Ja volim Bosnu
a vi je gazite na podu mirnu
ja predstavljam državu
koja još nema himnu
vi predstavljate tri naroda
a kradete u timu
e jebem vam mater u pičku
sad mijenjamo klimu
Frenkie
Drugog dana nove 2019. godine valjalo se Valjevo u oblacima dima lož ulja koji je kuljao iz dimnjaka obiteljskih kuća. Nakon prolaska kroz garnizonski posložene ulice centra grada, popločani put vodio nas je uzbrdo sve dok nismo došli do malenog parkinga u potpunosti pokrivenog snijegom. Stigli smo na Vidrak, mjesto gdje se nalazi spomenik metalskom radniku i komunistu Stjepanu Filipoviću, u ovim krajevima poznatijem kao Steva Kolubarac. Rijedak je ovo primjer da ikonička fotografija prkosne smrti jednog revolucionara bude pretvorena u spomenik, rad kipara Vojina Bakića. Iako su ga šešeljevci i lokalne četničke organizacije u nekoliko navrata pokušali minirati, kao što su njihova ustaška subraća uspješno realizirala u Filipovićevom rodnom Opuzenu, danas je to jedini preostali Filipovićev spomenik i rijetka sačuvana javna plastika Vojina Bakića. Bista Stjepana Filipovića obnovljena je i iznova srušena u centru Valjeva 2001. godine.
Steva Kolubarac tako i danas prkosno, pesnica visoko dignutih u zrak, dominira valjevskim krajem, iako ga redovito devastiraju tinejdžerskim brljotinama i nacističkim simbolima, a dodatnu štetu je napravilo i lokalno udruženje antifašista koje je specijalnu metalnu leguru od koje je spomenik izrađen ofarbalo bijelom bojom za beton. Danas ovdje rijetko tko zalazi, a nema više ni trgovine razglednica i suvenira u koju je godinama samoinicijativno dolazio njezin nekadašnji zaposlenik.
U Valjevu započinje naš put prema Bosni i Hercegovini, prema granici i rijeci Drini, po vijugavom putu punom rupa čiji se pojedini dijelovi obnavljaju sredstvima Europske unije, koja donira povremeno, tek za po nekoliko desetaka metara puta. Vozimo se prema Srebrenici i Memorijalnom centru u Potočarima, mjestu genocida i najvećeg pokolja u ratu u Bosni i Hercegovini. Danas je ovdje sahranjeno preko 8.300 muškaraca, žena i djece ubijenih u srpnju 1995. godine u akciji snaga Ratka Mladića na ovu muslimansku enklavu.
Parkiramo ispred groblja, mezarja kojim dominira musala, prostor za molitvu na otvorenom. Po zimskome danu bijeli nišani ubijenih stoje napušteni i usamljeni. Jedina osoba je prodavačica suvenira u malenom kiosku preko puta ulaza u groblje.
Bosna i Hercegovina je tragična žrtva lokalne korupcije, podivljalog tržišta i predatorskog kapitalizma kao i sve zemlje u regiji, samo što je ovdje društvo bliže kritičnoj tački da podlegne toj orgiji – kaže umjetnik Damir Nikšić
- Trebali ste se najaviti i onda dođu kustosi i organiziraju vam obilazak. Da, iza mene je dio gdje su ljudi bježali od Mladićevih snaga, misleći da će ih UN zaštiti, ali svi znamo da to nije bilo tako - objašnjava nam mlada prodavačica.
Ulazimo u nekadašnje pogone Fabrike akumulatora u Potočarima koja je nekada zapošljavala gotovo 450 osoba i u kojoj se danas nalazi memorijalna soba, odnosno nekadašnja hala s propalim strojevima koji su direktni svjedoci groznih događaja iz 1995. godine. Danas je oko njih obmotana policijska traka, da bi se barem na takav način spriječila krađa i prodaja u staro željezo. Kroz cijeli prostor odzvanja zvuk vode koja kaplje sa stropova i pada u bare na podu. Nije jasno da li je ovaj prostor naprosto ostavljen nekonzerviran i prepušten propadanju ili je riječ o svjesnom odabiru. Nejasno su postavljene i prateće izložbe, među kojima se nalazi i ‘Bosnian Girl’, sjajan rad bosanske umjetnice Šejle Kamerić, na kojem je uz svoj portret dodala rasistički natpis pripadnika nizozemskog bataljuna: ‘No teeth…? A mustache…? Smellikeshit…?’ Prikazana je i odlična serija fotografija Zijaha Gafića snimljena tijekom ekshumacija tijela ljudi ubijenih u Žepi. Riječ je o svakodnevnim predmetima, satovima, češljevima, četkicama za zube, fotografijama koje su posebno potresne i koje bi morale biti dio stalnog postava, ako isti bude postojao.
