>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Bojan Munjin

Vinko Brešan: Budućnost hrvatskog filma potpuno je neizvjesna

U ovom trenutku o sudbini hrvatskog filma ne odlučuju filmaši nego politika. Ta je politika rekla da će se ‘sustav demontirati’, ali i da ‘sustav nastavlja s radom’, što su potpuno oprečne političke ideje. Koja će pobijediti, tek ćemo vidjeti

Široka filmska publika poznaje redatelja Vinka Brešana ponajprije po hvaljenim i nagrađivanim filmovima ‘Kako je počeo rat na mom otoku’, ‘Svjedoci’, ‘Maršal’ i ‘Svećenikova djeca’ te po činjenici da i najtežim društvenim i političkim temama prilazi s debelom dozom crnog humora. Kazališna publika zna da je režirao i značajan broj predstava (‘Mirisi, zlato i tamjan’, ‘Ničiji sin’, ‘Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja’, ‘Kafeterija’…), što i ne čudi zna li se da mu je otac dramski pisac Ivo Brešan, autor ingenioznih političkih komada otrovnog naboja. Vinka Brešana zatičemo pred premijeru predstave ‘Ustav Republike Hrvatske’, što mu je kazališni izazov nakon vrlo uspješnog istoimenog filma Rajka Grlića na temu međunacionalnih odnosa, ali i usred svojevrsne političke drame u strukovnom Hrvatskom audiovizualnom centru (HAVC), uvjetovane ostavkom dosadašnjeg direktora Hrvoja Hribara. ‘Ustav Republike Hrvatske’ predstava je koja govori o Srbinu Vasiliju Samardžiću u hrvatskoj policiji koji je promijenio ime u Ante, a premijerno se u Kazalištu Kerempuh izvodi u trenutku nikad gorih javnih napada na građane srpske nacionalnosti i njihove predstavnike, dok situacija s HAVC-om prijeti budućnosti trenutačno vrlo solidne domaće kinematografije.

Predstava ‘Ustav Republike Hrvatske’ ne daje rješenje, ali nudi svjetlo na kraju tunela. Živimo u vremenu odvratnih etiketiranja, kad se ljude s lakoćom naziva užasnim imenima, tako da je dostojanstvo čovjeka palo na jako niske grane

Koliko će vaša predstava ‘Ustav Republike Hrvatske’ biti slična, a koliko različita od Grlićeva filma?

Tu predstavu ne radim razmišljajući o filmu. Dobio sam tekst i pokušavam ga iščitati onako kako ga vidim i ne opterećujem se time hoće li predstava sličiti ili će se razlikovati od filma. Vidim je kao priču o duboko nesretnim ljudima koji žive u paklu, vire jedni drugima u prozor i ne mogu se iščupati iz toga zajedničkog prostora. Međusobno si rade nevolje i nesreće, a u sebi pokušavaju naći neke pozitivne osjećaje. To je priča o takvim ljudima.

Zanima me drama pojedinca

S obzirom na to da je tekst pisao Ante Tomić, hoće li vaša predstava biti crna komedija, drama ili nešto treće?

Pisac komada Tomić jako je duhovita osoba, ali sam se izuzetno trudio da ni na koji način ne potenciram njegov humor. Taj humor će izaći iz predstave ili ga neće biti. Moram reći da nisam imao nikakve potrebe za smiješnim u ovoj predstavi, čak sam svjesno ili nesvjesno više tražio dramske elemente.

Kako uopće funkcionira humor u priči o krajnje nesretnim ljudima?

Humor je često kontrapunkt nesretnim situacijama i koristim ga i u svojim filmovima i u kazalištu; vrlo sam rijetko radio predstavu ili film bez humora, ali u ovoj ga predstavi nisam shvatio kao svoj zadatak. Sigurno je da će i u njoj biti nekog humora i vjerujem da će se publika i nasmijati, ali to predstavi nije primarni cilj.

U središtu radnje ‘Ustava Republike Hrvatske’ ljudi su različitih svjetonazora, koji se i zbog tih razlika ne vole ili su na distanci. U kolikoj mjeri vaša predstava razrješava taj tragični luk?

Filmovi i predstave nemaju zadatak davati rješenje, nego postavljati pitanja. Ovo je jedna od predstava koje ne daju rješenju, ali nude neko svjetlo na kraju tunela. A to svjetlo je u svojevrsnoj ljubavi ili međusobnom poštovanju. To je izlaz u međuljudskim odnosima i ja u njega vjerujem. Živimo u vremenu odvratnih etiketiranja, kad se ljude s lakoćom u javnom prostoru naziva užasnim imenima, tako da je dostojanstvo čovjeka palo na jako niske grane. Vjerujem da se ova predstava bori upravo za to dostojanstvo.

