>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Nikola Bajto

Tvrtko Jakovina: Lončarovo ime u svijetu nešto znači

Budimir Lončar je bio hrvatski diplomat u jugoslavenskoj, hrvatskoj i UN-ovoj službi, koji je imao izuzetno uspješnu karijeru i zadržao svoj utjecaj u 97. godini života. Njegovo ime nešto znači kod najvažnijih svjetskih ličnosti njegovog vremena. Tko to ne razumije, taj se osuđuje na provincijalnu beznačajnost

Nakon 16 godina bavljenja i druženja s doajenom svjetske diplomacije Budimirom Lončarom, povjesničar Tvrtko Jakovina završio je biografiju ‘Budimir Lončar – Od Preka do vrha svijeta’, koju će koncem rujna izdati zagrebačka Fraktura. Jakovina je imao direktan pristup Lončarovoj izvrsnoj memoriji i sposobnosti da nakon toliko godina, a rođen je u Preku na Ugljanu 1924., ne samo rekonstruira i detaljno opiše događaje, već i da ih široko kontekstualizira, objasni i politički ocijeni. A širok je i kontekst u kojem Jakovina, ekspert za političku povijest 20. stoljeća, postavlja Lončara kao aktera svjetskih zbivanja, čovjeka koji je bio Titov ambasador kod Sukarna u vrijeme prevrata u Indoneziji (1965. – 1969.), kod Brantda i Schmidta u vrijeme njemačkog otvaranja prema istoku (1973. – 1977.), kod Cartera u SAD-u u trenutku Titove smrti, a onda i kod Reagana u vrijeme blokovskog zaoštravanja (1979. – 1983.). Lončar je oblikovao konferencije Pokreta nesvrstanih u doba najveće međunarodne afirmacije Jugoslavije, ali je bio i ministar vanjskih poslova tokom epohalnih promjena (1988. – 1991.), sloma komunizma u Evropi, raspada Sovjetskog Saveza i same Jugoslavije, obećane zemlje koju je stvarao. Bio je skojevac i partizanski borac, dvaput ranjavan, bio je urednik u ratu pokrenute Omladinske iskre, bio je uključen u sve važne vanjskopolitičke procese poslije Titovog prekida sa Staljinom, i bio je svjedok svih dramatičnih i opasnih unutarnjih gibanja. Bio je do kraja optimist, uvjeren u smislenost opstanka Jugoslavije, demokratskije i slobodnije, koja se ne libi još jednog modernizacijskog iskoraka, nasuprot ratu, a prema evropskim integracijama.

Imam transkript sastanka na kojem se kompletan vrh State Departmenta nalazi s Lončarom kao novim jugoslavenskim ambasadorom u SAD-u. To za zemlju te veličine danas izgleda nezamislivo

Opisujući Lončarov fascinantan karijerni put, Jakovina iz njegovih pozicioniranja i profesionalnih i osobnih odnosa oslikava karakter i moral razboritog, odgovornog i konstruktivnog državnika čija je strast bila njegova politička misija. Lončar se nagledao ljudi koji su na funkcije dolazili po partijskoj liniji, a ne po profesionalnom rezonu, ali je bio okružen i mnogima od umijeća i zrele političke imaginacije, pa i političarima najvećeg formata koje je visoko cijenio jer su svojim djelovanjem afirmirali smisao politike. Prevlast ljudi ograničenih pogleda u posljednjoj fazi Jugoslavije bio je odraz duboke unutarnje krize, za koju je reformska vlada Ante Markovića, kojoj je i sam pripadao, došla prekasno. Jugoslavija je propala. Lončar se 1990-ih angažirao u UN-ovoj diplomaciji, a onda ponovno u hrvatskoj, u mandatima Stjepana Mesića i Ive Josipovića, često trpeći prozivke zbog svoje jugoslavenske prošlosti. Jakovinina knjiga za ovdašnju je historiografiju važna i zato što povijest na taj način ne prekida, nego o vremenu koje je prethodilo 1990. govori kao o hrvatskoj prošlosti, ali još više jugoslavenskoj, koja je zaslužila da je se kao takvu pamti i valorizira. To je moguće samo izvan skučenog nacionalnog pogleda, u kontekstu svjetske povijesti kojem ova knjiga pripada, i u kojem su se ovaj povjesničar i diplomat svjetskog ranga sjajno pronašli.

