Trebalo je isključiti ton, bilježiti samo slike i tako slagati mozaik života u Republici Srpskoj. Eksterijeri u naseljima i selima uz cestu postaju time realističniji, a slike rata devedesetih življe: kuće bez krovišta, ogoljene, s ostacima cigle, kao skeleti, od kojih se neke svejedno oglašavaju za prodaju, zatim u svakom selu spomenici palim borcima Republike Srpske.

Mostić preko rijeke Bosne hrđav je i dotrajao i spada u kategoriju (po)ratnog realizma. Jednog blatnjavog dana bez trunke sunca, za vrijeme našeg višednevnog putovanja tim entitetom, tragali smo za bilo čime podno niske planine Majevice. Ni GPS navigacija ne prepoznaje tu cestu, sumornu od pustoši.

Žena koja se odjednom ukazala i ubrzala pokraj stada ovaca, poput prometnika pokazala nam je rukom da "krenemo naprijed", preko šljunčane ceste do Konjikovića, posljednjeg sela u tom dijelu Republike Srpske u općini Lopare. Taj dio sela zapravo pripada Republici Srpskoj, dok drugi dio, zahvaljujući Dejtonskom sporazumu iz 1995. godine, pripada tuzlanskoj općini i Federaciji BiH.

Dvije entitetske linije sudaraju se i prolaze pokraj ili doslovno presijecaju poneka sela i općine u Bosni i Hercegovini, ali gdje god da smo zastali mogli smo čuti da zbog toga nema posebnih problema, premda u srpskom entitetu imaju, čini se, jaku potrebu za teritorijalnom označivosti; zastave Republike Srpske uzduž ruralne općine Šamac izvješene su gotovo na svakom električnom stupu. Majevička sela za vrijeme rata u BiH našla su se na prvoj borbenoj liniji, pa ne čudi još ponegdje zabodena tabla s oznakom miniranog područja.

Na ovaj srpski entitet gledam jednako iz Švajcarske i ovdje, gdje mi je đedovina i očevina koju obnavljam. Znaš, ima jedna balkanska uzrečica: Budala živi gdje je rođena, a pametan gdje je bolje – govori Rado Petković

Vidjevši dim iza jedne kuće kao trag života, a naknadno i tablu na ulazu s obavijesti da je riječ o privatnom posjedu pod video nadzorom, ustuknuli smo i nakrivili glave ne bismo li nekoga dozvali. No, prije svih do nas je dotrčao jedan hrvatski ovčar, za kojeg će nam nešto kasnije njegov vlasnik Rado reći da se odaziva na ime – Brđo. Ali i postaviti nam protupitanje, kad smo ga neobavezno uvodno upitali za "džepove" u Republici Srpskoj: "Je li to nešto u vezi litijuma ili...?"

- Lopare i sav dio Majevice su bogati litijem. Ovdje se istražuje dvadesetak godina. Firma Core Investment iz švajcarskog Zuga, od moje kuće dva kilometra udaljena, plasirala se na ovim terenima i istraživala rude. Velika je špekulacija kod ljudi, jer se ne pitaju ništa, pa i ne znaju mnogo o tome - kaže Rado.

Tako sam upoznao Radu Petkovića, građevinskog poduzetnika, koji se u švicarski kanton Zug odselio 1978. godine. Tada oženjeni 21-godišnjak, radio je za stalno kao fasader u tuzlanskom Tehnogradu. Kad priča o razlozima odlaska iz tadašnje BiH, kaže da mu je smetala onodobna bahatost i ponašanje ljudi, posebno onih koji su bili uz vlast i imali privilegiju, pa tako konstatira da je bivši sistem nekome bio majka, a nekome maćeha. Zagledao se u svoj život koji se, kako napominje, pravocrtno odvijao tako da prima plaću iz mjeseca u mjesec, i shvatio da ga ne želi tako proživjeti.

