Obilježavanje 28. obljetnice operacije "Maslenica" prošlo je u siječnju ove godine u znaku ispada pojedinih ratnih veterana koji su imali oznake s ustaškim pozdravom "Za dom spremni", što je iziritiralo i poslovično jezičavog predsjednika Zorana Milanovića koji je napustio skup. Sličan scenarij odigrao se i lanjskog 1. maja, prilikom obilježavanja 25. obljetnice vojno-redarstvene akcije "Bljesak" u Okučanima, kada su dio protokola bili i pojedinci u HOS-ovim majicama s ustaškim pozdravom. Proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu, čime se obilježava vojno-redarstvena operacija "Oluja", prošlog je kolovoza također bila začinjena uzvikivanjem zloglasnog "Za dom spremni" i isticanjem ustaških insignija, doduše u nešto manjem opsegu nego ranijih godina, zbog korona-mjera. Prema sugestivnim medijskim naslovima, to se više i ne bilježi kao posebno težak incident, pa ni činjenica da tamošnji kafići usred ljetne vreline postaju poprišta nacionalističkih derneka, pred kojima se čovjek nesklon nevoljama miče birajući sebi neko bolje društvo, više nikoga ne iznenađuje.
Tek kada žrtve drugoga postanu nama stvarne i kada prihvatimo užas da su zločini nad njima počinjeni u naše ime, tek tada postajemo svjesni što donosi rat i kolika je vrijednost mira – poručuje Nebojša Blanuša
U takvoj društvenoj stvarnosti teško da ikoga može iznenaditi najnoviji incident iz Borova Sela, općine odmah kraj Vukovara u istočnoj Slavoniji koja, uz nemali doprinos svih hrvatskih vlada, iz rata duhovno nije ni izašla. Ondje su pripadnici jedne veće skupine, navodno iz navijačkih krugova, položili vijence za 12 redarstvenika poginulih u Borovu 1991., pa onda prolazili ulicama Borova uzvikujući "Ubij Srbina" i pjevajući "Oj hrvatska mati, Srbe ćemo klati". Premda je aktualna Vlada promptno osudila takvo ponašanje i otvoreno pozivanje na nasilje i mržnju prema pripadnicima srpske zajednice, takve geste izvršne vlasti slabo dopiru do usijanih glava, a mjesta komemoracija i proslava vojnih akcija iz 1990-ih odavno su postala žarišta opasnih nacionalističkih divljanja. Policija je zbog događaja u Borovu privela 14 osoba koje kazneno tereti za javno poticanje na nasilje i mržnju, a vidjet će se hoće li domaće pravosuđe ovaj put sijače mržnje pravedno sankcionirati, što je iz dosadašnjih pravorijeka teško očekivati.
Zbog takvog ponašanja pojedinaca i skupina mogli bi se zamisliti i lokalni političari, primjerice vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, poznat po demonstrativnom bacanju na pod ćirilične verzije gradskog Statuta, dok sam nije poduzeo ništa da bi se stvorili uvjeti za podizanje stupnja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga sa srpskom zajednicom, ili HDZ-ov osječko-baranjski župan Ivan Anušić, koji je antisrpski incident u Borovu iskoristio kako bi prozvao srpske političke zastupnike za "perfidno dolijevanje ulja na vatru".
Pitanje svrsishodnosti obilježavanja vojnih akcija postavlja se posebno ako vidimo što ih sve prati iz godine u godinu i kako sve to postaje kontraproduktivno – smatra Jaroslav Pecnik
Dakle, umjesto uljuđenog koncepta komemorativnih praksi, kakve se mogu vidjeti u civiliziranim državama, proslave ratnih vojnih akcija u Hrvatskoj već dugo služe održavanju i poticanju ratnog stanja, premda je rat završio prije više od četvrt stoljeća. Historijat širenja mržnje u tim slučajevima sve je deblji; svi navedeni slučajevi, od romantiziranja zločinačke NDH u režiji uvijek istih grupa do otvorenog poziva na nasilje u borovskom slučaju, čine takve državne manifestacije upitnima. Zbog takvih pojava hrvatsko društvo već tri desetljeća živi u zarobljeništvu prošlosti. Za mišljenje o tome zbog čega obljetničarske proslave i obilježavanja ratnih akcija služe kao povod za govor mržnje prema pripadnicima srpske zajednice i podizanje međunacionalnih tenzija, pitali smo Nebojšu Blanušu, profesora političke psihologije sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.