I dok izlazimo iz prostora nekadašnje tvornice, a pored nas prolazi grupa talijanskih mladića i djevojaka, nemoguće je oteti se utisku tuge i mučnine. Tuge zbog očigledne slabosti države i institucija da na dostojan način memorijalizira mjesto stradanja, tuge zbog činjenice da je Srebrenica danas grad bez ljudi i budućnosti. Na pravoslavno Badnje veče ove godine u centru grada pjevale su se četničke pjesme i bacale petarde, dok je nepoznati počinitelj ispred groblja u Potočarima ostavio svinjske ostatke. Zato ime Trga bratstva i jedinstva u Srebrenici izgleda kao da se netko cinično zajebava.
Na nedavno završenim parlamentarnim izborima u Bosni i Hercegovini prevagu su odnijele nacionalističke partije. Posebno zlokobno izgledaju bilbordi s pocijepanim predizbornim plakatima i sloganima koji se nalaze uz glavne prometnice. Svi oni obraćaju se narodu obećavajući bolji život i budućnost, pa tako SDA poručuje ‘Snaga naroda’, DF da ‘BiH pobjeđuje’, HDZ traži ‘Razvoj i o(p)stanak’, SNSD sve okuplja ‘Pod zastavu Srpske’.
Noć nas zatječe u Olovu, gdje nas je dočekao natpis ‘Dobrodošli u grad budućnosti’, iako iz ‘te budućnosti’ autobusi svakodnevno vode u jednom smjeru i uglavnom prema Njemačkoj. Zadnji rat je, kao i drugdje, neke unaprijedio, a mnoge druge unazadio. Rijetki danas slave rat, mnogi ga preziru. A noću, dok se spuštamo s bosanskih planina u snijegom okovano Sarajevo, osjećamo smrad zagađenja i unutar automobila. Prema svim mjerenjima Sarajevo je ove godine postalo najzagađeniji grad na svijetu, zagađeniji čak i od New Delhija. I nije to nikakva novost, jer građani Bosne i Hercegovine već godinama umiru od raka, a čisti zrak postaje privilegija nekih drugih ljudi. O tom nam zagađenju govori Damir Nikšić, konceptualni umjetnik i nezavisni kandidat na netom održanim izborima:
Na partizanskom aerodromu na Medenom polju ostao je samo spomenik koji izviruje iz snijega. Partizanskog aviona, koji je pred kraj Drugog svjetskog rata prevozio ranjenike, Muslimane, Srbe i Hrvate, više nema
- Situacija u BiH je u principu ista kao i u Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji, ali je po intenzitetu mnogo gora. Susjedne zemlje na primjeru BiH mogu vidjeti kuda vodi korupcija i kako se ona direktno odražava na kvalitetu života i životne sredine. Zagađenje s kojim se suočavamo rezultat je korumpirane države, pravosuđa, inspektorata, općinskih načelnika i uposlenika koji ne mare za propise, urbano planiranje, građevinske i okolišne dozvole, entitetske i državne vlasti koje ignorira prava i sigurnost potrošača dozvoljavajući monopol, toksičnu robu i usluge na BH-tržištu koje je postalo deponija europskog i bjelosvjetskog ‘bofla’. Bosna i Hercegovina je tragična žrtva lokalne korupcije, podivljalog tržišta i predatorskog kapitalizma kao i sve zemlje u regiji, samo što je ovdje društvo bliže kritičnoj tački da podlegne toj orgiji - kaže Nikšić.
U Sarajevu se u Titovoj kod vječne vatre griju beskućnici, a iz džamija izlaze i bradati muškarci zavrnutih nogavica, sređeni prema vehabističkoj modi uvezenoj iz iz arapskih država. Loša vijest je da je preminuo Slobodan Matić Bob, sarajevska legenda i nekadašnji vlasnik Ribice, jednog od najljepših kafića na Balkanu. Sarajevo je uvijek bilo spoj austrougarskog planiranja i otomanskih ostataka, grada i mahale. Danas ga vodi gradonačelnik Abdulah Skaka, nekadašnji brico i čovjek poznat po ambiciji, ali i brojnim gafovima. Jedan od najpoznatijih je onaj izrečen prilikom obilježavanja Dana grada Sarajeva kada je izjavio da je baš na taj dan zajedničkim snagama pobijeđen antifašizam. Izjavio je to ne jedanput, već dva puta. Izgleda da svatko ima svog Baldasara.
A upravo je Skaka otvorio obnovljenu žičaru koja svakog zainteresiranog posjetitelja za deset eura u nekoliko minuta može odvesti na planinu Trebević. Bosanske planine lijepe su po snijegu koji sakrije i ruševine nekadašnjih objekata podignutih za Zimske olimpijske igre 1984. godine, čiji tragovi kao neka lijepa, ali nevjerojatna i nepostojeća priča, tek proviruju ispod debelog snježnog pokrivača. Kao spomenik nestaloj budućnosti tu je i uništena bob staza oko koje, kako nam kažu, nekada kruže bande razbojnika, a nije rijetka pojava ni da između granice Federacije i Republike Srpske budu napadnuta i vozila. Banditi vješto koriste činjenicu da se na entitetskoj granici različite policije teže dogovaraju oko nadležnosti.