Gotovo 16 godina ste radili na ovom projektu. Kako je to krenulo?

Na početku svog znanstvenog rada bavio sam se prije svega Sjedinjenim Državama i Jugoslavijom, pa sam 2004. radio na seriji članaka o dolasku Richarda Nixona u Zagreb 1970. Da se Lončar nalazi u Zagrebu, rekli su mi nekadašnji političari koji su se okupljali na Iblerovom trgu, među kojima Josip Vrhovec, Milutin Baltić, general Milan Kuprešanin i drugi. Razgovarali smo, a onda se vrlo brzo dogodilo da su istog dana dvojica bivših ministara vanjskih poslova, Lončar i Vrhovec, predložila da radimo zajedno. Vrhovec je imao arhivu, tisuće stranica. Lončar je imao nešto arhive, koju mi je jednom prilikom iz Beograda dovezao ambasador Davor Božinović, danas HDZ-ov političar. Na temelju Vrhovčeve arhive objavio sam 2011. ‘Treću stranu Hladnog rata’, a s ovom sam knjigom zapravo oba ta projekta zatvorio. S Lončarom sam se najčešće nalazio u Kaptol centru. Dugo je postojalo neslaganje – njegova želja da ne govori o prošlosti, nego prije svega o budućnosti, i moja želja da pišem biografiju. Njega, sve do danas, prije svega zanima budućnost, razvoj svijeta, što je fascinantno za nekoga tko je toliko dugo aktivan. Na kraju smo to prelomili i on je našao izlaz da knjigu o budućnosti, koja bi trebala izaći iduće godine, radi s vašim kolegom iz Novosti Ivicom Đikićem.

Biografiju ste ispisali na preko 750 stranica, koristeći obilnu arhivsku građu i razgovarajući još s desecima Lončarovih poznanika i svjedoka vremena?

Lončar je tu bio dragocjen jer vjerojatno ne bih sam došao ni do bivšeg američkog državnog tajnika Jamesa Bakera, ni njegovog kolege Lawrencea Eagleburgera, ni diplomata Roberta Barryja, ni niza drugih visokih političara iz bivše Jugoslavije. Konačno, i pohvale koje će se naći na koricama knjige pokazuju Lončarovo mjesto i danas među ljudima prvog reda, jer je na naslovnici blurb bivšeg državnog tajnika Henryja Kissingera, a otraga bivšeg egipatskog ministra vanjskih poslova i šefa Arapske lige Amra Mousse, bivšeg francuskog ministra vanjskih poslova Rolanda Dumasa i bivšeg predsjednika Sovjetskog Saveza Mihaila Gorbačova. Predsjednik George Bush poslao je 2017. Lončaru pismo koje citiram u knjizi, a vjerojatno bi takvih sugovornika bilo više da smo se ranije sjetili primjerice Hans-Dietricha Genschera prilikom čijeg je pogreba 2016. Lončar govorio u njemačkom parlamentu kao pozvani prijatelj. No pričao sam i s ljudima koji nisu nužno bili s njim u bliskim odnosima. Dio svjedoka nema tako dobru memoriju kao Lončar. Stjepan Mesić je govorio načelno, široko, ali je izgovorio jednu sjajnu rečenicu koju sam uvrstio u knjigu, naime da je Lončara angažirao kad je vidio da mu se ‘svi diplomati klanjaju kao Dalaj lami’.

Diplomatski vrhunac

Zbog njegove iznimne memorije, Latinka Perović piše u pogovoru kao o knjizi ‘Jakovine sa Lončarom’. Koliko su političke prosudbe u knjizi njegove, a koliko vaše, koliko ste u tome bili blizu?

A ne, knjiga nije zajednička, knjiga je moja. Nismo preispitivali zaključke, nismo zajedno vagali ocjene. On, konačno, rukopis još nije ni pročitao. Nema, međutim, pisanja biografije nijedne osobe na svijetu, pa čak ni kraljevske ličnosti, ako nije vodila dnevnik ili imala, što je slučaj s Lončarom, memoriju koja je te stvari pohranila. U ovih 16 godina više smo se puta vraćali na iste stvari i fascinantno je da kod njega nije bilo odstupanja.

