Prema analizi portala Fininfo, oko 15 posto tvrtki koje su dobile potpore za radnike nisu isplatile plaće tim istim radnicima. Iako su od države dobile 1,77 milijuna kuna, njihovih 550 radnika nije dobilo plaće. Država će, piše 24 sata, nakon provjera krenuti u prisilnu naplatu nenamjenski korištenih potpora. Ova je vijest samo jedna u nizu problematičnih posljedica sustava koji je u startu bio lišen adekvatne državne kontrole, na što su sindikati upozoravali u prvim danima uspostave državnih mjera donesenih nakon proglašenja epidemije koronavirusa.

Ana Milićević Pezelj iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) podsjeća na uvjet prema kojem poslodavci koji nisu isplatili plaću za veljaču 2020. godine u startu nisu mogli koristiti mjeru za ožujak.

- Uvjet da ‘poslodavci koji nisu isplatili plaće za veljaču 2020. ne mogu koristiti mjeru’ usvojen je s prvom izmjenom 25. ožujka, što znači da se morao poštovati za odobrenje i isplatu potpore Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) za ožujak. Uz to, izjava o točnosti podataka i razloga za korištenje potpore jedan je od dokumenata koji je nužno sa zahtjevom dostaviti HZZ-u još od samog usvajanja mjere - poručuje Milićević Pezelj.

Do podatka o tvrtkama koje su zakinule radnike došlo se analizom popisa Porezne uprave na kojoj se nalaze tvrtke i obrti koji prva tri mjeseca 2020. godine nisu isplatili plaće. No sindikalistkinja kaže da se u kontekstu korona-potpora na popisu ne mogu vidjeti poslodavci koji nisu isplaćivali plaće, ali ne tri mjeseca uzastopno i oni koji nisu dostavili takozvani JOPPD obrazac, odnosno izvješće o primicima, porezu na dohodak i prirezu te doprinosima na obavezna osiguranja.

- Mislim da je hrvatska javnost postala svjesna kako se za potporu prijavio niz poslodavaca, blago rečeno nekorektnih i prema radnicima i prema državi, koji su dobili potporu iako na nju nisu imali pravo, posebice za ožujak, za koji je HZZ isplatio sredstva bez ikakve provjere i bez potpisanih ugovora - kaže Milićević Pezelj, koja smatra da je i ova priča pokazala svu neuređenost državnog aparata, od nepovezanih baza podataka do izostanka sustava koji bi signalizirao da neki nositelj OIB-a nije prikladan za određene mjere. Dodaje da je SSSH rješavao probleme samostalno ili u suradnji s područnim službama HZZ-a.

- Međutim, tamo gdje nema sindikata bilo je svega: brojni radnici nisu dobili ni plaće ni potpore i to uz blagoslov ministra financija koji je apelirao na poslodavce ‘da isplaćuju plaću, ako ikako mogu’ i ministra rada koji je izjavio kako je to potpora poslodavcu. Znači, država je isplatila javna sredstva samo tako, a radnici svoje plaće trebaju utjerati sudskim putem, svaki za sebe. S obzirom na sporost naših sudova, očekujemo da se radnici u trenutku pravomoćne presude najvjerojatnije neće imati od koga naplatiti - tvrdi ona.

Smatra da je inzistiranje SSSH-a na objavi popisa primatelja potpora ublažilo negativne posljedice. Bez toga bi, kaže, bilo još gore, jer oni koji nezaslužene potpore vraćaju samoinicijativno, a zasad je prema pisanju 24 sata vraćeno deset milijuna kuna, znaju da su putem popisa vidljivi.

- Potrošena su ogromna javna sredstva, no nadam se da neće završiti kao privatizacija: tko je jamio, jamio je - kaže Milićević Pezelj i dodaje da povrat sredstava nije dovoljan.

- Mislim da u funkciju treba staviti i izjavu koju poslodavci daju pod materijalnom i krivičnom odgovornošću te da treba pokrenuti i odgovarajuće tužbe te naravi. U Upravnom vijeću HZZ-a svakako ću se za to založiti - zaključuje.