Nakon višemjesečne borbe s reputacijskom krizom koju su izazvali medijski napisi o brojnim incidentima i tragičnim propustima u tretmanu pacijenata, ravnateljica Kliničke bolnice Sveti Duh u Zagrebu dr. Ana-Maria Šimundić podnijela je neopozivu ostavku. Šimundić je pritom javno adresirala poruku o navodno uznemirujućim uvjetima i okolnostima upravljanja bolnicom, na čije ju je čelo postavila nova zagrebačka vlast.
"Nažalost, moji ciljevi, potezi i odluke nekima nisu odgovarali. Umjesto argumenata i dijaloga, oni kojima su moje odluke ugrozile osobne, ideološke i političke interese, pokrenuli su nemilosrdnu, beskrupuloznu borbu protiv mene i mojih bliskih suradnika, s ciljem da nas okarakteriziraju kao nestručne, korumpirane i nesposobne te da nas natjeraju da odemo", kazala je Šimundić, dodajući još teže i nešto preciznije optužbe.
"Bila je to prava hajka. Tu je hajku vodila jedna skupina djelatnika bolnice koja se kukavički skrivala pod krinkom anonimnih prijava i pamfleta i uživala snažnu i učinkovitu podršku u moćnim saveznicima izvan bolnice. Svojim su me djelovanjem od prvog dana mog mandata sustavno onemogućivali u realizaciji mog Programa na temelju kojeg sam imenovana", izjavila je.
Posebno alarmantno zvučalo je priznanje da je primala i zastrašujuće prijetnje, poput poruke da će je – citiramo - progutati podzemlje i da će "banda koja stoji iza svega osigurati da se više nigdje ne zaposli nakon što je smijene".
Stoga Šimundić odlazi, uvjerena da je to "u najboljem interesu bolnice, zaposlenika i pacijenata."
Osim što je nejasno kako uzmak pred destruktivnim ljudima i procesima može biti najbolje rješenje, predstavljanje Sv. Duha kao centra mafijaškog obračuna i naglasak na osobnu dramu, nužno će usmjeriti raspravu o ovom događaju u dva smjera, oba jednako pogrešna.
Prvi je stvaranje percepcije da je sve skupa osobno i da pacijenti ništa ne trpe, a sama ravnateljica ugrožena toliko gadnim konspirativnim silama iz same ustanove, da je ostavka jedini način da sačuva sebe i organizacijsku homeostazu koju je navodno narušila svojim radom i programom.
To daje zastrašujuću, ali istovremeno zbunjujuću sliku o ovoj zdravstvenoj ustanovi, za koju ravnateljica u ostavci sama u nastavku kaže da nije ni bolja ni lošija od ostalih, samo što se "njezini problemi rješavaju pod svjetlima reflektora".
Zbog toga je legitimno pitanje koja je verzija realna i je li Šimundić uopće svjesna važnosti takve nedoumice za pacijente i cjelokupnu javnost.
Stavljanjem sebe u centar pažnje, ostavlja dojam da nije.
Pored toga, Šimundić nije samo priznala da ne može riješiti navodno podzemlje koje neformalno vlada Sv. Duhom, već ga je na odlasku propustila rasvijetliti, premda u toj bolnici radi godinama i sasvim sigurno odlično poznaje situaciju, političke i organizacijske turbulencije, kadrovske i financijske probleme i međuljudske odnose.
Kakav je onda Šimundić napravila pomak i čime je točno uznemirila bolničko podzemlje?
Stavljanje osobne drame u centar interesa javnosti, sigurno će podijeliti stavove na one koji ovo vide kao nastavak borbe zločinačkih duhova iz vladavine Milana Bandića protiv progresivnih, poštenih snaga Možemo i one koji vjeruju da se Šimundić sama kompromitirala, neovisno o unutarnjem neprijatelju.
Sve to drži vodu, ali ništa ne objašnjava strukturni poremećaj na Sv. Duhu koji je davno stvoren na nacionalnoj razini i kako se zagrebačka vlast nosi sa sličnim izazovima.
Napomenimo da je Sv. Duh prva zagrebačka bolnica i jedina klinička bolnička ustanova u vlasništvu lokalne samouprave, ovo zadnje isključivo greškom države.
Na tome su radili najdugovječniji ravnatelj Mladen Bušić, skupa s Bandićem i dva tadašnja HDZ-ova ministarstva – zdravstva i znanosti – koji su osigurali bolnici stotine milijuna kuna ulaganja u podzemnu garažu, dnevnu bolnicu i prateći zvjezdani status, koji je konačno potvrđen 2009. godine dodjelom statusa klinike.
Danas je Sv. Duh član CARNet-a u sistemu znanosti i visokog obrazovanja, nastavna baza Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku, Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu te, u okviru međunarodne suradnje, Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru.
Cijelo vrijeme potrošeno na velike ambicije, bolnica je od HZZO-a primala sredstva za pokrivanje plaća zaposlenika i nešto režija, dok su zdravstvenu zaštitu pružali na dug; tipična hrvatska priča, ali uvijek jednako fascinantna.
Poslovanje s 80 posto prihoda pokriva HZZO, udio Grada Zagreba u financiranju smiješno je malen i nebitan.
No, najbitnija je sljedeća pravna činjenica: čim je Sv. Duh dobio status klinike, on je i formalno trebao preći u ruke države, jer Zakon o zdravstvenoj zaštiti (ZZZ) kaže da samo država može osnivati kliničke bolnice.
Zašto to nije napravljeno i kako to da država krši vlastite propise?
Najvećim dijelom tako što to nikoga ne zanima, posebno ne HDZ-ovu kliku, a posebno ne u slučaju Bandićevog lena, koje je k tome katastrofalni gubitaš.
Kad su se okolnosti promijenile, na čelo grada došao Tomislav Tomašević, a HDZ promijenio ZZZ tako da od prvog dana iduće godine sve opće bolnice preuzima Republika Hrvatska, pred ravnateljicom Sv. Duha i zagrebačkom vlašću stajao je jednostavan zadatak - da s HDZ-om započnu pregovore o tranziciji vlasti i da do tada bolnicu drže na okupu.
U takvom, jedinom logičnom scenariju, bilo bi nemoguće da se Sv. Duh pretvori u interno i medijsko borilište, koje će završiti loše po pacijente i bolnicu, ali i po Tomaševićevu vlast.
U pravu je Šimundić kad kaže da Sv. Duh nije ništa lošiji od drugih bolnica, samo što možemosi nisu smjeli dopustiti da im se nametnu takve trivijalne čarke, umjesto pitanja imaju li potkovane ljude da izađu na kraj s ozbiljnim problemima.
Budući da su na Srebrnjaku već napravili kaos koji će skoro sigurno završiti gubikom Centra za translacijsku medicinu, dok su na Sv. Duhu kapitulirali pred anonimnim neprijateljem i – nemojmo zaboraviti – javno negirali značaj tragičnih incidenata s pacijentima, izgledno je da je pred njima dug put do nalaženja takvih ljudi.
