U zadnjoj godini života prvi hrvatski predsjednik s rijetkim je prezirom gledao na branitelje iz Domovinskog rata. Kao užasna i prekomjerna opisao je prava koja su dobivali od njegove vlasti, dok je za veterane govorio da se ponašaju ‘kao da su pali s neba’. Iako je bio svjestan armije lažnih branitelja i invalida koju je proizvela država pod njegovom upravom, ništa nije poduzeo. No da je kojim slučajem preživio 1999. godinu i osvojio izbore, možda bi bio prionuo i drastičnom rezanju njihovih povlastica.
‘I kao da je pao s neba taj branitelj’, opet je kratko upao Tuđman, misleći na cjelokupnu veteransku populaciju. ‘Kao da nikada nije ranije ni radio, ni jeo, ni stanovao, ni ništa’, priključio se premijer Zlatko Mateša
Razvidno je to iz sadržaja sastanka užeg kabineta Vlade koji je Tuđman vodio 12. svibnja 1999. godine. Na sastanku su, među ostalima, bili premijer Zlatko Mateša, njegova zamjenica Ljerka Mintas-Hodak, ministar financija Borislav Škegro i ministar obnove Jure Radić. Razgovor je, kao i svi drugi u Tuđmanovom uredu, snimljen i pretočen u transkript koji je 2000. objavila pokojna novinarka Jasna Babić. Po mnogočemu, taj je dokument još važniji za aktualni kontekst, nekoliko dana nakon što je ministar branitelja Tomo Medved najavio izdvajanja za hrvatske vojnike iz Afganistana, nova proračunska opterećenja na račun veterana i brojku od 508.605 njih u Registru branitelja.
U tijeku razgovora koji je vođen prije 20 godina, nepotpuni broj branitelja bio je 350 tisuća, ali se u javnosti već tada spominjala cifra od pola milijuna koju je ministar Medved nedavno obznanio. Država je 1999. godine za branitelje izdvajala oko 3,3 milijarde kuna, plus 600 milijuna priznatih i 350 milijuna kuna nepriznatih godišnjih transfera prema nekadašnjoj Herceg-Bosni i pripadnicima HVO-a. Sve su te beneficije proizlazile iz Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz 1997. godine, koji se uz legalizaciju pretvorbe i privatizacije može svrstati među najštetnije posljedice Tuđmanove vladavine. Pored enormnog financijskog opterećenja za državu, štetan je i poguban jer je postao temelj za stvaranje generacije radno neaktivnih građana, od kojih je najglasniji dio subvencioniranu dokolicu pretvorio u ulični ekstremizam.
Problem braniteljske populacije vjerojatno nikada ne bi postao tema razgovora na Pantovčaku da Hrvatska, suočena s financijskim kolapsom, nije sredinom 1999. godine trebala prionuti rebalansu proračuna. Nakon što je Zlatko Mateša kao uzroke katastrofalnih prihoda naveo intervenciju NATO-a u Srbiji i rastrošnost državne uprave, ključni je razlog detektiran u Mirovinskom i Zdravstvenom fondu. Još konkretnije: problem su bili dominantni izdaci za bivše pripadnike HV-a i HVO-a.
Priču je sramežljivo otvorio ministar financija Borislav Škegro, očito strahujući od Tuđmanove reakcije. Spomenuo je braniteljske povlastice ‘kojih ima puno više nego što su realne mogućnosti’.
