>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Vesna Pisarović: ‘Jugoslavensku pjesmaricu’ snimali smo pankerski

Naziv albuma ‘The Great Yugoslav Songbook’ je, naravno, ironična referenca na ‘The Great American Songbook’. Što se evropske publike tiče, ona ima privilegiju slušati ove pjesme sasvim neopterećeno, lišeno konteksta i težine naslijeđa naše popularne glazbe

Rijetki su glazbenici koji svojevoljno napuste estradni, lakoglazbeni milje i odu u jazz ili alternativu, najčešće je suprotno. Pjevačica Vesna Pisarović učinila je baš to: prije više od deset godina prekinula je uhodanu karijeru pop-pjevačice u Hrvatskoj i otisnula se u Nizozemsku, na studij jazz pjevanja. Danas živi u Berlinu i snima jazz albume, a nedavno je izdala dojmljiv album jazzy obrada jugoslavenskih evergrina iz 1950-ih, 1960-ih i 1970-ih godina. Albumom ‘Naša velika pjesmarica / The Great Yugoslav Songbook’ na velika se vrata vraća na regionalnu glazbenu scenu.

Status jazz umjetnika danas, i u Evropi i globalno, nešto je sasvim prekarno, unatoč postojanju različitih i širokih oblika državnog subvencioniranja, kao što je to slučaj u Njemačkoj

Vaša transformacija u jazz glazbenicu prošla je u nas pomalo ispod radara. Okolina uvijek vidi krajnji rezultat, međutim do velikih promjena ne dolazi se preko noći, najčešće im prethodi mnogo malih koraka. Možete li se sjetiti trenutka u kojem ste donijeli odluku da napustite estradu i odete na studij jazz pjevanja?

Odluke za promjenu zapravo mogu biti i sasvim iznenadne, uvjetovane nekim neočekivanim susretom. Prije sada već dvanaest godina, za vrijeme jednog mog angažmana u Berlinu, imala sam priliku uživo slušati nastup velikog njemačkog saksofonista i improvizatora Petera Brötzmanna. Energija tog muziciranja, odnosno čitava njegova sloboda ekspresije i intenzitet zvuka toliko su me se dojmili da sam te večeri doživjela jedno pravo glazbeno preobraćenje. A to me je, povratno, prisililo da se ozbiljnije osvrnem na vlastitu situaciju. Naime, unatoč uigranom timu suradnika i vrlo emotivnom odnosu koji sam imala s publikom, u miljeu estradne mašinerije ipak sam se osjećala skučeno, pa čak i izgubljeno u smislu glazbenog obraćanja. Već duže vrijeme željela sam glazbi pristupiti kroz distanciranije i kompleksnije motive, uz potpuno drugačiji tehnički pristup pjevanju, kroz sasvim druge stilove, koje sam zapravo i pomno pratila i slušala. Brötzmannov koncert u tom smislu bio je okidač, ali sama ta odluka nije bila rezultat nekog racionalnog plana. Čak sam se i nakon toga paralelno bavila radom na svom posljednjem pop-albumu i pripremama za audiciju za jazz školu. Međutim, samim upisom na haški Konzervatorij 2006. godine, odnosno fizičkim napuštanjem Hrvatske, za mene je započelo nešto novo i krasno.

Poznanstvo s Majom Perfiljevom

Koje uspomene imate na svoju prošlu glazbenu ‘inkarnaciju’?

Kao i pri svakom sjećanju, tome svemu danas mogu samo pristupiti s distance. S jedne strane, to je bilo jedno zavodljivo, ali i burno adolescentsko iskustvo, uz činjenicu da sam prve izvođačke ugovore potpisala još kao brucošica na Filozofskom fakultetu i da sam se kada su krenule prve ugovorne obaveze – snimanja, prvi singlovi i intervjui – doslovce skrivala pod raznim perikama, ne snalazeći se ispred instantne medijske prisutnosti. U to vrijeme sam, naime, još uvijek imala stalni angažman s Dvornikovim bendom u Hard Rock Cafeu i ova nova uloga, odnosno potreba identifikacije s estradnom zvijezdom, bila mi je doista strana. Ono što sam pod tom slikom s vremenom razvila i ono čega se rado prisjećam jest taj vrlo intiman odnos s publikom, čije sam reakcije na koncertima zapravo neprestano osluškivala i pokušavala odgovoriti na njih. Ali ipak, i to je druga strana svega toga, u retrospektivi mi se sada čini da sam uvijek težila tome da glazbeno izrazim jednu drugačiju vrstu emocija. Naime, pored očite činjenice da su sve pjesme koje sam izvodila bile stvarane kao dopadljivi, instant radiofonični hitovi, što je, naravno, prilično ograničavajuće, moj tadašnji vokalni izraz bio je okarakteriziran, kako i priliči tom stilu, jednim pretjeranim uživljavanjem, jednim ‘pjevanjem iz srca’. Ozbiljnije bavljenje jazzom me naučilo da glas i emocije mogu biti u sasvim drugačijem odnosu, ne gubeći pritom ništa na intenzitetu, zapravo sasvim suprotno.