K tome, stava je da je tadašnja politika bila nakaradna, pa tim slijedom i danas stalno sluša istu priču. Preko Brčkog i Vinkovaca onomad je stigao u Basel. Prespavljivao je isprva na željezničkim stanicama i u štalama. S manjom ušteđevinom tanko i rijetko se prehranjivao, dok nije našao prvi bolji posao na građevini. Usput se nastavio obrazovati i tada je krenulo: iz loparskog kraja, kaže, 90 posto ljudi je odlazilo u Švajcarsku. Rado je, posve je jasno po razmišljanju, pravi Švajcarac. Ali ipak konstatira:

- Balkan je čudan svijet, čudna podloga. Čudno sunce grije, sve je čudno. Ipak, ponekad čovjeku proradi nešto balkansko u njemu, ali niti mogu sa tim živjeti i ne vodi me to nikamo. Tako da na ovaj srpski entitet gledam jednako iz Švajcarske i ovdje, gdje mi je đedovina i očevina koju obnavljam. Znaš, ima jedna balkanska uzrečica: Budala živi gdje je rođena, a pametan gdje je bolje.

Rado Petković i njegov Brđo (Foto: Anto Magzan)

Pozvao nas je Rado ispod nadstrešnice svog ljetnikovca, kod kamina na otvorenom. Natoči domaću šljivovicu, pa kaže: "Kako vidim BiH? Vječito je tu neka priča, a obično stave najnaivnije i najbrutalnije da je započnu".

- Mudar i pametan čovjek teško će se deklarisati po nečemu ili nekome, što da navlači probleme. Od 1991. do 2023., negdje sam pročitao taj podatak, oko 1.450.000 ljudi iselilo se iz BiH. Balkan je poznat po bosanskom loncu u kojem se svašta kuva: i kupus i meso i krompir - zaključi.

Kišilo je i dalje kad smo napuštali to majevičko selo, uglavnom povratničko i slabo nastanjeno. Sutradan prema Ugljeviku, na cesti prema Bijeljini sve se geografski doimalo pitomije, ali ljudi su nekako tvrđi, odrješitiji. Nije trebalo dugo čekati. Trojica mještana pokraj jedne trgovine uz cestu zasjela za jedan prastari drveni stol i ispijaju pivo.

Pomalo se iznenadiše, čak smo im iz njima znanog razloga postali sumnjivi kad smo ih upitali gdje je najbliža benzinska stanica. Nelagodu sam prekinuo dodatkom: "Po čemu je Ugljevik poznat i kakav je život ovdje?" Poznat je, dakako, po rudniku mrkog ugljena u kojem radi dvije hiljade ljudi. A jedan od ove trojice ipak reče:

- Kod nas je dobro, evo sjedimo, pijemo. Ljudi siju pšenicu, bave se voćarstvom. Tako je i rakija dobra iz ovog kraja. Samo vi Hrvati ne date preko granice izvesti ništa. Samo litar. I dvije kutije cigara, a jedna mora biti otvorena - kaže taj čovjek.

- Čime se vi bavite? - pitam ga.

- Ja? Ja sam penzioner. Otiš'o sam u Austriju godinu dana prije rata i tamo radio, imam tamošnju penziju.

- Kako je bilo ovdje za vrijeme rata?

- Bilo je manje-više mirno. Za razliku od Majevice. Ovdje su uglavnom sve Srbi, rijetko koji Musliman - odgovori i odmah dometne:

- Za mene, ova je država prva liga. Za mene koji sam u inostranstvu. Ma slušaj, bolan, kako nije dobra? Kad sam se rodio, jeo sam cicvaru. Znaš li šta je to? Kukuruz. I ako je bilo malo masti, tim bolje - reče.

- Bolja je ova država od Titine, dok je bilo njega ni asfalta ovdje nije bilo. Nije bilo ni struje ponegdje, ni putova - nadoda drugi.

- Iako je nekome bilo dobro i za Tite jer je otvorio granice, svaka čast - opet će prvi.

