Odmah na početku rata, Hrvatska i Srbija izmijenile su svoje kaznene zakone i maksimalne kazne ograničile na 20 godina zatvora. Osim što su slijedile razvijene zemlje i ukinule smrtnu kaznu, otišle su i korak dalje te odustale od kazne doživotnog zatvora, odnosno 40 godina zatvora za najteža kaznena djela. Poruka je bila jasna: svi oni koji će u tim ratnim godinama počiniti najteža kaznena djela, pa i ratne zločine, dobili su velik i trajan popust, 50-postotno sniženje zatvorske kazne.

No ni to nije bilo dovoljno, nego se i u jednoj i drugoj zemlji na sve moguće načine nastojalo izbjeći procesuiranje ‘svojih’ ratnih zločinaca, a kad im se, ponajprije zbog međunarodnog pritiska, ipak moralo suditi, u presudama su im dodavane olakotne okolnosti, poput dobrog vladanja, a onda posljedično i oprost trećine dosuđene kazne. Ratni zločinci uglavnom su zadržavali status nacionalnih heroja i pošto bi im bile dosuđene pravomoćne zatvorske kazne, pred domaćim ili Haškim sudom. Zbog njih je najveći dio političkih elita spreman sukobiti se s čitavim svijetom, a pogotovo sa susjednim zemljama, s kojima se ratovalo. Rijetki su političari s ovih prostora kojima je bilo važnije kazniti ratne zločince nego se zalagati za navodne nacionalne i državne interese.

Ni danas nije bitno drukčije. I vladajući i oporbeni hrvatski političari gotovo su zaledili odnose sa Srbijom radi toga što je tamošnji Specijalni sud za ratne zločine nepravomoćno na zatvorsku kaznu osudio hrvatskog državljanina Veljka Marića zbog ratnog zločina koji je počinio za rata u Hrvatskoj. To što se Mariću sudilo u suradnji s hrvatskim pravosuđem, prije svega DORH-om, nevažno je, kao što je nevažno i zašto je, na temelju kojih dokaza i svjedočenja osuđen. Nevažno je i to što je isti taj Sud do sada osudio i dvadesetak hrvatskih državljana srpske nacionalnosti za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj.

Većini hrvatskih političara jedino je važno to što je Marića osudio sud u Srbiji, zloupotrebljavajući, navodno, načelo univerzalne nadležnosti. Upozorenja da je Srbija nakon pada Miloševićeva režima na insistiranje međunarodne zajednice, ponajprije Haškoga suda, morala naći načina da procesuira ratne zločince koji su se sklonili na njezin teritorij i pod okrilje naknadno dobivenog državljanstva, u Hrvatskoj se ignorira. Bez primjene načela univerzalne nadležnosti, po kojem je srpski specijalni Sud za ratne zločine ovlašten da sudi svim ratnim zločincima koji su zločine počinili na području bivše Jugoslavije, Srbija bi bila sigurno utočište za sve zločince koji su se u nju sklonili bježeći od pravosuđa susjednih zemalja. Oni među njima koji su u međuvremenu dobili srpsko državljanstvo strahovali bi jedino od haških optužnica, a za sve druge bi im se fućkalo, jer im Srbija ne bi mogla suditi ili ih izručiti kao svoje državljane.

Za razliku od ‘nacionalno osviještenih’ hrvatskih političara, DORH je prepoznao upravo tu stranu primjene univerzalne nadležnosti srpskog Suda za ratne zločine, pa je dio svojih optužnica, istraga i dokaza prepustio beogradskim kolegama, kako bi završili posao kažnjavanja onih ratnih zločinaca koji su se pred hrvatskim pravosuđem sklonili u Srbiju i zaštitili uzimanjem njezina državljanstva. A takvih u Srbiji sasvim sigurno ima puno više od 150 osumnjičenih za ratne zločine koji su iz Bosne i Hercegovine pobjegli u Sjedinjene Američke Države, kako je upravo ovih dana objavila američka administracija, dodajući da ih vjerojatno ima i dvostruko više. Amerikanci najavljuju da će svima njima ukinuti status izbjeglica i vratiti ih u BiH, a onima koji su uspjeli dobiti američko državljanstvo sudit će tamošnji sudovi, primjenjujući načelo univerzalne nadležnosti. Moguće je da će se među njima naći i pokoji državljanin BiH s dvostrukim hrvatskim državljanstvom i bit će zanimljivo kako će u tom slučaju reagirati hrvatski političari, pa i ovdašnji europarlamentarci koji se svim silama trude privoljeti Europsku uniju da prisili Srbiju na ukidanje zakonskih odredbi kojima je ovlastila svoj Specijalni sud za ratne zločine da sudi ratnim zločincima koji su zločin počinili izvan Srbije, na teritoriju država nastalih raspadom Jugoslavije.

