U kojoj je mjeri papa Franjo u svojih dvanaest godina pontifikata – od ožujka 2013. do Uskrsnog ponedjeljka ove godine – promijenio Katoličku crkvu u Hrvatskoj u duhovnom, moralnom, kadrovskom pa i političkom pogledu? Je li donedavni poglavar Rimske Crkve na nešto duže staze odvojio ovdašnji katolički kler od nacionalne mitomanije, dnevne politike, sentimentalnosti spram NDH i fundamentalističkog shvaćanja katoličke vjere? U kojoj se mjeri u Hrvatskoj primio Franjin – više praktični nego doktrinarni – koncept Crkve otvorenije prema pojedincu i prema svijetu, Crkve koja nastupa manje isključivo i ima više razumijevanja za one koji se u nekom od slojeva svog identiteta ne uklapaju u rigidno postavljene okvire, Crkve koja prihvaća i liječi ranjene i pogubljene u bespoštednoj bici za novcem i uspjehom uvjetovanoj terorom kapitalizma, Crkve koja nije paranoična i mrzovoljna kad je riječ o ljudima koji prevaljuju tisuće kilometara i riskiraju život da bi se domogli dostojanstvenije egzistencije? Kakav su odjek u ovoj zemlji doživjeli Franjini pozivi na unutarcrkvenu samokritiku i autorefleksiju, sve do javnog kajanja za višedecenijska zlodjela i zataškavanje seksualnog zlostavljanja u okrilju Crkve, uključujući i najviše razine u hijerarhiji?
Ako je ispravno generalne zaključke izvoditi iz najvidljivijeg segmenta, a to su imenovanja biskupa i nadbiskupa u proteklih dvanaest godina, pri čemu valja znati da je papa Franjo postavio otprilike tri četvrtine od dvadesetak aktivnih biskupa i nadbiskupa u Hrvatskoj jer se zbila generacijska smjena, onda nema sumnje u modernizacijski pomak ili iskorak, no ipak se ne radi o dubinskoj transformaciji u smislu poimanja vjere i Crkve. Franjin izbor uglavnom su bili svećenici koji su se istaknuli u pastoralnom djelovanju više nego u akademskim dostignućima i teološkim tumačenjima, što se uklapa u njegovu osnovnu ideju približavanja Crkve tzv. običnom puku. Za Franjina pontifikata u Hrvatskoj nije postavljen ni jedan biskup ili nadbiskup koji se u smislu ljudske i svećeničke širine, pa i društvenog utjecaja, može mjeriti s Matom Uzinićem, a Uzinića je za dubrovačkog biskupa odredio još papa Benedikt XVI., da bi ga Franjo uzdigao za stepenicu više – na položaj nadbiskupa u Rijeci. Uzinić je, usto, bio i ostao jedini viši prelat u Hrvatskoj u potpunosti i bez zadrške suglasan sa smjerom u kojem je Franjo vodio Katoličku crkvu i s Franjinim viđenjem crkvene uloge u današnjem i sutrašnjem svijetu. Donekle – ali samo donekle – u tome mu je bio sličan još jedino Antun Škvorčević, nedavno umirovljeni požeški biskup.
Najvažniji kadrovski potez Vatikana vezan za Hrvatsku u posljednjih dvanaest godina bilo je imenovanje Dražena Kutleše za zagrebačkog nadbiskupa. Kutlešu je za porečko-pulskog biskupa bio postavio Benedikt XVI. 2011. godine, Franjo mu je 2020. povjerio Splitsko-makarsku nadbiskupiju, a tri godine poslije i čelnu poziciju na Kaptolu, odnosno ključnu dužnost u ovdašnjoj Crkvi. Razlog Kutlešina uspona nije u tome što se iskazao u pastoralnom radu, jer on time gotovo da se i nije bavio, niti u tome što je, poput Uzinića, uvjereni i iskreni pristaša Franjinih ideja, jer on uopće nije čovjek ideja i razmišljanja o kročenju slabo istraženim putevima. Crkveni pravnik Kutleša odabran je po kriteriju maksimalne odanosti Vatikanu te zbog toga što je vješt u poslovima upravljanja i pregovaranja. Dokazao se, usto, kao glavni operativac Crkve za odnose s državnim vlastima. Kutlešin primarni zadatak na Kaptolu jest da dovede u red financije i imovinu Zagrebačke nadbiskupije, naime, ono što se pod upravom kardinala Josipa Bozanića potpuno otelo kontroli, zdravom razumu i unutrašnjim pravilima Crkve, a vjerojatno i zakonima Republike Hrvatske. Drugi zadatak Dražena Kutleše, kao i ostalih biskupa i nadbiskupa imenovanih unatrag dvanaest godina, bio je da se zaustavi negativni i natražnjački pritisak službene Crkve na politiku i društvo te da se prekine s dugogodišnjom praksom crkvenog trovanja javnog prostora arhaično shvaćenim katoličanstvom i pasivno-agresivnim nacionalizmom. Što se tiče toga, postignuti su nezanemarivi uspjesi: kad ste, primjerice, posljednji put uočili da su mediji prenijeli izvatke iz nekog skandaloznog uvodnika ili članka objavljenog u Glasu koncila, službenom glasilu Kaptola, što je bila redovna pojava do prije nekoliko godina; kad ste posljednji put čuli neku izjavu sisačkog biskupa Vlade Košića, poznatog po ultrakonzervativnim i nacionalističkim stavovima? E sad, drugo je pitanje koliko je spomenuti napredak posljedica puke poslušnosti, a koliko iskrene vjere u ispravnost aktualne orijentacije.
