Vrhovni sud Republike Hrvatske i dalje, sedam-osam godina kasnije, ne odustaje od svoje "presedanske" odluke iz rujna 2013. godine: zastara po domaćem pravu nije razlog da se odbije izručenje hrvatskog državljanina nekoj državi Europske unije ako je riječ o optužbi za jedno od trideset i dva krivična djela navedena u članku 10. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU-a. Mada doslovno svi istaknutiji eksperti kaznenog procesnog prava (od Z. Đurđević i D. Derenčinovića, preko P. Novoselca i I. Josipovića, do M. Giunija i T. Sokola) smatraju da je ta praksa zasnovana na potpuno pogrešnom pravnom tumačenju spomenutog zakona, odnosno argumentirano dokazuju da je zastara po domaćim zakonima nepremostiva zapreka za izručenje neovisno o tome koje je kazneno djelo posrijedi, Vrhovni sud drži se svoje interpretacije skovane za političke potrebe predaje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača Njemačkoj.
Ta namjerna kardinalna pogreška u razumijevanju zakonskog teksta nije nepoznata javnosti: odvjetnik Anto Nobilo o tome je, između ostalog, napisao knjigu, osuđeni Zdravko Mustač o tome je nedavno napisao opsežnu predstavku, predsjednik Republike Zoran Milanović više je puta govorio da, nakon što je slučaj Mustača i Perkovića pravomoćno završen onako kako je završen, naime, teškim osuđujućim presudama, Vrhovni sud treba odustati od svog stava u interesu ravnopravnosti hrvatskih građana u okviru EU-a i u interesu poštivanja ustavnih garancija... Nikakve koristi od toga: Vrhovni sud naprosto šuti, javnosti se to uglavnom ne tiče, naročito kad se u kontekstu oštećenih spomene Mustača i Perkovića, nekoć visokorangirane službenike Udbe koji su od početka devedesetih radili za Franju Tuđmana i hrvatsku vlast, a negativne posljedice krivog shvaćanja direktno osjeća vrlo mali broj ljudi u Hrvatskoj – mjeri se u desecima – čija je vjerodostojnost ionako sužena zbog toga što su u nekoj europskoj zemlji nekad učinili neko od ozbiljnijih krivičnih djela.
Između sredine rujna 2013. i sredine travnja 2014. smjestila se politička i javna kampanja desnice u korist izručenja, u čemu je najistaknutiju ulogu imao Vladimir Šeks
Ovo je priča o hrvatskom sudstvu, odnosno o tome što je učinila skupina hrvatskih sudaca – gotovo svi i dalje donose presude – da bi udovoljila zahtjevima moćnog pravosudno-političko-obavještajnog kruga te izišla ususret nelegitimnom političko-obavještajnom pritisku različitih struktura vlasti Savezne Republike Njemačke. Ovo nije lamentiranje nad sudbinom koja je zadesila dvojicu nekadašnjih važnih ljudi u jugoslavenskoj i hrvatskoj tajnoj policiji, njihov životni put ionako nikome ne bi trebao služiti kao uzor, nego jedno od najuvjerljivijih svjedočanstava o količini konkretne moći kojom raspolaže sudstvo i o tome kako mali broj dobro raspoređenih sudaca može provesti što god poželi, naročito ako pritom uživa političko pokroviteljstvo ili odrađuje političke naloge, a moć je tolika da suci mogu hladnokrvno ostajati pri svojoj odluci, usprkos tome što svi najkvalificiraniji ljudi u zemlji javno tvrde da je odluka pogrešna i da stavlja u neravnopravan položaj hrvatske državljane u odnosu na državljane ostalih zemalja Unije. I tu se ne može ništa.
Njemačko pravosuđe zatražilo je u kasnu jesen 2013., koji mjesec po ulasku Hrvatske u Europsku uniju, izručenje Perkovića i Mustača zbog optužbe za sudjelovanje u ubojstvu hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića u Bavarskoj 1983. godine. Tome je prethodilo višemjesečno političko sporenje u vezi sa Zakonom o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU-a koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. godine. Vlada Zorana Milanovića bila je izložena žestokim napadima zdesna, i ne samo zdesna, da je taj zakon u funkciji sprječavanja isporuke Perkovića i Mustača njemačkom pravosuđu. Problematične su bile dvije odredbe: ograničenje mogućnosti izručenja isključivo na kaznena djela počinjena poslije 2002. godine, od čega se naknadno odustalo, i definiranje zastare po domaćem pravu kao obaveznog a ne fakultativnog razloga za odbijanje europskog uhidbenog naloga, pri čemu se ostalo. Po hrvatskim zakonima, što je više puta javno konstatiralo i Državno odvjetništvo, bila je nastupila zastara u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića i nije bilo mogućnosti da se Mustača i Perkovića pošalje pred Zemaljski sud u Münchenu. E, tu stupa na scenu proaktivni i kreativni Vrhovni sud, to jest Vrhovni sud stupio je na scenu nešto prije prispijeća zahtjeva za izručenje, s obzirom na to da je bilo jasno da će njemački zahtjev stići.
