Predsjednik SNV-a Boris Milošević posjetio je povratnička domaćinstva u zaleđu Dalmacije, obrovačkom i benkovačkom kraju, kako bi im dostavio pomoć koja im je u sve hladnijim danima doista najpotrebnija - ogrjevno drvo. Riječ je o starijim ljudima u zabačenim selima i zaselcima bez ‘suvremene’ infrastrukture poput toplana i gradskih plinara, koji sami ne privređuju dovoljno da bi mogli osigurati ogrjev za cijelu zimu. U zaselku kraj Golubića Obrovačkog dočekala ga je udovica Ljubica Veselinović, koja je odavno zagazila u osmo desetljeće života. Staračke dane krate joj tek koze koje su joj, sama kaže, obaveza, zanimacija ali i jedino društvo u dugim zimskim mjesecima. Odrasla djeca žive joj u Srbiji, a ona se sa sada već pokojnim suprugom iz Vojvodine vratila prije punih osamnaest godina. I u tim prvim povratničkim godinama par je živio u mizernim uvjetima, bez struje, vode i ikakvih primanja. K tomu, suprug je ozbiljno obolio, pa je Ljubica sve snage ulagala u brigu za njega i pokušaje da ostvare kakav-takav redoviti dohodak. A kad je naposljetku stiglo rješenje o muževljevoj mirovini, on je umro a ona ostala posve sama. Premda je SNV-ovu donaciju sa zahvalnošću prihvatila, kad su drva istovarena a mi bili na odlasku, žena koja ni u poznim godinama nikome ne želi biti teretom kratko je poručila:

- Kad te se neko sjeti i obiđe, to je neusporedivo vrednije od svakoga dara. Poput Ljubice samuje i Mileva Mimić iz Bukovića kraj Benkovca. Sudbine tih dviju žena preklapale su se i zlih devedesetih, kad je Oluja Mimiće – roditelje troje djece, dvije kćeri i sina - otpuhala u Novi Sad. Bračni je par u vojvođanskom gradu izdržao svega pet godina, nakon čega ih je nostalgija natjerala na povratak. Djeca su ostala u Srbiji, no danas ondje sa svojom obitelji živi samo njihov jedinac, jer je teška bolest pokosila obje kćeri, a potom i Milevina supruga. U svojoj 88. godini ona u Bukoviću životari, jer joj svakodnevnicu ispunjavaju tek samoća i tuga za najmilijima, ali, kako kaže, ‘živ čovjek u grob ne može’.

Svojom mirovinom jedva pokriva najosnovnije potrebe, pa je zato zahvalna na svakoj pomoći. Tako će i radi darovanih drva morati nekoga zamoliti da ih spremi pod nadstrešnicu, iako u opustjelom kraju nije baš jednostavno naići na pomagače.

- Dan nekako i prođe, sama vatru naložim i nešto skuham, ali su noći duge i beskrajne. Svoje vratiti ne mogu, a samoća je čovjeku najveći neprijatelj – oprostila se s nama vremešna Mileva.

Nema danas čovjek koga ni pozvati kad mu pomoć zatreba, svatko se svojim životom i poslom bavi. Nisam ni od vas pomoć tražio, ali sam sretan što ste me se sjetili – Momčilo Jokić

Nedaleki joj je susjed znatno mlađi i vitalniji, ali podjednako osamljeni Momčilo Jokić, koji se na prvu doima snažnim. No unatoč tome što se spretno kreće po svom dvorištu, koje poznaje u četvorni milimetar, ne može skriti činjenicu da je slabovidan do granice potpune sljepoće. Kako ne želi da ga itko sažaljeva, sam vodi svoje domaćinstvo – napravi sve što može, a ako mu baš nešto ne polazi za rukom, plati nekome da to obavi umjesto njega. Ali, s obzirom na iznimno skromna primanja, to ne bude prečesto. Nakon smrti roditelja i brata, od familije su mu preostali tek nećaci, bratovi sinovi, koji žive u Crnoj Gori.

- Nema danas čovjek koga ni pozvati kad mu pomoć zatreba, svatko se svojim životom i poslom bavi. Tako sam navikao sve sam da radim i ništa mi ne pada teško. Nisam ni od vas pomoć tražio, ali sam sretan što ste me se sjetili – zahvalio se skromni Momčilo.

Nema danas čovjek koga ni pozvati kad mu pomoć zatreba, svatko se svojim životom i poslom bavi. Nisam ni od vas pomoć tražio, ali sam sretan što ste me se sjetili – Momčilo Jokić

Unatoč samoći i oskudici ljudi koje smo posjetili, dobili smo dojam da je pomoć ipak najpotrebnija bila tročlanoj obitelji Košević, koja se prije nepuni mjesec s Kosova vratila u Buković, u kuću u kojoj nema osnovnih preduvjeta za normalan život. No nedostatak vode i struje tek su kap u moru nevolja koje je ta nekoć šesteročlana porodica preživjela tijekom duge izbjegličke putešestvije započete davne 1995. Braća Slobodan i Zlatko u Buković su se vratili samo s majkom: oca, sestru i brata sahranili su u Varagama kod kosovskog Zubinog Potoka.

- Vratili smo se prije dvadesetak dana i sada počinjemo sve iz početka. Ruševnu smo kuću osposobili za najnužnije: šporet imamo, drva smo sada dobili. Ogrjev nam je, s obzirom na to da je započela hladnoća te da su prozori i vrata u nikakvom stanju, doista najpotrebniji. Pored toga, najveći problem nam je priključak za struju, uspijemo li uopće odraditi svu administrativnu proceduru. Morat ćemo iznaći način i da ga platimo, jer za sada nemamo ni posla ni prihoda – kaže Zlatko, mlađi brat. Da je Koševićima svaka pomoć ne samo nužna nego i hitno potrebna, potvrđuje Katarina Vrcelj, predsjednica benkovačkog ogranka SDSS-a.

- Pribavili smo im nešto osnovnog namještaja, ali su podovi u kući betonski, bez ikakve obloge. Kako nema ni oluka, unutarnji su zidovi povukli vlagu i pitanje je što će biti za prvih obilnijih padavina. Dok ne smislimo kako ćemo im pomoći oko priključaka vode i struje te komplicirane administracije, morali bismo nekako osigurati novac za majstore koji bi im postavili laminat i oluke. Oni sami to doista sada ne mogu, unatoč tome što je Zlatko mlad i sposoban momak koji se ne libi posla da zaradi za staru majku i brata s ozbiljnim, kroničnim zdravstvenim problemom – protumačila je Vrcelj.Kupnju, nabavu i prijevoz drva do povratničkih domaćinstava organizirao je Odjel za socijalna i humanitarna pitanja SNV-a koji vodi Tatjana Dragičević, a u dostavi pomoći Miloševiću se pridružio načelnik Krnjaka Dejan Mihajlović.

- Ovog smo puta pomogli samcima i domaćinstvima kojima je ogrjev bio najpotrebniji. Kako smo se i sada imali priliku uvjeriti da je svaka pomoć dragocjena ljudima u ozbiljnim egzistencijalnim teškoćama, nastojat ćemo u ovaj SNV-ov program što prije uključiti još više porodica naše zajednice - zaključio je Boris Milošević.