Tome je tako, kazao nam je Blanuša, jer je hrvatska službena politika pamćenja sakralizirala ne samo Vukovar kao središnji simbol traume Domovinskog rata, nego i cijelu Hrvatsku kao žrtvu, koja je u toj interpretaciji nastala i održala se unatoč svoj sili unutarnjih i vanjskih neprijatelja.
- U tom bestijariju Srbi kao krivci i uvijek sumnjivci imaju posebno istaknuto mjesto, a to naročito osjećaju oni koji nisu slijedili svoje sunarodnjake nakon vojnih akcija "Bljesak" i "Oluja". Kako znamo da neprijatelj nikada ne spava, treba uvijek bdjeti i škrgutati zubima, naročito na njegovim ulicama. Takav ideološki okvir, koji je izgrađivan od početka rata, zahtijeva isključivo nijemo klanjanje i šutnju onih koji misle izvan njega ili imaju drugačije iskustvo. I dok ga se ne demontira, neće biti političkih pomaka prema međuetničkom pomirenju. Posebno jezovito u slučaju Borova je da su ti mladi provokatori urlikali istu poruku Srbima kao i četnici Hrvatima dok u studenome 1991. godine ulaze u razoreni Vukovar. Ta mimikrija zorno pokazuje koliko je nacionalizam razoran i glup - ističe Blanuša, koji je i jedan od autora nedavnog istraživanja "Grad zarobljen politikom: Kako građani Vukovara vide svoj grad danas?".
Nebojša Blanuša (Foto: Žarko Bašić/PIXSELL)
Rezultati tog istraživanja pokazali su da je velikoj većini građana Vukovara dozlogrdio model politike koja ih drži zarobljenicima loše prošlosti i prijeti postati loša budućnost kraja koji se prazni, čiji mladi vjeruju da od života mogu zahtijevati više i da imaju kamo otići. Blanuša dodaje da je istraživanje pokazalo da politika veliku većinu nezadovoljnih Vukovaraca nastoji držati što dalje od institucija i sudjelovanja u javnom životu, svodeći ih tek na privatne subjekte. Da se u tome uspijeva, govori i činjenica da nakon incidenta u Borovu Selu nitko nije smogao hrabrosti organizirati prosvjed u Vukovaru s jednostavnom porukom: "Ne u moje ime". Blanuša smatra da komemoracije i obilježavanja ratnih obljetnica po sebi ne moraju biti loša stvar, ali bitno je za koje vrijednosti i načela se ljudi sjećaju određenih događaja i s kojim željama zatim odlaze u svoje svakodnevne živote.
- Ako varirate samo jednu riječ, ako odete primjerice s takvog mjesta s mišlju "ne smijemo dopustiti da se tako nešto ikad više ponovi nama" ili pak s mišlju "ne smijemo dopustiti da se tako nešto ikad više ponovi među nama", imate dvije sasvim suprotne perspektive. U hrvatskom kontekstu prva perspektiva zaziva spremnost na novi rat, a druga zaziva mir i pomirenje prijašnjih neprijatelja. Prva zaziva etničku monolitnost i traži joj uzore u Drugom svjetskom ratu, u ustaškom režimu utemeljenom na mržnji, osveti i masovnim zločinima. Time samo produbljuje zarobljenost prošlošću, pervertira je i u konačnici proizvodi najstrašniju moguću stvar, a to je identifikacija sa zločinom. To je ideologija krvi i tla čiji se zagovaratelji lažno predstavljaju kao zaštitnici naroda. Njima ljudi nikada nisu samo ljudi, nego prije svega pripadnici etnikuma koje valja, uz vlastite "otpadnike", uvijek držati na nišanu. Druga perspektiva zagovara uključivost i suosjećanje, priznanje da su i drugi patili i imali svoje žrtve, i prihvaćanje da i njihove žrtve budu vidljive i ožalovane, a svi počinitelji osuđeni. Tek kada žrtve drugoga postanu nama stvarne i kada prihvatimo užas da su zločini nad njima počinjeni u naše ime, tek tada postajemo svjesni što donosi rat i kolika je vrijednost mira. Tek tada neprijatelji postaju ljudi, a njihov gubitak, gubitak za sve nas. Tek tada zaista završava rat - ističe Blanuša.
