Zaustavite se, nemojte dodavati mrzilačkom Pilatu čavle za razapinjanje istine i slobode! – naslov je priopćenja koje je Veleposlanstvo Ukrajine u Republici Hrvatskoj objavilo 18. travnja, tri dana nakon što je u Hrvatskom narodom kazalištu u Splitu premijerno izvedena predstava "Woyzeck" u režiji Boruta Šeparovića.
Iz veleposlanstva Ukrajine oglasili su se nakon što su deseci ljudi s ukrajinskim imenima i adresama Facebook stranicu HNK Split zasuli negativnim komentarima o predstavi. Primjerice onim izvjesnog Olega Khromova koji živi u Lavovu i "zahtijeva javno objašnjenje od redatelja i organizatora festivala", pri čemu "Woyzeck" nije prikazan ni na kakvom festivalu, već je u pitanju predstava u redovnom dramskom repertoaru HNK Split.
Šeparovićeva verzija djela njemačkog dramatičara Georga Büchnera iz 19. stoljeća smještena je u suvremenu Ukrajinu, dok se u pogledu radnje vjerno drži izvornika; Woyzeck je siromašni vojnik koji skrbi za vanbračno dijete Marie, žene s kojom živi i koja je zbog rata prisiljena prostituirati se. Woyzeck je i objekt eksperimenata koje na njemu izvodi Doktor u cilju poboljšanja njegovih vojničkih performansi. Novce koje mu Doktor daje on prosljeđuje Marie, dok ga Kapetan konstantno ponižava. Uslijed mentalnog sloma zbog svedenosti na topovsko i medicinsko meso, Woyzeck postaje ljubomoran i ubija Marie, najranjiviju od svih žrtava rata koje se pojavljuju u predstavi.
Kao i Büchnerov, Šeparovićev je "Woyzeck" dosljedno antiratna predstava, koja režijom i scenografijom precizno dočarava duh suvremenog ratovanja. Koristi umjetnu inteligenciju, ekrane, zvučne eksperimente i dronove, čime, kako kaže autor, na sceni radi ono što on naziva tehnoporn – tehnološku pornografiju koja "spaja estetsku privlačnost tehnološkog napretka s brutalnošću nasilja".
U ljeto 2024. Kyiv Independent pisao je o tome kako je šef Ukrinforma redakcijama distribuirao popis opozicijskih političara i aktivista koji ne smiju gostovati u emisijama, što su kritičari usporedili s cenzurom kakva se provodila u vrijeme Janukoviča
Šeparović u predstavi dugačkim monolozima likova, među kojima su i strani plaćenici, nedvosmisleno ističe i imperijalističku prirodu ratovanja; dok Woyzeck i Marie prodaju svoja tijela kako bi preživjeli, razne se multinacionalne korporacije bogate. Farmaceutske kompanije testiraju lijekove, rudarske u potrazi za litijem već kopaju po crnici koja se gnoji krvlju ubijenih, a tehnološke kompanije zaraćene strane opskrbljuju vojnom opremom.
U pitanju je dakle predstava u kojoj uloge žrtve i agresora ne udovoljavaju standardnom nacionalističkom narativu, ne utjelovljuju ih države nego ljudi. Agresori su eksponenti međunarodnog kapitala i njihovi lokalni izvršitelji, a siromašni su žrtve.
Stoga možda i ne treba čuditi činjenica da se Veleposlanstvo Ukrajine, referirajući se uoči Uskrsa na Isusovog osuditelja Poncija Pilata, drznulo uputiti pismo u kojemu de facto zahtijeva da se s kazališnog repertoara u drugoj državi skine jedna predstava.
Veleposlanstvo tako "izražava svoju duboku ogorčenost i odlučan protest zbog prikazivanja predstave", Šeparovićeva interpretacija za tu instituciju "predstavlja otvoreno oskvrnuće časti i dostojanstva", ona je "pokušaj iskrivljavanja istine", "čin umjetničke neodgovornosti" i "uvreda za svakog Ukrajinca". Veleposlanstvo zato apelira na splitski HNK da donese "brzu i pravednu odluku kojom će iskazati poštovanje prema ljudskom dostojanstvu", a apel završava biblijskom prijetnjom: "Jer što posijete, to ćete i požnjeti!"
Na ovo priopćenje iz HNK Split odgovorili su značajno pristojnije; izrazili su žaljenje ako su "pojedini prizori izazvali nesporazum ili bol među članovima ukrajinske zajednice", naglasili da je predstava "u svojoj cjelini antiratna", da joj "nije namjera provocirati niti demoralizirati" već "potaknuti na razmišljanje a ne stvarati podjele". Na kraju odgovora, HNK Split sve zainteresirane, uključujući i ukrajinsko veleposlanstvo, pozvao je da "pogledaju predstavu i sudjeluju u dijalogu o njezinim temama".
