Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine raspisala je opće izbore za 2. listopada ove godine, usprkos prigovorima o nezakonitosti takve odluke. Izravno će se birati tri člana državnog Predsjedništva, zastupnici u Zastupničkom domu Parlamenta BiH te Parlamenta Federacije BiH, zastupnici u Narodnoj skupštini Republike Srpske te predsjednik i potpredsjednik manjeg entiteta, kao i zastupnici u skupštinama deset kantona u Federaciji BiH. Indirektno će, iz redova izabranih poslanika u kantonalnim skupštinama, biti delegirani zastupnici u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, a oni će potom odabrati delegate u Domu naroda državnog parlamenta. Također, neizravno će, u Zastupničkom domu Federacije BiH, biti izglasani predsjednik i dva potpredsjednika tog, većeg, bosanskohercegovačkog entiteta. Prema odluci CIK-a, izbori će se održati u skladu s odredbama trenutnog Izbornog zakona, što znači da će Bošnjacima opet biti otvorena mogućnost da preglasaju Hrvate i izaberu Željka Komšića za hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, ali i da kreiraju sastav hrvatskih zastupnika u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH.
Mate Granić, vanjskopolitički savjetnik premijera Andreja Plenkovića, i dalje misli da su moguće izmjene Izbornog zakona u korist hrvatskih zahtjeva, odnosno da je moguće da Izetbegović u foto-finišu popusti pod europskim uvjeravanjima
"Probosanske snage uspjele su preuzeti kontrolu ključnih institucija u zadnjih nekoliko godina. Prvenstveno Predsjedništvo, gdje imamo Komšića i Džaferovića, zatim Oružane snage na čelu s ministrom Sifetom Podžićem i generalom Mašovićem. Zahvaljujući njima, naša vojska će dobiti veliku podršku. Sada imamo mogućnost da se prvi put sami branimo. Ono čega se treba bojati jest to da Čović zadrži šest ruku u Domu naroda nakon izbora. Stoga pozivam sve probosanske stranke da se dogovore koji će Hrvati biti na županijskim listama", poručio je Reuf Bajrović, formalno kopredsjedavajući fantomske Američko-evropske alijanse, a stvarno radikalni i utjecajni zagovornik "građanske države", države u kojoj političko predstavljanje ne bi bilo bazirano na etničkom principu, premda se više od 90 posto stanovnika Bosne i Hercegovine izjašnjava etnički i na izborima glasa uglavnom u skladu sa svojom nacionalnom pripadnošću. Bajrović praktično i ne skriva da je "građanska" tek krinka za političku dominaciju Bošnjaka, najbrojnije nacije, kao što su i "probosanske snage" samo šifra za različite varijacije unutar opće bošnjačke težnje prema "građanskoj državi" lišenoj konstitutivnog statusa Bošnjaka, Srba i Hrvata.
"Očekujem dolazak još nekog od visokih funkcionara EU koji će još jednom nešto probati. Htjeli su to i Amerikanci, pa su odustali. Vide da to nije realno, ali mislim da će pod utjecajem gospodina Plenkovića, koji ima dobre veze i prijatelje u EU, jedan od visokorangiranih doći da još jedanput razgovara. Naravno, uzalud. Jednostavno, pokvarena je atmosfera", izjavio je krajem prošlog tjedna Bakir Izetbegović, predsjednik Stranke demokratske akcije, vodeće bošnjačke partije. Naravno da razlozi Izetbegovićeve nepopustljivosti nisu u "pokvarenoj atmosferi", jer je takvu atmosferu, koja je i gora od pokvarene, proizveo i Izetbegović, zajedno sa svojim "probosanskim" saveznicima, barem koliko i Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, te Milorad Dodik, gazda Republike Srpske i srpski član Predsjedništva BiH. Šef SDA ni u jednom trenutku višemjesečnih pregovora, vođenih uz posredovanje američkih i europskih diplomata, nije imao namjeru da pristane na hrvatske prijedloge izmjena Izbornog zakona, odnosno da se odrekne mogućnosti da Bošnjaci biraju političke predstavnike Hrvata. On je samo kupovao vrijeme i zavitlavao strane diplomate, jer je za svoje stavove imao čvrstu podršku Turske, a shvatio je da Sjedinjene Države neće ići u konfrontaciju sa strateški važnom Turskom zbog interesa nekih tamo bosanskohercegovačkih Hrvata. Amerikanci su stoga digli ruke od daljnjih pokušaja.
Nije imao namjeru da pristane na hrvatske prijedloge izmjena Izbornog zakona – Bakir Izetbegović (Foto: Armin Durgut/PIXSELL)
Mate Granić, vanjskopolitički savjetnik premijera Andreja Plenkovića, i nakon citirane Izetbegovićeve izjave misli da su moguće izmjene Izbornog zakona u korist hrvatskih zahtjeva, odnosno da je moguće da Izetbegović u foto-finišu popusti pod europskim uvjeravanjima. Sam Plenković u ponedjeljak je rekao da nije naročiti optimist u pogledu dogovora i još jednog angažmana EU-diplomacije, ali da se "moraju iscrpiti sve mogućnosti". Iako ni to ne treba sasvim isključiti, teško je zamisliti takvo europsko sredstvo pritiska koje bi Izetbegovića natjeralo da promijeni pregovaračku poziciju četiri mjeseca prije izbora i da se tako izloži optužbama za nacionalnu izdaju iz redova "probosanskih" partija, koje su mu izborni konkurenti, kao i iz gotovo cjelokupne bošnjačke intelektualno-medijske elite koja u Hrvatskoj i Hrvatima, ako nisu poput Komšića, posljednjih godina uspijeva vidjeti samo neprijatelje i sljedbenike "udruženog zločinačkog pothvata" presuđenog u Hagu. Bakir Izetbegović nema političke snage, pameti i hrabrosti da se odupre takvoj atmosferi, da riskira izborni debakl, sve kad bi i imao razumijevanja za hrvatsku poziciju.