Lazo Milošević, bivši predsjednik mjesne zajednice Donje Zabrđe (Foto: Anto Magzan)

Odnekud se pojavi i osoba s političkog plakata. Anto ga snima ispod tog istog plakata na kojem se više ne naziru slova. Samo fotografija. Lazo Milošević bivši je predsjednik mjesne zajednice Donje Zabrđe, odbornik u dva mandata u općini Ugljevik. U tom kraju ne postoji familija čiji član ne radi u inozemstvu, oduvijek, u Austriji najviše. Zatim reče:

- Dobro je, samo da ne bude rata.

- Zašto to mislite? - uzvratim.

- Ne pita te nitko. Hoću li ja ostaviti dva miliona kapitala nekretnina kod kuće.

- Zašto biste ostavili?

- A moraš se braniti.

- Tko bi vam to uzeo? - pitam.

- Nitko i ne uzima. Vidio si otkuda bace granatu, sprži sve, bespilotno - kaže Lazo.

On smatra da je cilj velikih sila bio da razgrade Jugoslaviju. Zatim otkriva da je kao građevinski radnik radio u Sloveniji i Zagrebu, gradio školu u Prečkom, istu onu u kojoj je nastradalo nevino dijete, on ju je "lično zidao" i nitko mu nikad ništa nije ružno rekao, niti on kome. Punih 45 godina živi od građevine. Ipak, bio je rat, dometne.

- Bio je vjerski rat. Nametnut. Običnim ljudima nije do rata, nikome. Nas trojica iz kuće smo bili, srećom nije poginuo nijedan. Ali zacrnilo se dosta kuća - kaže.

Na drugoj strani spomenik ratnim žrtvama. Spomen-ploču imaju pobijeni nedužni mještani koje su 1944. strijeljali nacisti. Krv je, kaže priča, tekla dva kilometra selom. Ondje je i spomen-ploča Srbima interniranima u logor Jasenovac, pripadnicima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, ali i palima u ratu 1992. – 1995. No strši i ploča u spomen na poginule četnike u Drugom svjetskom ratu.

Spomenik "svima koji su ginuli da ostanu", kako kaže Lazo Milošević (Foto: Anto Magzan)

- Tko je vladao selom, tko je bio ovdje? - pitam Lazu, koji mi je netom kazao "kao dobar dan" da su njegova dva strica bila u četnicima.

- Partizani i četnici - odgovara.

- Pa dobro, nisu li četnici bili kolaboracionisti, nisu li surađivali s okupatorom koji je pobio zamalo cijelo selo? - pitam.

- Bio sam punih 12 godina predsjednik mjesne zajednice i sve sam objedinio jer su svi stradali u borbi za opstanak. Svi su ginuli da ostanu, svi su se branili. Zato su svi zajedno - mirno kaže.

Ali među četnicima ima i onih za čiju je smrt navedena 1947. godina. Kao da to nije ranije primijetio, na naše upozorenje o tome Lazo reče:

- Poginuo je tada jer je bio četnik i jer se krio neđe.

- Krio? Ali rat je već dvije godine bio završen - podsjetim.

- Tko ti to pita - kaže. Nasmije se kiselo. Ponovi da su svi za isti cilj – za slobodu poginuli. Šta ima veze tko je šta bio, doda.

Ništa ne čudi. U Ugljeviku hotel je smješten upravo u Ulici Draže Mihailovića, vođe četničkog pokreta, kojeg je tadašnja jugoslavenska obavještajna služba locirala da bi 1946. bio uhvaćen u selu kod Višegrada. Za izdaju, suradnju s okupatorom i ratne zločine nad civilima iste je godine presuđen i strijeljan.

U toj općini pune 23 godine izborne pobjede odnosila je Srpska demokratska stranka (SDS). Trenutno je prvi put na čelu općine načelnik iz Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD).