Nije teško prognozirati da će u slučaju da se pred američkim sudom nađe i pokoji hrvatski državljanin optužen za ratne zločine i najgrlatiji među hrvatskim političarima zašutjeti. Teško da će glasa pustiti i HDZ-ov eurozastupnik Andrej Plenković, a malo je vjerojatno i da će ‘poludjeti’ kao što je ‘poludio’, kako su javili hrvatski mediji, kad je prošloga tjedna na sjednici Odbora za vanjsku politiku Europskog parlamenta direktor u Općoj upravi za susjedsku politiku i proširenje Europske komisije Simon Mordue poručio: ‘Da budem kristalno jasan, stajalište je Europske komisije da bi u ovom trenutku uvjetovanje otvaranja Poglavlja 23 bilo štetan presedan, jer u tom području nema europske pravne stečevine’, dodajući da ne bilo u redu zahtijevati od Srbije da ‘promijeni zakon koji je vrlo sličan zakonima koji se primjenjuju u nekoliko država članica, poput Belgije, Češke, Danske, Finske, Njemačke, Luksemburgu, Nizozemske, Španjolske, Švedske i Velike Britanije’. Ljutiti Plenković sasuo je drvlje i kamenje po Morduevoj glavi, zaključivši: ‘Moram priznati da sam vrlo nezadovoljan vašim komentarom i odgovorom, koji pokazuje da Komisija nije prethodno proučila taj dosje i nije ga razumjela. To nije bilateralno pitanje, to je načelno pitanje, pitanje međunarodnog prava, pitanje dobrosusjedskih odnosa koje je povezano s vrijednostima europske pravne stečevine. Namjeravam nastaviti raspravu o ovom vrlo delikatnom pitanju koje se, nažalost, tiče samo Slovenije i Hrvatske, a ne i drugih zemalja. Da se to tiče drugih zemalja, možda bi danas bile glasnije.’ Plenković je od Europske komisije i Simona Morduea zatražio da malo bolje prouče što je srpski zakon ‘proizveo, što je načelo pravne sigurnosti u međunarodnom i kaznenom pravu i što je nemiješanje u suverenost drugih država, posebice kad se radi o njihovoj jurisdikciji’.

U pravu je Plenković kad tvrdi da je primjena načela univerzalne nadležnosti načelno pitanje i pitanje međunarodnog prava, ali ne želi vidjeti da se svijet već neko vrijeme kreće u smjeru kojim traga za primjenom rješenja koja bi omogućila i olakšala kažnjavanje ratnih zločinaca, a onemogućila njihovo nekažnjavanje skrivanjem iza načela pravne sigurnosti u međunarodnom i kaznenom pravu ili načela nemiješanja u suverenost drugih država, pa i kad je riječ o njihovoj jurisdikciji. Da su Hrvatska i Srbija više truda ulagale u traženje zajedničkih rješenja kako bi procesuirale sve ratne zločince, a ne kako bi ih štitile i zaštitile od kažnjavanja, odavno bi već imale sklopljen međudržavni ugovor kojim bi detaljno razradile suradnju u procesuiranju ratnih zločinaca i ne bi im bilo najvažnije čije im je pravosuđe sudilo i presudilo. A i zločincima bi bilo svejedno sudi li im se u Hrvatskoj ili Srbiji, jer bi ih na kraju suđenja čekala približno jednaka kazna.