli na poštovanje lokalnih graditeljskih tradicija, jer svako područje ima svoje specifičnosti.

- Dosad nismo imali nikakvih ljutnji i velikih razočarenja, uglavnom je svrha svega toga da se okupimo, da slavimo bogatstvo naše suhozidne baštine - poručuje Julia iz Dragodida.

Isto raspoloženje vlada i u grupi koja se okuplja na radionicama kod Marija Zaccarije. Kako govori, dogodila se akceleracija zainteresiranosti za suhozid. Njegovoj udruzi Brsečki česan stalno stižu upiti od pojedinaca, škola, vrtića i drugih institucija. Njegove radionice pohađaju i oni koji se planiraju vratiti svojoj djedovini, nekom zaraslom komadu zemlje s urušenim suhozidima. Ljudi ih žele popraviti i pokrenuti poljoprivrednu proizvodnju.

- Na radionici mi je bitno da ljudi znaju osnovu, da pravilno drže kičmu dok podižu kamen i da ne rade greške koje će poslije dovesti do padanja tog istog zida. Najbitnije je da najveći kamen bude dole u prvim redovima i da jedan kamen uvijek razbija fugu na dva, da počiva na dva kamena, a ne kamen na kamen. Ljudi vole ići na suhozidne radionice jer je super osjećaj napraviti nešto zajednički u jednom danu. To je terapeutska stvar. Dobro čini duhu vidjeti rezultate posla. Primijetio sam da ima pozitivne učinke na ljude. Kad napravimo zid, svi se fotkamo kraj toga i osjećamo kao dio veće priče - otkriva Zaccaria.

Na području Kvarnera postoji ideja i o prvoj suhozidnoj školi. Općina Mošćenička Draga je zainteresirana da ustupi prostor za školu u Brseču. Ovo mjesto se, kaže Mario, pretvorilo u vikend naselje koje živi samo ljeti, dok zimi sve utihne. I baš zato bi bilo korisno dovesti nešto živo u uspavano mjestašce. Trenutno traju pregovori s Građevinskim fakultetom u Rijeci, a u priču se može uključiti i Hrvatski zavod za zapošljavanje za kvalifikacije, s obzirom na povećanu potražnju suhozidara za poljoprivredne projekte preko mjera ruralnog razvoja.

Uza sve to, ovaj kvarnerski meštar zajedno s Franjom i Sandrom Tominić obnavlja etnološki park "Anton Plašimuha" u Tuliševici kod Lovrana. Riječ je o izvornom graditelju s kraja 19. stoljeća koji je gradio impresivne podzide. Cilj je da se građanima i onima koji vode prostorne politike pokaže kako je nekad izgledao primorski krajobraz na suhozidnim terasama. U tom parku, osim što obnavljaju suhozide, oni održavaju radionice, štite brsečki češnjak, broskvu (raštiku) i pasmine istarskog magarca i boškarina. Povratak zemlji, kamenu i osnovnom kulturnom nasljeđu ponekad doista zvuči neodoljivo.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.