Tito ga je impresionirao još kao mladog partizana. Bio je svjestan Titovih pogrešaka, ali je u svemu tome nalazio sintezu koja nije uključivala da baci koplje u trnje, nego je nastavljao sa svojom ambicijom

Ova je biografija ujedno i povijest jugoslavenske diplomacije, u kojoj je on od 1950., kad kao mladi konzul dolazi u misiju pri UN-u u New York, za koji navodite da je bio ‘najvažnije diplomatsko bojište za Jugoslaviju’?

Lončar dolazi prije izbijanja Korejskog rata, kad Jugoslavija predsjeda Vijećem sigurnosti. Nedjelja je, diplomati igraju nogomet na izletu, a Kardelj i sam Tito zovu misiju u New Yorku jer je izbio rat u Koreji… Amerika je Lončara naučila da je svijet nijansiran, da može biti onih s kojima se nećete slagati, ali mogu biti dobri i poticajni sugovornici, što je naročito bilo važno za jugoslavenske diplomate tog vremena. Ostali su vjerni svojoj ideologiji, ali su trebali naći zajednički jezik sa SAD-om koji je jedini mogao pomoći zemlji suočenoj sa sovjetskom prijetnjom nakon Titovog razlaza sa Staljinom. To je bila glavna bojišnica, a UN je bio mjesto gdje je Jugoslavija trebala pokazati da njena pozicija nije varka i da je takva internacionalizacija problema način da se zemlja spasi. Jugoslavenska diplomacija tada je bolovala od onoga od čega danas boluje hrvatska, a to je da misli da mora prije svega voditi suradnju s istomišljenicima. Međutim, to se 1950-ih mijenja, ne samo u Americi nego i Australiji, Urugvaju i drugim zemljama, gdje je dijaspora onog vremena u velikom broju stala na sovjetsku stranu. Naši iseljenici, što je notorno poznato, ali ne i u nas, tada su bili toliko siromašni i ugnjetavani da su bili prijemčivi za ideje socijalizma i komunizma, a i cijeli svijet se bio nagnuo ulijevo. Tu još nema puno ustaštva. Mnogi su se pitali je li moguće da su Staljin i svi drugi slavenski narodi u krivu, a samo Tito u pravu, i diplomacija je vodila borbu da se među iseljenicima zadrži Titova linija.

Lončara u New Yorku prepoznaje tadašnji ministar vanjskih poslova Konstantin Koča Popović koji ga 1956. u Beogradu promovira te mu on postaje glavni analitičar i desna ruka. Tada uči strateški misliti i shvaćati svjetsku politiku koja je vođena s Pokretom nesvrstanih?

Danas u Hrvatskoj mnogi političari govore o evropskim politikama, kao što su nekad mnogi govorili o nesvrstanosti, a da nisu do kraja shvaćali što ta politika znači. Lončar je bio diplomat koji je radio sintezu, analizirao okolnosti koje se pred njim stvaraju i planirao kako dalje. On ima dugu memoriju nekoga tko se bavio multilateralom, grupom za nesvrstavanje, tko je radio analizu politike i plan politike. Bio je zatim i ambasador u Indoneziji, koja je bila važna zbog nesvrstanih, ali potom i u dvije najvažnije zapadne zemlje, SR Njemačkoj i SAD-u, a u obje je shvatio kakva je za njih bila važnost nesvrstavanja Jugoslavije. U Njemačkoj je doživio da su, kad su htjeli bistriti politiku, pozivali američkog, sovjetskog i njega kao jugoslavenskog ambasadora, jer su htjeli čuti mišljenje tog svijeta koji Jugoslavija poznaje. Lončar je na konferenciji nesvrstanih 1979. na Kubi pomogao da se pokret zadrži na jugoslavenskoj platformi, nasuprot kubanske koja je bila prosovjetska. Imam transkript sastanka na kojem se kompletan vrh State Departmenta nalazi s njime kao novim jugoslavenskim ambasadorom u SAD-u. To za jednu zemlju te veličine danas izgleda nezamislivo. Nesvrstana politika Jugoslavije nije bila, kako je to ovdje često percipirano, antizapadni pokret. Mnogi nesvrstani jesu bili antizapadni jer su bili bivše kolonije, ali mnogi nisu imali veze s komunizmom, od Maroka, Saudijske Arabije, Jemena, do Singapura i niza drugih. Bilo je, naravno, i onih poput Kube, ali radi se o tome da je Jugoslavija uspijevala iz toga gurati svoju, često vrlo pragmatičnu politiku. Danas teško možemo zamisliti da gradimo prvu tvornicu valjaka u Indoneziji, elektrifikaciju Sumatre, luke u Etiopiji i Siriji. Mi danas ne možemo ni kupiti avione, a nekad smo ih proizvodili i prodavali, nemamo podmornice, a nekad smo ih gradili. To je bila uloga diplomacije.