Mrčela govori da bi najbolje bilo da predsjednika Vrhovnog suda među sobom izaberu sami suci i sutkinje tog suda. Da sve ostane u zatvorenom i uskom krugu, da nitko ne talasa
Vijeće Vrhovnog suda – koje su činili Lidija Grubić Radaković, Marin Mrčela i Zdenko Konjić – 20. rujna 2013. donosi naoko nebitnu presudu prema kojoj se izručuje Sloveniji hrvatskog državljanina K. Č. zbog kaznenog djela prevare, bez obzira na to što je po hrvatskim zakonima bila nastupila zastara. Obrazloženje se sastojalo u shvaćanju da se provjera "dvostruke kažnjivosti", pa i provjera pitanja zastare, ne odnosi na trideset i dva – tzv. kataloška – kaznena djela navedena u članku 10. Zakona u pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU-a: ondje su najteža i teška krivična djela, od terorizma i ubojstava do silovanja i financijskih prevara. Zastara se, prema tom shvaćanju, aktivira kao prepreka samo kad je riječ o deliktima kojih nema u rečenom "katalogu". Tako je naglo uspostavljena sudska praksa, a uspostavljena je samo zbog onoga što će doći u siječnju i travnju 2014., naime, zbog izručenja Perkovića i Mustača Njemačkoj. Između sredine rujna 2013. i sredine travnja 2014. smjestila se politička i javna kampanja desnice u korist izručenja, u čemu je najistaknutiju ulogu imao Vladimir Šeks, i smjestilo se još nekoliko sudskih odluka koje su služile realizaciji svetog domoljubnog cilja o predaji dvojice bivših udbaša Njemačkoj, bez osvrtanja na kritike svih znanstvenih autoriteta i na zdravu pamet svakog pravno iole pismenijeg građanina.
Prvu od tih odluka donio je 8. siječnja 2014. Županijski sud u Zagrebu, čijim je izvanraspravnim vijećem predsjedao Ivan Turudić. Presuđeno je da se Josipa Perkovića izruči. Na to su se žalili i Perkovićeva obrana i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, ali je Vrhovni sud 20. siječnja 2014. stao na Turudićevu stranu i presudio da zastara po domaćem pravu nije zapreka izručenju, jer se radi o krivičnom djelu iz "kataloga". Tako je odlučilo vijeće koje su činili isti oni suci koji su u rujnu 2013. donijeli "presedansku" odluku: Lidija Grubić Radaković, Marin Mrčela i Zdenko Konjić. Mrčela je, inače, trenutno zamjenik predsjednika Vrhovnog suda i jedan od troje hrvatskih kandidata za mjesto suca Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, a posljednjih tjedana počeo je učestalo javno nastupati kao moralni autoritet, djelitelj političkih lekcija i vatreni zagovornik još većeg stupnja sudačke nedodirljivosti.
Perković i Mustač na suđenju u Münchenu (Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL)
Dan poslije, 9. siječnja 2014., izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Velikoj Gorici presudilo je pak da se odbija njemački zahtjev za izručenjem Zdravka Mustača, jer je nastupila zastara po domaćim zakonima. Na takvo rješenje, logično, nije se žalila Mustačeva obrana, ali ni Državno odvjetništvo. Što sad? Pojavila se niotkud žalba Gizele Đureković, udovice Stjepana Đurekovića, kojoj je Vrhovni sud na kreativan način 6. ožujka 2014. priznao i pravo da se žali i uvažio njezinu žalbu te vratio slučaj na ponovno odlučivanje. U vijeću Vrhovnog suda sjedili su Vesna Vrbetić, Dražen Tripalo i Žarko Dundović. Velikogorički Županijski sud izbjegao je da ponovno sudi o istoj stvari, pa je Mustač proslijeđen pred Županijski sud u Varaždinu. Izvanraspravno vijeće tog suda, na čelu sa Zdravkom Pintarićem, odlučilo je drukčije od suda u Velikoj Gorici, odnosno odlučilo je u skladu s uputama i očekivanjima Vrhovnog suda: odobrilo je slanje Mustača u Njemačku. Vrhovni sud, naravno, potvrdio je rješenje varaždinskog suda 15. travnja 2014., jer su već postojale dvije iste odluke najvišeg suda na tu temu. Par dana kasnije, nekadašnji šef savezne Udbe, a zatim Tuđmanov posebni sigurnosni savjetnik u ratu, izručen je Njemačkoj, gdje je osuđen na doživotni zatvor.
U međuvremenu, 24. siječnja 2014., Ustavni sud – ne ulazeći u suštinu – odbacio je ustavnu tužbu i zahtjev Perkovićeve obrane da se donese privremena mjera kojom bi se zaustavilo izručenje bivšeg utjecajnog jugoslavenskog i hrvatskog sigurnosnog oficira. Perković je isporučen i u Münchenu osuđen na doživotnu robiju. Kazneni odjel Vrhovnog suda, pod predsjedanjem Ane Garačić, službeno je 2016. godine stao iza pravnog shvaćanja po kojem zastara po domaćem pravu ne štiti od izručenja ako se radi o "kataloškim" krimenima. Operacija je uspješno završena, s nadom uključenih sudaca da će sve biti trajno zaboravljeno.
Zbog toga je, između ostalog, mogući dolazak Zlate Đurđević, ili nekoga poput nje, na funkciju predsjednice Vrhovnog suda opasnost za neke moćne ljude u hrvatskoj politici i u ovdašnjem sudstvu. I zbog toga Marin Mrčela govori da bi najbolje bilo da predsjednika Vrhovnog suda među sobom izaberu sami suci i sutkinje tog suda. Da sve ostane u zatvorenom i uskom krugu, da nitko ne talasa. Zlata Đurđević, ili netko poput nje, mogla bi početi da postavlja neugodna pitanja ljudima koji nisu navikli da ih se išta pita i koji nisu navikli da se propituje njihov rad, bez obzira na to što, kako i za koga rade.
