>

novosti logo

Zarobljenici prošlosti

U slučaju pobjede, Peđa Grbin suočit će se s činjenicom da ne kontrolira veliki dio svojih saborskih zastupnika i dobar dio stranke, a on dosad nije pokazao da raspolaže svojstvima neophodnima za postizanje uspjeha u tako nepovoljnim okolnostima: spašavanje SDP-a bio bi teško premostiv izazov i za nekoga s neusporedivo većim kapacitetom i političkim talentom

Ako se nešto ne promijeni u iduća dva-tri dana, a malo je vjerojatno da će biti zvučnih promjena, tri lica krenula su u potragu za prijestoljem Socijaldemokratske partije: načelnica Omišlja na Krku i nova saborska zastupnica Mirela Ahmetović, saborski zastupnik Peđa Grbin te krapinsko-zagorski župan Željko Kolar. Ostavit ćemo po strani najavu kandidature Marina Percana, člana pulskog odbora SDP-a, jer se radi tek o pokušaju skretanja pažnje na vlastiti lik i djelo. Ovakva kadrovska ponuda, odnosno činjenica da je samo ovih troje ljudi pokazalo interes za preuzimanje čelne stranačke pozicije i automatski uloge lidera opozicije, dovoljno govori o dubini krize koja je zahvatila SDP, krize čije je sjeme posijano za vrijeme premijerskog mandata Zorana Milanovića i koja se razbuktala u nepune četiri godine stranačke vladavine Davora Bernardića, e da bi kulminaciju doživjela teškim porazom na parlamentarnim izborima 5. srpnja. Dvoje relativno uspješnih lokalnih političara za koje se uopće ne zna izvan njihovih kotara (Ahmetović i Kolar) te jedan pristojan, ozbiljan i marljiv saborski zastupnik ali ništa više od toga (Grbin), prilično su mizeran saldo za partiju koja pretendira da opet bude više-manje ravnopravan takmac Plenkovićevom HDZ-u.

Zahvaljujući slabosti i nedoraslosti Davora Bernardića, Zlatko Komadina, Rajko Ostojić i Davorko Vidović zarobili su SDP svojim kadrovima i, što je još pogubnije, svojim shvaćanjem politike kao krinke za realizaciju vlastitih interesa

Tko god da odnese pobjedu na izborima 26. rujna, jasno je da će SDP do daljnjega ostati podijeljena i utoliko nefunkcionalna i neuvjerljiva politička organizacija, otprilike onakva kakva je bila i u protekle četiri godine. Razlika je, ipak, u tome što je za Bernardićevog mandata, pogotovo u drugoj polovici tog mandata, tinjalo realno očekivanje da bi se moglo doći na vlast, a iz toga je proizlazila kakva-takva homogenost, to jest prigušenost sukoba: sad tog očekivanja nema i neće ga biti ni u doglednoj budućnosti, naravno, ako se ne dogodi nešto što u ovome trenu nitko ne može predvidjeti ili naslutiti, nešto poput naprasne ostavke Ive Sanadera usred drugog premijerskog mandata. Pojavila se, osim toga, i platforma Možemo! koja će SDP-u sigurno na duže staze otkinuti komad biračke podrške. Koliki će biti taj komad ovisit će i o SDP-u i o njihovoj konkurenciji slijeva.

Kad kažemo da će socijaldemokrati ostati podijeljeni ili da će postojeći rasjedi biti dodatno produbljeni zbog smanjenja SDP-ovog formata, mislimo ponajprije na to da će na jednoj strani biti Zlatko Komadina, Rajko Ostojić i Davorko Vidović, zajedno s mrežom svojih ljudi u lokalnim organizacijama, a na drugoj strani bit će svi ostali, bez obzira na to jesu li svi ti ostali međusobno povezani, jesu li politički istomišljenici i vide li na sličan način partijsku sadašnjost i sutrašnjicu. Zahvaljujući Bernardićevoj slabosti i nedoraslosti, Komadina, Ostojić i Vidović zarobili su SDP svojim kadrovima i, što je još pogubnije, svojim shvaćanjem politike i stranke kao krinke za realizaciju vlastitih interesa i ambicija, kao područja u kojem je najvažnije pobrinuti se za svoj lagodni život uz što veću količinu društvene moći i obračunati se sa svakim tko to iznutra dovede u pitanje, obračunati se s takvima kao jedinim istinskim političkim protivnicima, osvetiti se za umišljene nepravde bivših šefova i pritom ne prezati od spletki, podmetanja i drugih oblika destrukcije.