"Odnos razumijevanja prema drugima i drukčijima, kao što je propovijedao papa Franjo kad je riječ o migrantima, stranim radnicima i LGBT-zajednici, nije u Hrvatskoj zaživio u praksi u mjeri kao što jest negdje drugdje. Mislim da mi imamo puno prostora da prepoznamo tu ostavštinu pape Franje, ono što je on živio i oko čega se trudio, da prepoznamo te vrijednosti i da se trudimo da ih konkretno živimo. U Hrvatskoj imamo puno prostora za tu vrstu otvaranja", rekao je pater Tvrtko Barun, isusovac koji se naročito angažirao u pružanju pomoći migrantima, u intervjuu za Večernji TV. Ima li sadašnji sastav Hrvatske biskupske konferencije potencijal da krene putem koji sugerira Barun, neovisno o tome tko će naslijediti Bergoglija u stolici rimskog biskupa? Jasno je da nema. Ako novi papa bude netko od kardinala sa suprotnog kraja spektra u odnosu na Franju, izgledno je da će se Kaptol vratiti unatrag, ali ne dramatično unatrag: dobna struktura sadašnjih nadbiskupa i biskupa takva je da će većina njih još godinama biti na svojim položajima, a ipak se – uz najviše dva izuzetka – ne radi o svećenicima sklonima bilo kojem obliku radikalizma, isključivosti i privlačenja javne pažnje teškim riječima.
Bude li za budućeg poglavara Katoličke crkve izabran neki od centrističkih kardinala, poput aktualnog državnog tajnika Svete Stolice Pietra Parolina, neće biti ozbiljnijih pomaka ni desno ni lijevo. Ako, pak, izbor padne na kardinala kojem su bliske relativno progresivne zamisli pokojnog pape Franje, Crkva u Hrvatskoj ići će tim tragom, ali i dalje odviše sporo i bezvoljno jer je samoj sebi nametnula teško breme u vidu općeprihvaćenog koncepta "Stepinčeve Crkve". Nadbiskup Kutleša deklarirao se više puta pobornikom tog koncepta. Unutar Crkve ne postoje ni naznake postojanja struje koja odbija prihvatiti blaženog Alojzija Stepinca kao neprikosnoveni uzor u svakom pogledu. S druge strane, doduše još uvijek na marginama, pojavljuju se formalne i neformalne grupacije koje maštaju o dokidanju sekularnosti i sužavanju ženskih prava, a da se i ne govori o onima, itekako prisutnima na društvenim mrežama, što su u papi Franji prepoznavali sotonu posvećenu antihrvatstvu, ponajprije zbog toga što je otvorio dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom i do daljnjeg prolongirao proglašenje svetim kardinala Stepinca. "Odnos dijela hrvatskih katolika prema papi Franji pokazuje da su to dvije potpuno različite duhovnosti: na jednoj strani papa Franjo i Isusovo evanđelje, na drugoj militantni vjernici i nacionalna Crkva, na jednoj milosrđe i otvorenost, na drugoj ravnodušnost i mržnja prema drugima, na jednoj autentičan i empatičan čovjek, na drugoj licemjerni i uskogrudni ljudi", piše bosanski franjevac Drago Bojić na portalu Prometej.ba.
Što je to uopće "Stepinčeva Crkva"? To je neka vrsta kodnog naziva za Crkvu sljubljenu više s nacijom nego s univerzalnim vrijednostima, za nefleksibilnu Crkvu mučeništva, fatalizma i trpljenja pod neprijateljskim i ateističkim režimom, za Crkvu-tvrđavu kojoj su svakodnevni život i egzistencijalna borba vjernika sporedni u odnosu na dokazivanje pravovjernosti, za Crkvu kojoj ne pada na pamet preispitivati vlastitu povijest, koja nije uvijek bila svijetla, nego automatski zauzima pozu žrtve i vidi samo zlo drugih. "Stepinčeva Crkva", dakle, anakron je koncept, jer odavno nema komunizma i odavno na ovim prostorima ne postoji nikakva opasnost koja bi opravdavala crkveno zatvaranje u se i "podizanje oružja strogoće" prema stvarnosti svijeta. Bojić piše da Stepinac mnogima u Hrvatskoj, pa i u Crkvi, služi i za raspirivanje mržnje prema SPC-u i srpskom narodu. I ovo: "Kad bi hrvatski katolici doista bili 'Stepinčeva Crkva', kako se vole nazivati, onda bi bili lojalni papi, kao što je bio i Alojzije Stepinac kad nije prihvatio zahtjev ondašnjih vlasti da se distancira od Rima i da osniva nacionalnu Katoličku crkvu." Sve dok se bude inzistiralo na "Stepinčevoj Crkvi" i dok god ovdašnji odnos prema Rimu bude uvjetovan uvrštenjem Stepinca među svece, Crkva u Hrvatskoj ostat će generalno zaglavljena u mučeničkoj prošlosti, odnosno u klopki kontradiktornosti i anakronizma koju je sama sebi postavila, usprkos individualnim nastojanjima nekih viših prelata da idu ukorak s vremenom.