Je li taj period pred Titovu smrt bio njen vrhunac?

Vrhunac su bile 1970-e, a za Lončara osobno to je bila njemačka politika detanta i pomoć Jugoslaviji, sve ono što se dogodilo kad Jugoslavija postaje važan dio politike kojom Njemačka razbija jedan smjer hladnog rata i trasira put današnjoj Njemačkoj koja je prevladala naslijeđe Drugog svjetskog rata i sabrala se u svojim granicama. To je bilo vrijeme kad Jugoslavija, ne samo zbog naših radnika koji onamo dolaze, nego zahvaljujući prekidu sa Staljinom i ulozi u nesvrstanima, postaje važan sugovornik Njemačke za njenu politiku detanta. Washington je, naravno, najvažnije diplomatsko odredište, međutim utjecaj je veći u Njemačkoj. Iako je za Lončarova mandata, koji onamo ide 1979., Titova smrt ponovno učinila Jugoslaviju važnom temom u američkoj politici, vrhunac je bio prije toga.

Zemlja koja se raspada

Latinka Perović bila je dio nove generacije političara maknutih 1971./1972. U pogovoru piše da je već tada bila odlučena sudbina Jugoslavije nakon Tita?

To bi moglo danas tako izgledati, iako je, naravno, teško tvrditi da je nešto što se dogodilo 1972. imalo ključni utjecaj na zbivanja 20 godina kasnije. Tada jest slomljen jedan krug političara koji nisu bili nacionalisti, bez obzira na to jesu li nekad s nacionalizmom koketirali. Lončar je Miku Tripala znao još iz partizana, bio je trajno vezan s Kočom Popovićem, pa i Markom Nikezićem, tako da je slom liberala na njega djelovao, ali je on uvijek ostao netko tko je bio spreman tražiti novi put i nove mogućnosti kad bi se kockice presložile.

Lončar je nastojao internacionalizirati krizu jer sama Jugoslavija više nije imala nijedan organ koji je rat i mržnju mogao zastaviti. Zato je kasnije tražio intervenciju NATO-a protiv Miloševića

U knjizi nema nijedne njegove negativne ocjene Titovog djelovanja?

Čini mi se da je to stvar karaktera. Portretirali smo velik broj diplomata i ako bi o nekome rekao nešto negativno, rekao bi i pet pozitivnih stvari. Lončar uvijek nastoji naći nešto pozitivno, očekuje najbolji rezultat, a to može objasniti i njegovu vjeru i politiku koju je vodio na kraju Jugoslavije.

Ipak, neke poput Miloševića ili Kadijevića jasno negativno ocjenjuje, ali Tito je u knjizi nekako stalno iznad svih?

Tito je bio više od zemlje koju je predstavljao, a i diplomacija je bila jača od zemlje u čije ime je govorila. To je bio raspored i to se osjećalo. Kad Tito ulazi, ulazi kao povijest – on se tako nosio, ta pompa je oko njega izgrađena. Taj stav čovjeka koji je iznad bitke, taj vođa revolucije koji je Lončara impresionirao još kao mladog partizana, mislim da je to ostalo. On je bio svjestan Titovih odluka i pogrešaka, ali je u svemu tome nalazio sintezu koja nije uključivala da baci koplje u trnje, nego je nastavljao sa svojom ambicijom.

Do kraja se trsi sačuvati zemlju od rasula i rata. Dio knjige kad je Lončar zadnji savezni ministar vanjskih poslova naročito je dramatičan?