Neovisno o tome tko će naslijediti Bernardića, SDP će do idućih parlamentarnih izbora, a u redovnom ritmu do toga su četiri godine, u velikoj mjeri biti zarobljen političkom filozofijom trojice Bernardićevih ključnih pomagača i savjetnika, jer je parlamentarni klub SDP-a većinski napunjen pripadnicima tog političkog klana, koji ne posustaje unatoč ogromnom doprinosu srpanjskom izbornom porazu. O tome svjedoči inzistiranje Rajka Ostojića na preuzimanju funkcije potpredsjednika Sabora iz SDP-ove kvote, jer dotični nije u stanju vidjeti išta osim sebe, ali o tome svjedoče i kandidature Mirele Ahmetović i Željka Kolara. Njih dvoje ne bi se ni kandidirali mimo poticaja ili ohrabrenja Komadine i Ostojića, jer tako velike ambicije Ahmetović i Kolara bile bi tragikomične bez podrške rečene dvojice bardova isprazne kombinatorike. Komadina, Ostojić i Vidović nastavljaju s misijom obrane SDP-a od ‘milanovićevaca’, odnosno s misijom zaštite svoga utjecaja i privilegija, potpuno ravnodušni prema efektima svoga djelovanja na sami SDP i utoliko na cjelokupni politički život zemlje. Oni su, zajedno s Bernardićem, u protekle četiri godine najveću količinu kreativnosti pokazali u smišljanju statutarnih i proceduralnih smicalica za očuvanje unutrašnjeg statusa quo, za otežavanje promjena, za podizanje električne ograde oko močvare u kojoj je nekolicini persona lijepo i ugodno. To je krajnji politički domet tih ljudi, pa nije nimalo iznenađujuće što je SDP pao na sadašnje grane. I što su veoma skromni izgledi za povratak na cestu slave.

U idejnom pogledu, SDP je nedefiniran, konfuzan i inertan, osim na razini kurtoaznih proklamacija o antifašizmu, radničkim i ljudskim pravima, poštenju i zaštiti slabijih. Što je dodana vrijednost koju SDP unosi u hrvatsku politiku? Zašto bi netko glasao za SDP, a ne za Možemo! ili za proeuropski HDZ pomaknut prema centru?

U slučaju pobjede, Peđa Grbin suočit će se s činjenicom da ne kontrolira veliki dio svojih saborskih zastupnika i dobar dio stranke, a on dosad nije pokazao da raspolaže svojstvima neophodnima za postizanje uspjeha u tako nepovoljnim okolnostima: spašavanje SDP-a bio bi teško premostiv izazov i za nekoga s neusporedivo većim kapacitetom i političkim talentom, i za nekoga tko politiku shvaća šire i dublje od više ili manje inteligentnog cjepidlačenja oko paragrafa, i za nekoga tko ne smatra da je takmičenje u debati i logičnom zaključivanju vrhunac političkog umijeća, i za nekoga tko je manje opterećen formom a više sadržajem. Grbin ostavlja dojam da je za nj dolazak na položaj šefa SDP-a – vrh svijeta, i da sav odiše strahopoštovanjem prema toj organizaciji. Njegovi dosadašnji javni nastupi u ulozi kandidata za predsjednika stranke posvećeni su, prije svega, tehničkim aspektima dosta kompliciranog unutarstranačkog izbornog procesa i tome tko može glasati a tko ne može, umjesto da se otpočetka obraća najširem krugu birača na koje SDP može računati, da govori o temama koje su važne tim ljudima, da što konkretnije formulira alternativu HDZ-ovom viđenju Hrvatske u svim ključnim područjima, od ekonomije do kulture. U današnjem SDP-u – mimo brenda i relativno malog broja politički kompetentnih i suvislih ljudi – nema gotovo ničeg što bi bilo vrijedno poštovanja i njegovanja.