‘Kod njih je isto klasični sindrom kao i drugdje, da su se naštancala prava raznim potvrdama, pravih branitelja, polupravih, lažnih i ne znam kakvih’, ohrabrio se ministar nakon nekog vremena, ističući da socijalna politika prema braniteljima ima poražavajući efekt na tržište rada. ‘Neće nitko raditi, jer može kroz različite oblike socijalne skrbi steći onaj minimum (…) a onda dodatno zaradi na crno’, završio je analizu, pitajući Tuđmana može li skresati ‘prekomjerna prava’ branitelja ‘koja sasvim sigurno ugrožavaju stabilnost države’. ‘I prekomjernih prava i zloporaba’, konačno je progovorio Tuđman, potaknuvši Škegru da skicira strukturalnu proizvodnju vojske lažnih branitelja i invalida. ‘Što se na početku odredi veće pravo, to će biti veći broj zlouporaba. Jer on ide jednostavnim putem. Ja ću pribaviti sve dokumente koji mene kvalificiraju kod toga i toga. Ovdje ću dati tisuću kuna, ovdje pet, pisat će da sam na bojištu, da sam invalid, ako ne 30 onda 70 posto, da sam izgubio ovoga i onoga i što sve ne’, rekao je Škegro, dodajući da strani kreditori zaobilaze Hrvatsku sa zajmovima i zbog ovakvih ‘prekomjernih i neopravdanih iznosa’ iz proračuna. Jure Radić dobacio je da je vrijeme da se braniteljima i udovicama kaže da je bolje manja penzija nego da iza Nove godine nemaju ništa.
‘I kao da je pao s neba taj branitelj’, opet je kratko upao Tuđman, misleći na cjelokupnu veteransku populaciju. ‘Kao da nikada nije ranije ni radio, ni jeo, ni stanovao, ni ništa’, priključio se Zlatko Mateša, prekorivši zamjenicu Ljerku Mintas-Hodak da ih nije upozorila da zakon iz 1997. ‘nije trebao proći’. Tuđman se posebno naljutio na Škegrinu opasku da prema tom zakonu branitelji imaju pravo na pet posto zarade od privatizacije Hrvatskog telekoma. ‘Nemojte se s time uzrujavati’, smirivao ga je Škegro. ‘Petsto tisuća’, uzrujao se ipak Tuđman. ‘Mogli ste do Tigrisa i Eufrata doći s takvom vojskom. Ne bi ni Kosova ni Srbije bilo’, dodvorio mu se ministar financija.
Zahvaljujući izmjenama zakona 2017. i 2019. godine, otvoren je put za tisuće novih branitelja i invalida. Hrvatska danas za branitelje izdvaja 6,6 milijardi kuna godišnje. Ukupni godišnji trošak 2025. godine iznosit će 8,3 milijarde
‘Nemojte mi branitelje…’, ljutito je prvi hrvatski predsjednik nastavio govoriti svojim ministrima. ‘Tu ste natrpali takvih davanja i takva prava a da me niste pitali da je to užas. Ja to znam, solunski dobrovoljci, partizanski dobrovoljci i tako dalje’, poručio im je.
Svjestan parlamentarnih izbora koji su od razgovora bili udaljeni nešto više od pola godine, Škegro se složio s predsjednikom da ‘sada nema uzmicanja’. I doista, Tuđman je umjesto rezanja braniteljskih prava naložio da se gospodarske teškoće u javnosti predstave kao posljedica ‘objektivnih okolnosti’ koje su ipak banalne naspram velikih uspjeha njegove administracije.
Sedam mjeseci poslije ovog razgovora Tuđman je preminuo. Uz optužnicu za agresiju na susjednu zemlju, u koju je godišnje slao gotovo milijardu kuna za veterane HVO-a, tako ga je zaobišla i mogućnost postizbornog rezanja izdataka koja se provlačila kroz transkript. Koalicija Ivice Račana, koja je pobijedila na izborima, pokušala je provesti znatno manje izmjene zakona od onih o kojima su pričali Tuđman i ministri. Revizijom su, pored toga, potvrdili sve ono što su sudionici opisanog sastanka znali i zapravo proizveli. Detektirani su proizvođači lažnih invalida u liječničkim komisijama i korumpirani službenici u Ministarstvu branitelja koji su mimo ikakvih kriterija braniteljima davali stanove, mirovine, poticaje i kredite.