U ministarstvu su iz pozicije, zapravo niše koju su imali, nastojali izbjeći sukob i internacionalizirati jugoslavensku krizu jer svi su djelovali iz neke niše, osim Miloševića koji je jedini imao pozornicu. Lončar najprije organizira konferenciju nesvrstanih u Beogradu da se Jugoslavija sabere, da vidi da još nešto znači i da to može biti adut za stolom u svijetu koji se mijenja, a onda krizu koja se produbljuje nastoji internacionalizirati. Očuvanje Jugoslavije s ciljem izbjegavanja rata dugo je bila i pozicija Amerike, i zemalja Evrope, i njegovog prijatelja Genschera, odnosno Njemačke.

Njegova se pozicija čini nesnosnom. Organizira nesvrstane, nabavlja kredite za financiranje u krizi, odlazi kod Sadama Huseina nagovoriti ga da se povuče iz Kuvajta, pokazuje da Jugoslavija još može igrati na svjetskoj sceni i usmjerava je u evropske integracije, ali zemlja se raspada?

Ni najbolja vanjska politika ne može sačuvati zemlju koja se raspada. Ta epizoda sa Sadamom pokazuje što su bili nesvrstani od samog početka, da je jugoslavenski ministar bio sugovornik najvažnijih svjetskih političara u tom trenutku. Međutim, Lončarovo ministarstvo ostaje samo. Ante Marković je imao dobru inicijalnu ideju, ali s nedostatnim poznavanjem politike i nedostatnom podrškom. Samo je jedan političar postao svima relevantan sugovornik, a to je bio Milošević. Lončarovi ljudi polako su se selili u srpsko ministarstvo vanjskih poslova i zemlja praktički nije postojala. Moć je bila negdje drugdje.

Kad je dao ostavku i došao u New York, vidio se taj njegov diplomatski kapital. Bush mu traži posao u Americi, Pérez ga zove u Venezuelu, Mubarak u Egipat, Suharto u Indoneziju. Soros ima za njega posao u New Yorku, De Michelis u Milanu, a on se odlučuje za Boutros Boutros-Ghalijevu ponudu u UN-u?

Isprva je u vrlo teškoj situaciji jer napušta Beograd, gdje mu tada ostaju supruga Janja i mlađi sin Ivan, a nesvjestan je da se neće vratiti jer počinje opsada Sarajeva. Dolazi kod starijeg sina Srđana koji je studirao u New Yorku i spava u skromnim smještajima. Kad putuje na sastanak s predsjednikom Bushom, sam plaća put jer želi ostati neovisan, a bilo je i neugodno što nakon takve karijere nema od čega na normalan način živjeti u Americi.

Ne čini se dosad poznatom ta epizoda iz knjige, kad Lončar više nema funkciju i kad zemlja koju je zastupao više ne postoji, on ide 1992. kod Busha i traži intervenciju NATO-a protiv Miloševića?

Mislim da nije poznata. To je također bio njegov način da internacionalizira krizu. Intervenciju je odbio general Colin Powell. Lončar je dugo bio svjestan da se rat neće drugačije zaustaviti, a mogao je pretpostaviti što će to značiti, jer je gledao nacionalizam jedan naprama jedan, u ponašanju prema njegovoj familiji u Beogradu, ali i u Hrvatskoj, gdje mu je opljačkana kuća u Preku.

Suradnja s Tuđmanom

U Hrvatskoj mu zamjeraju embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju koji je bio uveden nakon što je kao ministar inicirao raspravu u UN-u?

Embargo su izglasale sve zemlje članice Vijeća sigurnosti. S kojom bi to magijom ministar zemlje koja nestaje uspio nagovoriti sve članice, uključujući Austriju koja predlaže embargo, da ga uvedu? To je naprosto bila politika UN-a čim izbije rat. Lončar je i tada nastojao internacionalizirati krizu jer sama Jugoslavija više nije imala nijednu snagu ni organ koji je rat i mržnju mogao zastaviti. Zato je uključivao Evropsku zajednicu, zato je poticao raspravu o članstvu Jugoslavije u njoj, zato je kasnije tražio intervenciju NATO-a, koja se konačno i dogodila u jednom trenutku.

Knjiga otkriva i njegovu suradnju s hrvatskom stranom?