Bosna je lijepa zimi, pa čak i termoelektrana u Kaknju izgleda manje otrovno. Prolazimo kroz pitoreskni Travnik, rodno mjesto Ive Andrića, prelazimo planinu Komar i spuštamo se u Donji Vakuf, gdje osim tržnih centara uspijevaju jedino second hand dućani. Prelazimo u ono što se danas naziva Herceg-Bosna i stižemo u Kupres, grad kojim i po najvećem snijegu i dalje dominira predimenzionirana katolička crkva. Priča je poznata, krstovi, križevi i džamije znakovi su etničkog čitanja prostora, odnosa između krvi i tla.
Prema za sada dostupnim službenim podacima iz Bosne i Hercegovine je tijekom proteklih pet godina otišlo oko 160.000 ljudi, dok su procjene da je u proteklih godinu i pol dana državu napustilo njih oko 40.000. Zvanična stopa nezaposlenosti je 35 posto. U Livnu, gradu koji je prošle godine u žižu hrvatske javnosti došao kao rodno mjesto izbornika Zlatka Dalića, trend iseljavanja traje već nekoliko godina, a kolege novinari tvrde da ga je napustila polovica populacije. Prema podacima Župnog ureda u posljednje tri godine iselilo se oko 1.800 ljudi, a broj umrlih je već prije dvije godine bio dvostruko veći od broja rođenih. Odlaze čak i oni koji imaju sigurne poslove u državnim službama. Industrija je nakon zadnjeg rata nestala, a većina ljudi koji osim bosanskog imaju i hrvatske pasoše traži način kako da se pridruže Livnjacima u Njemačkoj. U lokalnom kafiću konobar Ivan nam objašnjava:
- Vidite sve ove kafiće. Nekada su kod nas vikendima dolazili ljudi iz Dalmacije, pola Splita bi došlo kod nas, ali danas nema nikoga. Petak je navečer, a nas je ovdje deset, možda nas bude 15. Čini mi se da ne odlaze samo oni koji zaista nemaju gdje otići.
Zato posebno zlokobno izgledaju ustaška ušata slova U s križevima, iscrtana na gotovo svakom prometnom znaku. Podsjećaju da je umjesto budućnosti ovdje došla ružna prošlost. A Livanjsko polje, najveće kraško polje na svijetu, u nekoj drugoj državi predstavljalo bi potencijal za poljoprivredni i turistički razvoj. Smješteno između impresivnih planina Dinare Kamešnice, Šatora, Cincara, Golije i Staretine, impresivno je mjesto koje na momente podsjeća na prostranstva nekih udaljenih zemalja poput Mongolije. I dok su hrvatska sela sređena i obnovljena, ali prazna, srpska su i dalje nakon 1994. godine i akcije Zima ostala spaljena. Vratilo se tek nekoliko desetaka stanovnika, a djece već odavno nema. Ljudi se ovdje vraćaju najčešće da umru i da tu budu sahranjeni. Odavde do Knina svaki objekt je zapaljen i uništen. Jedino se za pravoslavni Božić u Gubinu okupilo nekoliko desetaka ljudi. Mnogi od njih došli su iz drugih dijelova republike Srpske da posjete svoje roditelje. Ovdje život stvarno, ako postoji, izgleda kao i prije 40 godina.
Pustoš je svuda na područjima gdje su Srbi nekada predstavljali većinsko stanovništvo. Prazan je i Glamoč i Drvar, a poseban horor predstavlja Bosansko Grahovo, gdje je ljude moguće pronaći jedino na benzinskoj pumpi. Strašan je danas i put AVNOJ-a od Jajca do Bihaća. Na ulicama Bosanskog Petrovca, okovanima snijegom, vidimo tek dva hrabra starca koji nas pozdravljaju i govore da pozdravimo tamo negdje nekoga, bez obzira gdje ‘to’ bilo. Na partizanskom aerodromu na Medenom polju ostao je samo spomenik koji izviruje iz snijega. Partizanskog aviona, koji je pred kraj Drugog svjetskog rata prevozio ranjenike, Muslimane, Srbe i Hrvate, više nema. Dignut je u zrak 1991. godine i prodan u staro željezo.
Nedaleko od sela Vrtoče nailazimo na kolonu koja slavi pravoslavni Božić. Nije rijetko ni da se zapuca, a petarde i vatromet su već postali standardni dio običaja. ‘Kakvi smo mi to Srbi ako ne zapucamo’, kaže jedan brko. A nama, dok se spuštamo prema Bihaću, u glavi odjekuju stihovi divnog Branka Ćopića, napisani u partizanima: ‘Na cesti Petrovačkoj izbjeglice i trista djece u koloni. Nad cestom kruže grabljive ptice, tuđinski avioni.’ I zaista, u centru Bihaća dočekuju nas izbjeglice s Bliskog istoka, ljudi koji svoju sudbinu pokušavaju promijeniti odlaskom u Europu, a ona ih dočekuje pendrecima hrvatskih policajaca. U potrazi za budućnošću između njih i Bosanaca i Hercegovaca nema previše razlike, jer budućnosti na ovakvim prostorima nema. Ali za razliku od ovih novih, izbjeglice iz BiH to već dobro znaju. Kao i činjenicu da više nitko ovdje neće otvoriti Olimpijske igre.