U idejnom pogledu, SDP je nedefiniran, konfuzan i inertan, osim na razini kurtoaznih proklamacija o antifašizmu, radničkim i ljudskim pravima, poštenju i zaštiti slabijih. Što je dodana vrijednost koju SDP unosi u hrvatsku politiku? Zašto bi netko glasao za SDP, a ne za Možemo! ili za proeuropski HDZ pomaknut prema centru?

U smislu političkog zanata i profesionalizma, SDP je ostao u dalekoj prošlosti: ta stranka, da ostanemo samo na najkardinalnijim primjerima, već mjesecima, možda i godinama, nema glasnogovornika, ili ga dobro skriva, nema nikakvu strategiju javnog komuniciranja, nema ni nešto nalik analitičkom odjelu. Što se tiče članstva i lokalnih podružnica, vladaju totalni nered i apatija proizvedeni tretiranjem najšireg članstva isključivo kao repromaterijala za ostvarivanje osobnih ambicija vrlo uskog kruga ljudi. SDP-u, dakle, sad ne može pomoći lider čija je namjera da po svaku cijenu okupi i pomiri suprotstavljene frakcije, da zakrpi i prikrije pukotine, da sklopi paktove o nenapadanju s unutarstranačkim interesnim grupacijama i samoproglašenim patrijarsima. Umjesto poboljšane verzije Bernardića, SDP-u je potreban čovjek koji će preorati unutrašnji klijentelistički mentalni sklop u kojem su snishodljivo tavorenje i ‘princip dosjelosti’ najsigurniji načini za napredovanje u partijskoj hijerarhiji. SDP je odavno prestao privlačiti ljude koji nešto o nečemu znaju i koji nešto znače u svojim profesionalnim sredinama ili u javnom životu: organizirano i planski orijentirali su se na svoj zatvoreni i mediokritetski kadrovski bazen, pa sad i imaju to što imaju. Teško da će Grbinov izbor proizvesti katastrofu, ali njemu manjka karizme, hrabrosti i autoriteta da, bez većih gubitaka iz nešto dugoročnije perspektive, napravi zaokret i udahne novu energiju umornoj i okoštaloj stranci. Tako misli čak i Ranko Ostojić koji je položaj šefa svoje unutarstranačke predsjedničke kampanje 2016. godine bio povjerio upravo Grbinu.

U slučaju Grbinovog poraza, SDP će nastaviti ondje gdje je stao Bernardić, odnosno putem propasti dinamikom koju će diktirati trojica – uz Bernardića – najodgovornijih za izborni debakl. To bi mogao biti moment formalnog raspada SDP-a na dvije stranke, to bi mogao biti prvi korak prema sudbini koja je zadesila HSLS.

Broj glasača smanjen

Na SDP-ovim unutarstranačkim izborima ujesen 2016. glasalo je oko 17 hiljada ljudi, od tadašnjih oko trideset i pet hiljada upisanih u bazu članova. Na izborima 26. rujna pravo glasa imat će nešto manje od 12 tisuća članova: ostatak je diskvalificiran zbog neplaćanja članarine. To znači da će novi predsjednik stranke biti izabran s tri-četiri-pet hiljada glasova, što i nije baš drastična razlika u odnosu na delegatski sustav biranja, a za ulazak u Predsjedništvo i Glavni odbor, naročito s obzirom na to da postoji i sistem kvota, neće trebati bitno veći broj glasova od onog koji su kandidati znali dobiti dok su birali izaslanici na konvenciji.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/3