Tada je u kontaktu s Tuđmanom kojeg dugo poznaje, ali to ne znači da odstupa od svojih temeljnih načela. Jedna je stvar bila boriti se protiv rata, shvaćati što znače Milošević, njegova redefinicija Jugoslavije i rat s kojim ulazi, međutim to nije značilo da morate biti u suglasju s antisrpskim nacionalizmom kakav je u Hrvatskoj postojao, ili s privatizacijom. Tu on ostaje do kraja jasan i kad pomaže hrvatskoj strani, kad otvara vrata prema Genscheru, to ne znači da se slaže s tadašnjim kursom. No uvijek je bio optimist i smatrao je da može nešto korisno učiniti.

Tuđmanu je bilo u interesu da on ostane jugoslavenski ministar, a kasnije mu je nudio da bude hrvatski, ali Lončar je odbio?

Da, rekao mu je da možda nema problema s njim, ali da ima s ljudima oko njega, poput Gojka Šuška. No bilo je naprosto logično da se kao jugoslavenski diplomat i ministar odmakne od tog prostora jer je tadašnja retorika bila suprotna onome za što se cijeli život zalagao.

Transkripte njihovih razgovora niste uspjeli dobiti?

Godinama ih je Lončar tražio, iako je njihov autor kao i Tuđman, no tek 1. srpnja ove godine dobili smo dva, a bilo je šest takvih razgovora. Ne znam zašto to nije dano, nadam se da nisu tako neugodni za HDZ ili da, još gore, ne postoji diskriminacija hrvatskih državljana u pristupu arhivskom gradivu. Značilo bi to, da budem ciničan, da institucije nejednako tretiraju vlastite državljane. Ova dva transkripta ću vjerojatno imati za drugo izdanje knjige, a bit će malo kiseli zagovornicima Tuđmana jer on tu nastupa strašno antiamerički, a ima i reference na svoje predratno druženje sa zajedničkim im prijateljem Jurom Kaštelanom i čitanje Majakovskog.

Kasnije, kao Mesićev savjetnik, Lončar je preko nesvrstanih osigurao izbor Hrvatske u Vijeće sigurnosti?

Zapadne zemlje tada su bile za Češku, a mi smo izglasani zahvaljujući tim zemljama i to je bio uspjeh, kako je rekao Ivo Sanader, poput onog u nogometu u Rusiji. Lončar je osobno išao na Afričku konferenciju i u Islamabad, bio je u stanju koordinirati arapske ministre, vidjeti se s ljudima iz vremena u kojem su ga mnogi znali kao predsjedavatelja, a oni su još bili mlađi diplomati.

Ipak, najviše korisnog je učinio za Jugoslaviju?

To znači i za Hrvatsku.

Da, ali stvari koje je učinio za Jugoslaviju u današnjem nacionalnom okviru neće mu se vrednovati?

Pišem u uvodu da povjesničar ne bi trebao davati u tom smislu ocjene jer se ideologije i te procjene mijenjaju, a dogodit će se to i s Tuđmanom. Hrvatska je u zadnjih sto godina promijenila tolike države i centre, pa bi samo naivac pomislio da su stvari jednom sada došle do vrhunca i da se više ništa neće događati. Zadaća povjesničara je da oslika jedno vrijeme, da razumije tadašnje odnose i ostavi u tom smislu neko tumačenje i trag. Lončar je bio hrvatski diplomat u jugoslavenskoj, hrvatskoj i UN-ovoj službi, koji je imao izuzetno uspješnu karijeru i zadržao svoj utjecaj u 97. godini života. Njegovo ime nešto znači kod najvažnijih svjetskih ličnosti njegovog vremena, kao što pokazuju Kissinger ili Gorbačov. Tko to ne razumije, taj se osuđuje na provincijalnu beznačajnost. Srećom, vremena se mijenjaju, doći će drugačije generacije i povjesničari kojima će možda biti cool da je neki Hrvat imao upliv na politiku Indonezije ili bio stvarni prijatelj s najvažnijim američkim političarima. Lončar je bio čovjek koji je odlazio kod Georgea Busha kao potpredsjednika na Dan zahvalnosti s njegovom obitelji, a ne netko tko se slikao ispred ograde Bijele kuće ili skupljao suvenire. O takvom diplomatu ova knjiga govori.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/6