Daljnje javne komunikacije nije bilo, pa je pitanje jesu li autori priopćenja uopće pogledali predstavu ostalo neodgovoreno. No ono što se sa sigurnošću može konstatirati jest da cenzura koju provode ukrajinske vlasti već godinama nije nikakav incident već modus operandi, javna politika čija se sveprisutnost podrazumijeva i opravdava činjenicom rata i koja se udomaćila i izvan Ukrajine, u cijeloj Evropi.
"Ukrajinska kultura ispražnjena od svoje univerzalne dimenzije i reducirana na folklorno ruralni aspekt sovjetskog stila tek je mlađi brat u sjeni velike ruske kulture, što sasvim sigurno odgovara Putinu", napisao je Anton Tarasjuk
Iako je državna cenzura medija i kulture eskalirala s početkom ruske invazije u veljači 2022. godine, ona se sustavno s razina vlasti provodi otkad je 2014. u protestima svrgnut predsjednik Viktor Janukovič, a ruski separatisti na istoku zemlje potom započeli proces odcjepljenja koji je kulminirao ruskom okupacijom Krima i Donbasa. Primjerice, regionalni parlament Lavova još je 2018., dakle četiri godine prije početka rata, izglasao zabranu izvođenja i korištenja svih vrsta kulturnih proizvoda na ruskom jeziku u javnom prostoru, što su tada javno kritizirali iz kanadske i britanske ambasade.
Mjesec dana prije početka rata, u siječnju 2022., nacionalni parlament izglasao je novi zakon o jeziku, kojim se od tiskanih medija traži da objavljuju isključivo na ukrajinskom, dok se iznimke odnose na manjinske i EU jezike, ali ne i na ruski. Zakon je pripremljen još 2019., u vrijeme predsjednika Petra Porošenka, a Venecijanska komisija Vijeća Evrope upozorila je da "historijska opresija ukrajinskog jezika ne može biti opravdanje da se ruskom jeziku i njegovim govornicima uskrati zaštita dodijeljena drugim jezicima". Paralelno s ovim odlukama aktivisti i vlasti razmontirali su stotine spomenika ruskim političkim i umjetničkim ličnostima, od Katarine Velike do Aleksandra Puškina, a stotine ulica i trgova preimenovani su.
U lipnju 2022. godine ukrajinski parlament izglasao je i zakon kojim se zabranjuje izvođenje "ruske glazbe" u javnim prostorima. Zabrana se odnosi na ruske autore koji su imali rusko državljanstvo nakon 1991., osim ako se javno ograde od ruske agresije; u tom slučaju mogli su tražiti izuzeće. Cilj zakona je "minimalizirati rizike od moguće neprijateljske propagande putem glazbe". U isto vrijeme donesen je i zakon kojim se zabranjuje uvoz knjiga iz Rusije, kao i uvoz knjiga na ruskom jeziku iz trećih zemalja, a zabranjuje se i prevođenje stranih knjiga na ruski jezik. U ljeto 2023. godine gradska vlast u Kijevu bila je donijela privremenu zabranu izvođenja bilo čega ruskog na javnim površinama, pa su iz Ukrajinskog centra za građanske slobode tu zabranu okarakterizirali kao protuustavnu.
U eseju o ratu i knjigocidu, koji je objavio španjolski Institut za strateške studije, povjesničar Javier Hernández Aparacio piše kako je situacija s kulturnom razmjenom nakon osamostaljenja Ukrajine 1991. bila u uzlaznoj putanji, no ubrzo zatim krenule su historiografske rasprave o odgovornosti Rusije za Holodomor s jedne, te ultranacionalističkom ukrajinskom pokretu Stepana Bandere s druge strane, što je rezultiralo prvim valom cenzure na polju istraživanja i podučavanja povijesti. Sistemska čistka ruskih knjiga iz ukrajinskih knjižnica i recipročna čistka u ruskim područjima započela je, piše Aparacio, odmah nakon majdanske revolucije 2014., a upravo je Ministarstvo kulture 2015. na zahtjev sigurnosnih službi sastavilo popis osoba koje su "prijetnja nacionalnoj sigurnosti".
Iako je uslijed ruske agresije u potpunosti ili djelomično uništeno oko 1.000 knjižnica, ukrajinske vlasti na tu su destrukciju odgovorile dodatnim osiromašenjem knjižnog fonda. Ravnateljica Ukrajinskog instituta za knjigu Oleksandra Kovalj u intervjuu agenciji Interfax-Ukrajina najavila je na početku rata namjeru da se iz javnih knjižnica uklone milijuni knjiga ruskih autora zbog "imperijalističkih narativa i propagande nasilja i proruskih šovinističkih politika". Nakon okupacije Krima i Donbasa 2014. ukrajinske obavještajne službe pokrenule su notornu web stranicu Mirotvorec s imenima "neprijatelja Ukrajine", na kojoj se, osim političara, nalaze i tisuće novinara i umjetnika iz cijelog svijeta.