‘Naša velika pjesmarica / The Great Yugoslav Songbook’ nije vaš prvi album u jazzerskoj inkarnaciji, no jest prvi koji je vezan uz glazbeno naslijeđe zemlje u kojoj ste rođeni i odrastali. Hoćete li uskoro više nastupati na području Hrvatske i regije? Kako europska publika reagira na pjesme s ‘Pjesmarice’?

Prve prezentacije ovog projekta odvijale su se prošle godine u vrlo specifičnom miljeu: na beogradskom i zagrebačkom jazz festivalu, kao i na nekim berlinskim jazz događanjima, iako moja intencija ovim albumom nije bila isključivo dotaći jazz publiku. Zapravo, a to mi je postalo jasno nakon malog promotivnog događaja u Pločniku koji je pratio PDV-ovo izdanje albuma i lansiranje videospota za ‘Baladu’ od Indexa, vjerujem da ovaj projekt ima mnogo širi doseg, i bilo mi je doista divno uočiti znatiželju mlađe publike koja nije nužno vezana za jazz. Uostalom, sam album posjeduje taj specifičan zvuk koji nikako nije jednostavno kategorizirati: za jazzere je vjerojatno odviše pop po raznim mjerilima, dok će za mainstream ukus on biti odviše jazzy ili barem neobičan i off. Sam naš pristup za vrijeme stvaranja albuma gotovo da je bio pankerski, u odnosu prema materijalu, njegovoj obradi, aranžmanima, formi i improvizacijama. A što se evropske publike tiče, ono što je zanimljivo jest da ona ima privilegiju slušati ove pjesme sasvim neopterećeno, lišeno konteksta i težine tog naslijeđa naše popularne glazbe. Drugim riječima, ona kao da u prvu ruku neposredno pada na čitavu ironiju jedne ‘Velike jugoslavenske pjesmarice’, na postojanje nekih ‘jazz standarda’ na nekom nepoznatom slavenskom jeziku.

Odakle potreba da se albumom jazz obrada zahvati jugoslavenska pop-pjesmarica?

S jedne strane iz nekih sasvim osobnih stvari: ideja začetnica ovog projekta izrasla je još prije puno godina iz poznanstva s Majom Perfiljevom, koja mi je zapravo odškrinula vrata jugoslavenske glazbe sedamdesetih godina, u kojoj je neposredno i slavno sudjelovala, ali me i zaintrigirala da se ozbiljnije pozabavim razdobljima koja su prethodila. Tako da sam zapravo i jednim arhivskim radom otkrila čitavu riznicu stilski nevjerojatno hibridnog i heterogenog repertoara jugoslavenske glazbe pedesetih i šezdesetih, koja je bila, prije nego što se uopće javljaju slavni autori i izvođači, dakle tadašnje zvijezde estrade, obilježena najrazličitijim križanjima i najneprirodnijim miješanjima i posuđivanjima. I to je druga strana projekta, odnosno koncept koji tada nastaje, a koji se sastoji u pokušaju da se glazbeno zahvati, doduše uz ironiju i dekonstrukcijsku distancu jazza, sva ta raznolikost i heterogenost, odnosno sve to bogatstvo tog razdoblja u kojem, a to je posebno zanimljivo, coveri, posudbe, kopiranja i slično imaju istu vrijednost kao i originali. Jer tada doista unutar popularne glazbe imamo simultanu koegzistenciju swinga i twista, big-band balada i francuske šansone, rocka i mamba i cha-cha ritmova, grčkih melosa i šlagera itd. Takav jedan šarolik materijal učinio mi se kao odličan predložak za izvjestan suvremeni pokušaj covera, gdje jazz i improvizacija, odnosno izokrenuti aranžmani, ne prikrivaju tu hibridnost, već je čak posebno naglašavaju. Na kraju krajeva, i sam jazz je glazba koja nastaje upravo kao hibrid, odnosno iz svojevrsnog postupka hibridizacije tzv. originala, uz obrade, reharmonizacije, dekonstrukcije forme, improvizacije koje razigravaju neke jednostavne oblike itd. Otuda, na koncu, i ideja da album nazovem ‘The Great Yugoslav Songbook’ što je, naravno, ironična referenca na ‘The Great American Songbook’, tu čitavu riznicu popularnih songova i brodvejskih hitova koje velikani poput Charlieja Parkera ili Theloniousa Monka glazbeno obrađuju i dekonstruiraju, ne bi li uz bebop izumili čitav jazz kakav danas poznajemo.

Strast prema muziciranju

Možete li nam otkriti na koji ste način s bendom radili na aranžmanima za ove pjesme. Na koji ste ih način učinili ‘svojima’?