Put nas je dalje odveo do Gavrila. Ne bilo kojeg, već Principa, pripadnika organizacije Mlada Bosna i atentatora na austrougarskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu. U seoskoj kafani duhanski dim mogao se rezati nožem. Nedjelja je i čini se da je cijela Donja Slatina zasjela unutra. Mlado i nešto stariji igraju uživo loto Bingo i sportsku kladionicu. Prilično nadrealan prizor, pomiješan s kuglicama koje iskaču iz televizora.

- Snimi, snimi ovo na ćirilici - povikaše uglas dvojica mladića, nogometaši seoskog kuba Mladost.

Naše će sjene/ hodati po Beču/ lutati pod dvoru/ plašiti gospodu, ispisani su stihovi na zidu kafića, koji se pripisuju Principu, da ih je on navodno napisao na zidu ćelije u češkom Terezinu.

Na drugom zidu u crvenom ramu fotografije Principa i Če Gevare. Kad sam među svjetinom pronašao i gazdu lokala, čije ime u sveopćem žamoru nisam upamtio, kazao mi je da su obojica bili buntovnici i zato su dobili mjesto u kafani.

(Foto: Anto Magzan)

Dok je za neke Princip onaj koji je dao povod za početak Prvog svjetskog rata, on je za druge, uz Čea, borac za socijalnu pravdu i slobodu. Kako će mi na izlasku iz lokala, posve općenito, a odnosi se na sadašnjost, možda i na prošlost, kazati jedan gost, Pero se zove: "Nitko politički nije u pravu."

Ipak, jedna mi se scena puno kasnije posebno urezala u pamćenje: od središta Šamca do Moskve ima 2.195 kilometara, do Londona 1.894, Berlina 1.192, a Zagreba tek 239. Putokaz me podsjetio na špageti-vesterne. I ne samo to, čitava nedjeljna jeziva atmosfera. Veliko jato vrana smjestilo se u rijetkim krošnjama stabala na glavnom trgu i svojim graktanjem ispunjavalo pusti grad. Atmosferi nekakvog tupog iščekivanja (koga?) doprinosilo je uporno škripanje bandera, podstaknuto umjerenim vjetrom.

- Odlazimo - gotovo istovremeno smo izrekli Anto i ja. Što prije.

Dio vožnje proveli smo svatko u svojim mislima. A onda, prema hrvatskoj granici, doživjeli smo déjà vu. Ne, nije to od manjka sna bilo, bilo je to više kao kazališna predstava, kao život. Brusnica Velika u sastavu općine Brod pripada Republici Srpskoj i nastanjena je i Srbima i Hrvatima, dok je njezina imenjakinja Brusnica Mala dio Federacije, općine Odžak, premda je prema popisu iz 2013. nastanjena zamalo apsolutno Srbima.

Od dvije žene na različitim udaljenostima, koje smo kao u nekom filmu u toj nedođiji susreli na seoskom putu u Brusnici Velikoj, nismo uspjeli doznati baš ništa. Bez točke i zareza, pričale su brzo i nepovezano, pa smo se zapitali tko se brine o njima jer se očito radi o osobama s intelektualnim teškoćama.

Zatim, jedina osoba u Brusnici Maloj, gastarbajter Nikola. Premda mu je kuća u dijelu Federacije, komunalne račune plaća RS-u.

- Nije RS, nego Republika Srpska - naglašava.

- Srbi su ovdje tolerantni, nismo mi nikome problem napravili - opet će, uz blagi osmijeh.

O tome zbog čega su ta dva sela entitetski podijeljena, premda se s jednog na drugo može dobaciti bumerangom, kaže:

- Pretpostavljam, to nigđe ne možeš pročitati – to je ostalo tako da jedan i drugi narod bolje komuniciraju, ali nema više ni ljudi, evo možeš nas na prste ruke izbrojiti.

Nedjelja je. U Brodu, tik uz granicu grafit "Referendum protiv suda BiH", i prijekorni pogledi prema došljacima.

Prvi dio repotaže pročitajte na ovom linku, a drugi dio na ovom.