Oleksandra Kovalj (Foto: Wikimedia Commons)
Paralelno s cenzurom u kulturi, ukrajinske vlasti u siječnju 2023. donijele su zakon o medijima na koji je reagirala Međunarodna federacija novinara. IFJ je tada zatražio reviziju zakona jer se njime povećava državna kontrola i ugrožavaju sloboda i pluralizam medija. Ukrajinska vlada ovaj je zakon donijela šest mjeseci nakon što joj je službeno dodijeljen status kandidatkinje za članstvo u EU-u, koje uključuje usklađivanje s evropskim standardima medijskih sloboda. U ljeto iste godine cenzura je eskalirala nizom slučajeva zastrašivanja, prijetnji i ispitivanja domaćih i stranih novinara od strane ukrajinske sigurnosne službe, kao i optužbi za špijunažu i prisiljavanja novinara da se podvrgnu detektoru laži, pa i vrbovanja da rade kao doušnici.
Izuzev kratkog perioda na samom početku rata novinari u Ukrajini nikada nisu mogli slobodno raditi, a predsjednik države Volodimir Zelenski ubrzo nakon početka rata donio je dekret o osnivanju "novinskog teletona", unificiranog sustava izvještavanja u kojemu se odabrane televizijske kuće izmjenjuju u blokovima od po šest sati. Katerina Sergatskova, glavna urednica neovisnog portala Zaborona, napisala je tada da se televizijski maraton ne bavi novinarstvom već je on "sredstvo za vođenje informacijskog rata, a novinari su njegovi službenici koji reproduciraju dekret vlasti o strateškim komunikacijama". Ranije iste godine vlada je za ratne reportere uvela sistem kojim je teritorij podijeljen u tri zone, od kojih im je jedna potpuno nedostupna. Nakon toga vlada je svim novinarima ukinula akreditacije, koje su morali tražiti iznova po novom sistemu.
U anketi koju je nekoliko mjeseci nakon toga provela Fondacija za demokratske inicijative Ilko Kučeriv, koja se inače zalaže za euroatlansku integraciju Ukrajine, čak 95 posto ispitanih novinara reklo je da u ukrajinskim masovnim medijima postoji cenzura. Međunarodne organizacije reagirale su na medijsku cenzuru u Ukrajini i lani. U ljeto prošle godine portal Kyiv Independent pisao je o tome kako je šef državne novinske agencije Ukrinform redakcijama distribuirao popis opozicijskih političara i aktivista koji ne smiju gostovati u emisijama, što su kritičari usporedili s cenzurom kakva se provodila u vrijeme proruskog predsjednika Janukoviča.
Nakon pobune novinara taj je šef agencije smijenjen, no na njegovo mjesto imenovan je bivši glasnogovornik vojske, a novinar Ukrinforma koji je objavio informaciju o zabranjenim sugovornicima primio je poziv za mobilizaciju. Uz njega, pozive za odlazak na frontu dobilo je još nekoliko novinara koji su istraživali korupciju u redovima vlasti i prisilne mobilizacije koje uključujući ilegalni pritvor i torturu. Također, nakon što je TV kanal Suspilne lani izašao iz državnog teletona, udio političkih sugovornika iz stranke Sluga naroda predsjednika Zelenskog dosegnuo je 80 posto, iako stranka ima tek nešto više od polovice mjesta u parlamentu.
Nezavisni ukrajinski novinari i kulturnjaci nisu jedini koji se suprotstavljaju državnoj kontroli njihovog rada, štoviše, kritike dolaze čak i od nekih ljudi koji rade za režim. Tako u tekstu naslovljenom "Otkazivanje ruske kulture neće osloboditi Ukrajinu" Anton Tarasjuk, IT stručnjak koji inače surađuje s obavještajnom zajednicom u borbi protiv ruske propagande i dezinformacija, piše da se Ukrajina u svojom nastojanjima da se distancira od Rusije "paradoksalno previše približila Moskvi". "Najbolji odgovor na njezinu ekskluzivističku i antiuniverzalnu perspektivu nije usvojiti drugi oblik partikularnosti, već prigrliti ponovnu uspostavu univerzalnosti.
Ukrajinska kultura ispražnjena od svoje univerzalne dimenzije i reducirana na folklorno ruralni aspekt sovjetskog stila tek je mlađi brat u sjeni velike ruske kulture, što sasvim sigurno odgovara Putinu", napisao je Tarasjuk.
