>

novosti logo

Kronika Kronika

Tko je pucao u Stjepana Radića?

Branko Zdjelar rodio se 1964. godine u najbližoj bolnici u Velikoj Kladuši. Najveći dio života proveo je u Hrvatskoj, ali zbog toga još uvijek nema državljanstvo

Kada je Anđelija Zdjelar iz Crnog Potoka, kraj Topuskog, 27. siječnja 1964. godine dobila trudove ranije nego što se očekivalo, suprug Milan ju je brže - bolje odvezao, u to vrijeme najbližu bolnicu, u Veliku Kladušu. Istoga dana, Anđelija je rodila zdravog sinčića Branka. Roditelji i rodbina bili su presretni, ali istog trenutka za malog Branka započeli su problemi koji će tek mnogo kasnije izaći na vidjelo i koje ni dan-danas, nakon više od pola stoljeća, Branko ne uspijeva riješiti.

Branka su na testu za povratak vlastitog državljanstva ispitivali stvari koje je odavno naučio u osnovnoj školi

- Bilo je to u Jugoslaviji - podsjeća Branko i pojašnjava - Potpuno je bilo svejedno gdje će se dijete roditi. Moji su se odlučili za Veliku Kladušu, jer im se stvar činila hitna. Do Karlovca ima 50 kilometara, do Gline više od 20, a Kladuša je tu, pred nosom, svega par minuta vožnje. Sve je bilo u redu dok, nakon Oluje i povratka na rodno ognjište u Crni Potok, nisam obaviješten da sam strani državljanin i da mi je boravak ograničen. Dobio sam rok do kojega trebam srediti papire i prihvatio sam se posla - prisjeća se Branko Zdjelar.

Prisjeća se on, i to svakoga dana, onog bezbrižnog i lijepog života u Crnom Potoku. Selo puno ljudi, djece na sve strane, a pjesma i smijeh gotovo svakoga dana orili su se iz avlija. Nije bilo izobilja, ali se lijepo živjelo. Kuća koja je imala dvije-tri krave, smatrala se imućnom, a kako je po tom mjerilu, gotovo svaka bila imućna, siromaštva, bijede, a kamoli gladi, nije bilo. Nakon što je rano djetinjstvo proveo na kordunskim livadama i šumarcima, baš poput onih junaka iz romana Branka Čopića, Branko je krenuo u školu. Milan i Anđelija Zdjelar, uz Branka, imali su još petero djece, sve jedno drugome do uva, sve složne i radišne. Potrajalo je to do početka rata, a nakon njegova završetka, uslijedio je zbjeg.

- Već 3. i 4. kolovoza 1995. godine počelo je panično pakiranje za bježaniju. Traktorske kolone krenule su prema Dvoru na Uni, pa dalje u Bosanski Novi, prema Srbiji. Moj otac sve je to promatrao zamišljen i zabrinut, sve dok nije donio odluku - Milan Zdjelar neće bježati sa svog ognjišta. Nikoga nije povrijedio u ratu, kamoli ubio. Živio je pošteno u svojoj državi, na svojoj zemlji, pa nema razloga da mu netko naudi. Tako je razmišljao moj ćaća i – pogriješio je. Ipak je nas djecu otpremio, a kod kuće su ostali samo on i sestra Dragica. Majka je u to vrijeme bila u bolnici u Glini, kasnije je prebačena u Bosanski Novi. Nekoliko dana sve je bilo u redu, prolazila je Hrvatska vojska, nije ubijala niti palila. Ali, 8. kolovoza, usred bijela dana, u jedan sat iza podneva, naišla je grupa hrvatskih vojnika u uniformama. Otac je izašao na prag da ih pozdravi, a jedan od njih ga je izrešetao. Zamalo je poginula i Dragica, no ubojica je u zadnji tren odustao i rekao joj neka bježi u šumu. Sve to promatrala je i jedna susjeda, danas pokojna Fatima Karahodžić, koja je predvečer pomogla Dragici da iskopa grob i zajedno su pokopale našeg oca. Sve to vrlo brzo sam saznao od UNHCR-a - priča Branko.

Kaže nam kako je požalio što se vratio. Ništa mu ovdje ne ide na ruku. Bio je u Kljajićevu kraj Sombora, nekako se snašao, no u jednom trenutku zaželio se kordunskih livada i proplanaka, sve misleći kako će tamo biti bolje. Razočarao se što je sve opustjelo, nigdje nikoga. Tamo je, kaže, barem bilo naroda, bilo je ljudovanja i druženja. Branko se vratio 2000. godine i tada se otvara njegov najveći problem. Onaj koji je počeo još u trenutku kad je rođen u Velikoj Kladuši. Krenuo je rješavati papire i tada saznaje da mu je ukinuto hrvatsko državljanstvo jer je rođen u Velikoj Kladuši. Uzalud je pokazivao svoje dokumente, jugoslavenski pasoš, osobnu kartu, zdravstvenu knjižicu i ostalo. Odgovor je uvijek bio isti: to ništa više ne vrijedi.

Branko je podnio i službeni zahtjev za dobivanje hrvatskog državljanstva. Počeo je pribavljati potrebne dokumente, čak je položio ispite kako bi postao hrvatski državljanin.

- Zamislite, polažem nekakve smiješne ispite iz povijesti i hrvatskog, kako bi postao hrvatski državljanin. A u Crnom Potoku sam završio četverogodišnju školu, pa zatim više razrede Osnovne škole Vladimir Nazor u Topuskom. Direktor škole bio je Janko Bakala. U nižoj školi razrednica mi je bila Sabina Kuzmić, ruski jezik predavala mi je Ljubica Kajganić. Vera Rebrača predavala mi je muzički odgoj. Sve te moje učitelje i učiteljice, i još mnoge druge, srećem i danas. Bio sam bistar i dobar učenik, sve sam položio, a evo, sad sam morao opet u nekakvu bezveznu školu. Pokazivao sam ja svoje svjedodžbe o završenim razredima i to s dobrim ocjenama. Uzalud. Na ispitu koji sam polagao za državljanstvo bilo je pitanja na kojima bi se mi učenici, u ono vrijeme, smijali. Zamislite pitanje: Ples s mačevima Moreška, tko je pucao u Stjepana Radića, koja je najveća crkva u Hrvatskoj, pa hrvatski kipari, slikari, pjesnici. Pa mi učenici smo to, u ono vrijeme imali u malom prstu. Petice su prštale na sve strane. Neš ti ispita! - čudi se Branko.

Nakon što je prikupio sve potrebne dokumente i položio ispite, ostala je još jedna stvar. Odjava u Bosni i Hecegovini. No tu je nastao problem. Treba otići najprije u Kladušu, pa s njihovom potvrdom u Sarajevo, a onda sve to platiti oko 1.000 maraka, što će reći 4.000 kuna. Kako živi od 800 kuna socijale, taj iznos Branko nikada nije imao, nema ga ni sada, a prema svemu sudeći, nikada ga neće ni imati. Domovnica je za njega skupa, preskupa.

U Policijskoj upravi Sisačko-moslavačkoj, osoba za odnose s javnošću Natalija Mezak Dolenčić, objašnjava da se potvrda iz BiH mora pribaviti, takav je zakon. Na pitanje o zločinu nad njegovim ocem, odgovara da ‘ratni zločini ne zastarijevaju i da se na tom slučaju, kao i na sličnima, predano radi’.

1/1