Međutim, domeće, dodatni otpor takvoj perspektivi je strah od kolektivne stigmatizacije i relativizacije odgovornosti za rat. A to također održava podjelu na "nas" i "njih", priječi sjećanje da bi se zaboravilo ono što nas razdvaja, te prenosi teret nasilne prošlosti na buduće generacije.
- Suočavanje s prošlošću kakvo ovdje zagovaram kasni više od 20 godina i umjesto da se sjećanje na rat deemocionalizira s generacijskom mijenom, ono što se u Vukovaru deemocionaliziralo, primarno kroz obrazovnu politiku, jest potreba većeg broja mladih Hrvata i Srba da se međusobno druže - zaključuje profesor Blanuša.
A kakve vrijednost i načela iz obljetnice vojnih bitaka vežu pojedini pripadnici očito radikalnog dijela Katoličke crkve u Hrvatskoj, čiji su uvaženi članovi već prepoznati kao ostrašćeni govornici u prilog održavanja etničkih tenzija, govori i slučaj župnika don Tomislava Vlahovića, koji je na nedavnu obljetnicu "Bljeska" na zgradi Župe Sali Zadarske nadbiskupije na Dugom otoku uz državnu izvjesio i zastavu HOS-a s ustaškim sloganom "Za dom spremni". Smatrajući takvu zastavu neprimjerenom, neki su je mještani čak gađali jajima, no otprije problematični župnik, protiv kojeg je Nadbiskupija u ovom slučaju pokrenula redovni kanonski izvid i postupak, nije se dao smesti: izjavio je da je spornu zastavu s ponosom izvjesio, da će to učiniti ponovno, a novinare je usput nazvao partizančinama. Njegov kolega, pater Ivan Ike Mandurić, poznat po šatoraškoj podršci veteranima iz Savske 2015., istu je obljetnicu obilježio pak na društvenim mrežama, objavivši pjesmu čiji stihovi, osim tlapnji o svetosti hrvatskog doma, zazivaju novi" Bljesak" s novim oružjem.
Jaroslav Pecnik (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Jaroslav Pecnik, politički analitičar i bivši saborski zastupnik, kaže za Novosti da smo poremetili sve društvene odnose – od političkih do nacionalnih i vjerskih.
- Praktički niti jedna od zaraćenih strana uz 1990-ih ne može argumentima do kraja obrazložiti i opravdati sve ono što se činilo tijekom rata i onda je uvijek najbezbolnije pozivati se na nacionalne sentimente kako bi se ukazalo na povijesnu krivnju onoga drugoga, eda bi se tako opravdali daljnji postupci poput onoga u Borovu. Ali dokad tako? - pita Pecnik.
- Mislim da sva silna obilježavanja vojnih akcija nemaju smisla, pa čak i ako zanemarimo da ih uobičajeno prate nacionalistička divljanja i govor mržnje. Ona nemaju smisla naprosto s kulturološke ili povijesne razine s koje ispada da smo nekrofili jer stalno slavimo nešto što je bilo, a nikako da se okrenemo onome što je danas, da ne govorim o onome što bi tek trebalo biti. Tako da smo dosta zarobljenici tih vojnih pobjeda premda, koliko znam, rat nikada nije službeno ni bio proglašen - kaže Pecnik.
Sve je puno paradoksa i nedorečenosti, domeće Pecnik, i dok se ne počne objektivno i kritički promatrati sve ono što se zbivalo, a kod nas se nisu kritički promotrila ni zbivanja iz Drugog svjetskog rata, imat ćemo probleme. Živimo zapravo u nekoj vrsti nekritičkog trijumfalizma.
- Pitanje svrsishodnosti obilježavanja vojnih akcija postavlja se posebno ako vidimo što ih sve prati iz godine u godinu i kako sve to postaje kontraproduktivno. Ususret raznim obljetnicama, počevši od Jasenovca, preko Bleiburga – a čak postoje oni koji obilježavaju 10. travanj – dakle sve od početka travnja pa do kraja lipnja i Dana antifašističke borbe, mi živimo u nekom izvanrednom stanju puna tri mjeseca, za koja gledamo i strahujemo kakve će biti provokacije, tko će i kakve pjesme pjevati, i za to vrijeme nemamo drugih tema. Potom dolazi u kolovozu obljetnica "Oluje" i tako redom - nabraja naš sugovornik.
A ono redom tek dolazi. Kola su krenula nizbrdo u društvu punom frustracija, kojemu tek predstoji bitka protiv silovanja ratne prošlosti.