Poznajem Daniela Rafaelića i izuzetno ga cijenim. Posljednjih sam dana slušao i čitao njegove intervjue i mogao bih potpisati svaku njegovu rečenicu

Junaci vaše predstave po nacionalnosti su Hrvati i Srbi: koliko ona korespondira s današnjim međunacionalnim odnosima u našoj zemlji?

Tema jesu međunacionalni odnosi. Međutim, u toj temi ne pokušavam ići u širinu, ono što me zanima i o čemu želim govoriti je drama pojedinca: zanima me njegova sudbina i priča o tome kako se on osjeća u svojoj koži. Hoće li taj pojedinačni plan prerasti u društveni i opći i koliko ću u tome uspjeti, pokazat će predstava.

Jedan od junaka zove se Vasilije Samardžić koji je, da bi iskazao lojalnost Hrvatskoj, sudjelovao u Domovinskom ratu i promijenio ime u Ante. Koliko se u vašem ‘Ustavu’ stvarnost gleda iz njegovih cipela?

Pitanje predstave nije u tome što se Vasiliju dešava, barem to nije pitanje Tomićeva teksta, nego kako se taj ‘novi’ Ante osjeća: on se naprosto osjeća loše i za to ima ozbiljne argumente. Ono što nastojim i nadam se u tome uspjeti je da ljudi koji će gledati moju predstavu uđu u cipele glavnog junaka i počnu razmišljati o tome kako se osjeća čovjek koji se danas zove Ante, a nekad se zvao Vasilije: koji su njegovi problemi, što je njegova priča i kakva je njegova muka. Možemo li u stvarnosti početi razmišljati tako da se pitamo kako se zaista osjeća čovjek do nas. Ako nakon predstave ljudi počnu razmišljati o tome kako se osjeća njihov susjed, onda je jako puno postigla.

Kazalište Kerempuh je teatar gromoglasnog smijeha: s obzirom na to da ste ‘Ustav Republike Hrvatske’ zamislili kao dramu, kakve reakcije publike očekujete?

Pojma nemam. Na određeni način, mislim da to nije ni bitno: hoće li se publika grohotom smijati ili će predstavu gledati u grobnoj tišini, sve je legitimno. Bojim se da će se morati naviknuti na način na koji sam ja vidio ‘Ustav’. Taj sam tekst vidio kao dramu i ne mogu ga vidjeti drugačije. Sada, može biti pitanje je li to pravi tekst za Kerempuh i jesam li ja pravi redatelj i za njega i za to kazalište. Ali ja ga vidim baš tako kako ga vidim.

Metodologija vlasti uvijek je ista

Aktualne društvene i političke tenzije upravo se prelamaju na HAVC-u: što vi mislite o sudbini te institucije?

Tu postoji čitav niz pitanja i gomiletina problema, ali na kraju krajeva pitanje HAVC-a je pitanje sudbine hrvatskog filma u budućnosti. Osobno me iznenađuje koliko je film kod nas postao enormno bitan u društvenom smislu, neprestano je na novinskim naslovnicama i moram priznati da to nisam očekivao. Drugo, na kraju smo postali svjesni da će o sudbini filma odlučivati politika.

Nakon odlaska Hrvoja Hribara, v.d. ravnateljem HAVC-a imenovan je Daniel Rafaelić. Hoće li to imenovanje smiriti situaciju?

Poznajem Daniela Rafaelića i izuzetno ga cijenim. Da je izuzetno pametan čovjek, čovjek filma, dokazuje u svim svojim nastupima nakon imenovanja. Posljednjih sam dana slušao i čitao njegove intervjue i mogao bih potpisati svaku njegovu rečenicu. Ali on je, kako sam rekao, čovjek filma, a u ovom trenutku o sudbini hrvatskog filma ne odlučuju filmaši nego politika. Ta je politika rekla da će se ‘sustav demontirati’, ali i da ‘sustav nastavlja s radom’, što su potpuno oprečne političke ideje. Koja će pobijediti, tek ćemo vidjeti.

Kakvo je u toj situaciji vaše povjerenje u budućnost hrvatskog filma?

Povjerenje u budućnost? Nemam nikakvo povjerenje, budućnost hrvatskog filma potpuno je neizvjesna.