To je doista bila stvar jednog sveopćeg punk pristupa, odnosno jedne ‘gerilske’ intervencije i metode: 28. studenoga i 29. novembra prošle godine okupirali smo jedan berlinski studio i u dva popodneva, gotovo bez ijedne probe, snimili album. Neki od glazbenika pritom su se prvi put upoznali u studiju. Notni zapis je bio vrlo štur, kao što se obično zapisuju jazz standardi, a aranžmani su doista nastajali ad hoc, kao posljedica, te u službi improvizacije, naravno, sve pod velikim utjecajem Grega Cohena, koji je gotovo goloruk upravljao našim kolektivnim pokušajima i eksperimentima. Naravno, sve je bilo pretežno podložno testu pokušaja i pogreške, ali mnoge su stvari upravo ‘zazvučale’ isprve, kao plod jednog nevjerojatnog kolektivnog zanosa u muziciranju. Kad sam osjetila težinu i snagu tog poleta, odlučila sam za vrijeme pauze za ručak na brzinu transkribirati još jednu skladbu, tako da se na albumu našla i neplanirana trinaesta pjesma. Sve u svemu, snimati album s takvim vrsnim glazbenicima bilo je jedno od mojih najljepših i najintenzivnijih glazbenih iskustava do sada.

Kako ste okupili ovako vrsnu ekipu glazbenika u bendu? Greg Cohen, Tony Buck, Francesco Bigoni i ostali umnogome su zaslužni za zaokruženu glazbenu cjelinu na ovom albumu.

Stvari su se zapravo odvijale spontano kroz različita berlinska poznanstva, s time da je ono što me vodilo u okupljanju glazbenika bila sama ideja zvuka. Želja mi je naime bila uspostaviti kontrast između jednog čvrstog groovea i ritam sekcije koja nosi čitav projekt, te vrlo slobodnih melodijskih ili nemelodijskih pristupa improvizaciji. Ukratko, pozvala sam glazbenike koji su dovoljno eksperimentalni za jedan slobodniji projekt dekonstrukcije, ali i dovoljno ‘klasičan’ da bi se ipak mogli snaći u obradama formi popularne glazbe. Tako sam odlučila pristupiti Gregu Cohenu koji trenutačno živi i radi u Berlinu i koji je iznimno srdačno odgovorio na poziv. Chrisa Abrahamsa iz grupe The Necks poznajem od ranije preko nekih berlinskih krugova i već smo dugo planirali suradnju, a ovo se pokazalo kao odlična prilika. On je, nadalje, predložio Tonyja Bucka, a moj stari glazbeni suputnik Gerhard Gschlößl povezao me s Francescom Bigonijem, talijanskim saksofonistom s kopenhaškom adresom, kao i Dieb13-om, bečkim noise glazbenikom koji je uz živu manipulaciju zvuka gramofona čitavom projektu dao i dašak elektronske glazbe.

Održavate jazz koncerte po Europi. Kakve su to turneje i prostori u kojima nastupate? Tko je danas vaša publika?

Trenutačno paralelno nastupam s nekoliko različitih, čak i stilski vrlo raznolikih projekata. S kvartetom With Suspicious Minds već petu godinu izvodim dekonstrukcije i ogoljivanja kralja rock’n’rolla Elvisa Presleyja, uz koncerte posvuda po Njemačkoj, Austriji, Italiji, uz to da ove jeseni čak premijerno nastupamo u Engleskoj. S više klasičnim jazz projektom, triom Petit Standard, u kojem surađujem s bubnjarem Johnom Betschom i basistom Chrisom Dahlgrenom, nastupam također posvuda po Evropi, od Praga preko Graza do Kassela, i to pretežno u jazz klubovima, teatrima ili na jazz festivalima, za više klasično jazzerski orijentiranu publiku. Moram priznati da je tužno što je odlaskom Boška Petrovića nestalo jedno takvo bitno jazz mjesto u Zagrebu.

Moglo bi se reći da je vaš status prekaran. Živite isključivo od nesigurnog, umjetničkog posla. Kako se nosite s takvom vrstom stresa?

Zasigurno sam, za razliku od mnogih berlinskih kolega sa scene, privilegirana time što imam mogućnost isključivo se posvetiti glazbenom izričaju koji volim i u kojem uživam. S druge strane sam status jazz umjetnika danas, kako u Evropi tako i globalno, nešto je sasvim prekarno, unatoč postojanju različitih i širokih oblika državnog subvencioniranja, kao što je to slučaj u Njemačkoj. Unatoč brojnim kulturnim fondovima, ovdašnji jazz je već neko vrijeme prilično defanzivan i, a to mi se čini posebno problematičnim, sve više i više orijentiran i uvjetovan specijaliziranim tržišnim i institucionalnim okvirima, koji su prilično konzervativni. No sasvim osobno, ovaj nesiguran put je nešto s čega mi se čini da više nema povratka, jer dijeljenje ovakve strasti prema muziciranju s drugima u kolektivnoj situaciji improvizacije ne bih mijenjala ni za što. U krajnjoj liniji, nesigurnost je temeljan osjećaj koji uvijek i nužno prati ovu umjetnost, jer ta točka zadovoljstva i sigurnosti u samorazvoju uvijek izmiče.

1/2