Broj invalida, kojih je 1996. bilo 16 tisuća, povećan je do 2000. na 32 tisuće, dobrim dijelom na temelju sumnjivih dijagnoza PTSP-a. Nagađalo se da je čak jedna trećina svih branitelja mimo ikakvog rezona uvrštena na popis. U siječnju 1992. Hrvatska je u evidencijama imala 71 tisuću branitelja. Početkom 2000. godine evidentirano ih je 350 tisuća. Račanova vlada računala je da brojku treba skresati na oko 280 tisuća, što je bilo u potpunom suglasju sa stavovima utjecajnih braniteljskih udruga. Veterani HOS-a i Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata smatrali su da branitelja ne može biti više od 200 tisuća, plus dodatnih 100 tisuća iz neborbenog sektora. Ostale organizacije išle su do maksimalnog broja od 350 tisuća. Unisono i oštro pritom su kritizirali spekulacije o 500 tisuća branitelja, predlažući kao najbolji test za razotkrivanje lažnjaka ‘postrojavanje svih postrojbi’ iz rata.
Umjesto postrojavanja, na vlast je došao HDZ Ive Sanadera. U ožujku 2005. godine iz vladajućeg HDZ-a su obznanili da Registar branitelja neće imati više od 440 tisuća imena, misleći na 350 tisuća branitelja plus neborbeni sektor. Godine 2012. u Registru je bilo 502.678 imena, a u travnju prošle godine 505.221 branitelj. Prema najsvježijim podacima, Hrvatsku je branilo 508.605 ljudi.
Invalidske mirovine, kojih je 2000. godine bilo 32 tisuće, prošle je godine uživalo 56.174 branitelja te 14.233 članova obitelji poginulih i umrlih branitelja, dakle ukupno 70.407 osoba. Njihove prosječne mirovine od 5746 kuna duplo su veće od ostalih penzija i u pravilu dolaze uz dvostruko manji radni staž. Samo za te dvije kategorije iz Hrvatskog mirovinskog fonda godišnje se izdvaja 4,7 milijardi kuna.
Zahvaljujući izmjenama zakona 2017. i 2019. godine, otvoren je put za tisuće novih branitelja i invalida. Budući da je za mirovine dovoljan 20-postotni invaliditet na temelju PTSP-a, ne čudi da je samo 2018. godine zahtjev podnijelo deset tisuća ljudi. Izjednačene su pritom mirovine vojnika HV-a i HVO-a. U samo pet mjeseci od stupanja novog zakona na snagu, za mirovine se prijavilo novih dvije tisuće ljudi koji su ratovali u susjednoj BiH. Hrvatska, ukratko, za branitelje izdvaja 6,6 milijardi kuna godišnje. Ukupni godišnji trošak 2025. godine iznosit će 8,3 milijarde.
Od devedesetih do danas postojala su dva pokušaja da se minimalno racionalizira brojnost branitelja i njihove privilegije. Prvi put vlada Ivice Račana ukinula je nekoliko odredbi, poput materijalnih prava nositeljima počasnih činova i oslobađanja dijela korisnika povlaštenih penzija od PDV-a, poreza, prireza i carinskih pristojbi. Drugi put vlada Zorana Milanovića nastojala je podijeliti davanja na rat i radni staž izvan posebnog zakona o braniteljima i smanjila iznose većih mirovina za deset posto. Kao što je poznato, oba pokušaja su posljedično okončana uličnim prijetnjama i novim povećanjem branitelja i njihovih prava u HDZ-ovim mandatima. Posljednje izmjene zakona, međutim, po pogubnom utjecaju na mirovinski sustav, opustošeno tržište rada i društvenu klimu u Hrvatskoj značajno nadilaze političke poteze svih prijašnjih državnih administracija.
U usporedbi s aktualnom situacijom, stanje iz 1999. godine izgleda kao racionalno upravljanje državnim financijama. Logika nalaže da bi prvi predsjednik na zatvorenim sastancima 2019. godine emitirao deset puta veći prezir prema braniteljima. No s obzirom na činjenicu da su veterani u zadnjih 20 godina pretvoreni u političku vojsku državotvorne stranke, nad rezanjem prava prevagnula bi ipak pragmatična ocjena da branitelji nisu trošak koliko ulaganje u buduće političke sukobe s ‘crnim, zelenim i žutim vragovima’ u opoziciji.