Kažete da stanje u kinematografiji zaokuplja medijske naslovnice, no koliko je hrvatski film estetski važan? Kolika je njegova vrijednost u tom smislu?

Odgovorno tvrdim da je hrvatski film u ovom trenutku najvažniji hrvatski kulturni proizvod. I u pogledu gledanosti i u pogledu percepcije, i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske. Sigurno. To nam je osigurao sustav HAVC-a koji u ovom trenutku postoji. Zato se bojim demontaže tog sustava.

Poznato je da snimate ‘Državu’. Kako ide proces rada na tom filmu?

Valjda će sve biti u redu… Ukratko, to je nadrealna komedija o politici i političarima.

Hoće li u njoj biti nerva aktualnog vremena?

Mate Matišić je pisao scenarij u vrijeme Milanovićeve vlade, dok je predsjednik još bio Ivo Josipović, i ta je vlada bila inspiracija za film. Kako su se vlade i predsjednici mijenjali, pomislili smo da ćemo moramo mijenjati i scenarij. No kad smo ga započeli ponovno čitati, shvatili smo da ne moramo mijenjati ništa – metodologija vlasti uvijek je ista i potpuno je svejedno tko je na vlasti. Tako naš scenarij i dalje funkcionira.

Vaš se filmski poetski rukopis uglavnom kreće oko crne društvene komedije. Razmišljate li o tome da snimite npr. intimnu dramu?

U kazalištu možda razmišljam i o intimnoj drami, ali film je, kako ga ja vidim, naprosto preskup da se ne bi bavio nekom bitnom društvenom temom. Uvijek si postavljam pitanje zašto na filmu trošim tako golem novac: moram dakle ipak reći nešto važno, nešto što se tiče ovog društva, što ovo društvo zaista žulja. To su milijuni kuna i Orson Welles je sigurno bio u pravu kad je rekao da mi radimo najljepši posao na svijetu, ali da je naše prokletstvo novac. Dakle trošimo velik novac, a kad ga već trošimo, nikad se ne bih usudio raditi intimističku priču koja proizlazi iz odnosa dvoje ljudi, makar na takvim pričama nastajala remek-djela; živimo u ovakvoj stvarnosti, takvoj kakva jest, i zato želim postavljati pitanja o bitnom društvenom problemu, želim o njemu govoriti i raditi film o tome. Što se tiče predstava, nedavno sam radio ‘Zločin na kozjem otoku’ u šibenskom HNK-u, svojevrsnu intimnu priču, pa mogu reći da sam u kazalištu u tom smislu puno otvoreniji.

Percipiraju vas kao filmskog redatelja, a napravili ste dvostruko više kazališnih predstava. Koja vas to vrsta znatiželje vuče prema teatru?

Prvo, strašno me veseli raditi u teatru, jer film kao medij daleko više podražava stvarnost: teatar je mnogo artificijelniji, u njemu se mogu igrati, a u filmu puno više moram robovati nekoj vrsti realizma. Koliko god film bio stiliziran i koliko god filmska komedija bila artificijelna, moram poštovati da npr. soba izgleda kao soba, da more jest more i tako moram snimati. U teatru se mogu igrati kazališnim znakovima: ako u predstavi želim scenu na Mjesecu, za to mi treba prazna pozornica i dvoje odličnih glumaca. Ako tu istu scenu želim na filmu, treba mi scenografija od četiri milijuna dolara. U tome je ta bitna razlika.

Milanović je jedan od krivaca za generalno zaoštravanje

Predstavu postavljate u trenutku sve snažnijih istupa hrvatske desnice. Što mislite o trenutačnoj političkoj situaciji?

Kad me to pitate, razmišljam o Zoranu Milanoviću. On je jedan od onih koji su nas doveli u ovu nevolju i osobno mislim da je jedan od krivaca za ovu atmosferu u društvu. Većinu toga što je radio nije radio dobro: nije se dogodilo da se društvena situacija smiri i da se otvorimo jedni prema drugima, nego se dogodilo jedno generalno zaoštravanje, a on sam nije riješio gomilu gospodarskih i ekonomskih problema, iz čega su proizašli i svi ostali. Tome nas povijest jako dobro uči.

Što mislite kako će ta zaoštrena situacija izgledati u bliskoj budućnosti?

Osobno nisam u fazi optimističnih razmišljanja. Ne vidim nikakvo rješenje političke situacije u Hrvatskoj, vidim samo problem. Vrijeme će pokazati do kakvih će promjena doći, ali ja u ovom trenutku ne vidim ništa veselo.

1/1