Milanovićeva ideja o hrvatskoj blokadi prijema Finske i Švedske u NATO dok se ne riješi problem političkog predstavništva bh. Hrvata nije uperena ni protiv Finske ni protiv Švedske nego cilja na vodstvo NATO-a, odnosno na SAD kao ključni element NATO-a
Hrvati, odnosno dvanaest stranaka s hrvatskim predznakom okupljenih u Hrvatskom narodnom saboru, neće bojkotirati izbore bez obzira na to hoće li se dogoditi po starim ili po novim pravilima. Mada je izlazak na izbore praktično davanje legitimiteta diskriminatornim izbornim regulama, spomenute stranke bojkotom bi ostale bez vlasti na kantonalnoj/županijskoj razini, a to je – uz onu lokalnu – jedina razina vlasti u Federaciji BiH koja kako-tako funkcionira. Osim toga, vlast u onim kantonima u kojima Hrvati čine većinu stanovništva ključna je pretpostavka za Čovićev "Plan B", to jest za ono što je zapisano u zaključcima sjednice Hrvatskog narodnog sabora održane 19. veljače ove godine: "Ako se i dalje nastavi s procesom dekonstituiranja hrvatskog naroda, HNS će pokrenuti sve pravne procedure i političke korake za novu institucionalnu i teritorijalnu organizaciju BiH na načelima federalizma i konsocijacijske demokracije, kojom će se osigurati potpuna ustavna jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda u BiH."
Taj plan, prema Čovićevim riječima, bit će realiziran u iduća dva mjeseca, ako ne dođe do traženih promjena u izbornom zakonodavstvu, i to bi bilo ono što se kolokvijalno naziva – trećim entitetom. Naravno, taj još uvijek nejasni oblik uvezivanja kantona s hrvatskom većinom u neki viši oblik političke i teritorijalne organizacije ni u kojem slučaju, ako do toga dođe, neće biti entitet usporediv sa sadašnja dva bosanskohercegovačka entiteta – Federacijom BiH i Republikom Srpskom. No neće biti ni benigna manifestacija nezadovoljstva, jer je svako zadiranje u teritorijalnu organizaciju zemlje u skladu s etničkim principima ulaženje u zonu ozbiljnog rizika. U najmanju ruku, može se očekivati dizanje političkih tenzija između Hrvata i Bošnjaka na još dramatičniju razinu, a nakon toga i osude iz zapadnih centara moći, od Berlina, preko Bruxellesa i Londona, do Washingtona. Plenković je to jasno dao do znanja kad je u ponedjeljak rekao da "Hrvati, kao žrtve izbornog inženjeringa, nikako ne bi smjeli doći u poziciju krivca zbog situacije u Bosni i Hercegovini". I predsjednik Zoran Milanović smatra da bi formiranje nečeg nalik hrvatskoj federalnoj jedinici bilo radikalan i riskantan potez, ali rekao je da bi on podržao takvu akciju jer je ocjenjuje opravdanom samoobranom od Izetbegovićevog arogantnog ustrajavanja na bošnjačkom preglasavanju Hrvata.
Zoran Milanović za nedavnog posjeta Livnu (Foto: Denis Kapetanović/PIXSELL)
Milanović je, za razliku od Plenkovića i većeg dijela političke scene, generalno uvjeren da u zalaganju za prava Hrvata u BiH treba povećati ulog do maksimuma. Njegova ideja o hrvatskoj blokadi prijema Finske i Švedske u NATO dok se ne riješi problem političkog predstavništva bosanskohercegovačkih Hrvata naišla je na kritike većine protagonista u javnom prostoru. Zašto da Finska ispašta zbog Hrvata u BiH? Kakve veze ima jedno s drugim? Namjerno se previđa da ova Milanovićeva zamisao, ekscentrična u odnosu na hrvatsku vanjsku politiku u proteklih dvadeset godina, nije uperena ni protiv Finske ni protiv Švedske nego cilja na vodstvo NATO-a, odnosno na Sjedinjene Države kao ključni element NATO-a. Jasno je, naime, da je Sjedinjenim Državama i NATO-u barem podjednako kao Finskoj i Švedskoj važan ulazak tih dviju država u rečeni vojni savez, a kad im je to već toliko važno, onda mogu poduzeti dodatne napore da Ankari i Sarajevu objasne viši smisao usvajanja ispravnih hrvatskih zahtjeva u Bosni i Hercegovini. Milanović, osim toga, smjera i na Plenkovića: manje zbog produbljivanja njihovog dugotrajnog sukoba, više zbog toga da premijera istjera iz zone komfora kad je riječ o relacijama sa zapadnim saveznicima i da ga prisili da se (i osobno) više izloži u korist nacionalnih interesa. U okolnostima nepostojanja kontakata s Vladom i Ministarstvom vanjskih poslova, to je Milanovićev način konzumiranja ustavne ovlasti o sukreiranju vanjske politike.
Je li Dragan Čović zaista spreman na provedbu "nove institucionalne i teritorijalne organizacije BiH" ili je riječ o političkom blefiranju podignutom na vrlo visoku razinu? Je li spreman otkazati poslušnost Andreju Plenkoviću i zagrebačkoj centrali HDZ-a, izložiti se međunarodnim sankcijama i svojevrsnoj političkoj izolaciji? Može li Čović odustati od očekivanja svog biračkog tijela, očekivanja koja je sam proizveo? U ovom času, o tome se može samo nagađati s više ili manje utemeljenja, ali nema sumnje da od odgovora na ova pitanja najviše strahuje Andrej Plenković.
