Zoran Stevanović svestran je čovjek. U Rijeci ga prije svega znaju kao društvenog i sportskog aktivistu koji je pokrenuo niz projekata, bio je volonter Gonga u tom gradu, sudjelovao je u inicijativi GLAS 99, bio je nacionalni koordinator kampanje Vijeća Europe "Svi različiti – svi jednaki", aktivan u Platformi 112 i Mreži mladih Hrvatske, ali prije svega je učinio puno u promociji prava mladih i sporta kroz više udruga kao što je Korak ispred – UMKI.
Šire u Hrvatskoj znan je kao član organizacije FARE – Football Against Racism in Europe (Nogomet protiv rasizma u Europi) koju domaći mediji, ne samo desničarski nego često i oni mainstream, vide kao prokazivača i domaćeg izdajnika koji UEFA-i javlja rasističke i šovinističke ekscese među nogometnim navijačima za vrijeme reprezentativnih susreta kojih, kako znamo, tokom ove tri decenije nije bilo malo – od skandiranja pozdrava "za dom spremni" preko crtanja svastike na poljudskom stadionu do zadnjeg isticanja ustaške zastave na utakmici Hrvatska-Latvija u Rijeci.
Upravo taj zadnji slučaj bio je povod za intervju, s obzirom na to da su ga vodstvo Hrvatskog nogometnog saveza (HNS) i izbornik Zlatko Dalić okarakterizirali kao namjernu provokaciju izazvanu s ciljem difamiranja Hrvatske kako bi, kao recidivist, uz visoku financijsku kaznu bila kažnjena i igranjem bez gledalaca na skoroj utakmici s Turskom u Osijeku. Zbog svog angažmana bio je izložen medijskom linču, na zgradi u kojoj živi grafitom su mu poručili da će ga likvidirati, vadili su se pištolji na njega… Sa Stevanovićem smo razgovarali neposredno nakon sastanaka koji je imao u Središnjim državnom ureda za demografiju i mlade.
S kim ste se sastali u Središnjem državnom uredu, u kojem svojstvu ste išli i što je dogovoreno?
Kao prepoznata osoba koja se bavi diskriminacijom vezanom uz nogomet i navijače razgovarao sam s državnom tajnicom Željkom Josić o problemima na stadionima i politici prema mladima općenito. Središnjem državnom uredu je jako stalo da se radi na prevenciji i osvješćivanju te da zajednički razvijemo nove i nadogradimo već pozitivne programe koje Središnji ured kontinuirano provodi s mladima. Žele da napravimo zajednički radni sastanak s HNS-om o tom pitanju. Imamo zajednički cilj koji ne ide prema tome da tražimo krivce na bilo kojoj strani, nego da se usmjerimo prema mladim osobama.
Ovo je prvi sastanak?
Da, kad je riječ o ovom sazivu. Kao član više inicijativa bio sam na cijelom nizu sastanaka.
Prošli tjedan imali ste sastanak i s vodstvom FARE-a?
U Hrvatsku je došao izvršni direktor FARE-a, Piara Powar, razgovarao je s vodstvom HNS-a od kojih je čuo dobre argumente upućene i UEFA-i i FARE-u. Iz HNS-a su ga upoznali sa svim procedurama koje provode, s čim je Powar bio zadovoljan. Hrvatska se vodi kao recidivist što se tiče ovakvih prekršaja. U Rijeci je došlo do sporadičnog pokazivanja ustaške zastave. Redari su promptno reagirali, baš kao i policija, tako da osobno ne vidim prostor za kažnjavanje. U ovom trenutku tako nešto bi bilo pretjerano.
Događanje Šimunića
Koliko je FARE utjecajan?
Postoje tijela koja nadgledaju i odlučuju. Ovo je samo moje mišljenje kao čovjeka koji se godinama i kao pedagog i kao učitelj, a na kraju krajeva i kao otac, bavi tom temom. Kao što sam godinama bio prokazivan s one strane, sad mi se može dogoditi da zbog tog stava budem i s ove. Smatram da se ne trebamo uvijek slijepo držati protokola. Jedna stvar je protokol, a druga moral i napredak cijele zajednice. Ako će kazna izazvati još negativnije reakcije nego što su dosad bile, onda ona nema smisla. Moramo težiti suživotu među različitostima. Oni koji propagiraju transparentnost i demokraciju ponekad iz svojih kula tek štite sebe i vlastite interese.
FARE je u Hrvatskoj na prilično lošem glasu i doživljava se kao lokalni druker, netko tko UEFA-i izdaje što se ovdje radi. Nikad nije bilo popularno vikati da je car gol…
FARE je predivna priča borbe protiv svake vrste diskriminacije. Taj program provode različiti ljudi s različitim osobnostima. Kad smo u Rijeci krenuli kao članovi FARE mreže 2008. godine počeli smo s ciljem da osvješćujemo javnost i širimo toleranciju. Vodili smo volontere i navijače na različita prvenstva i sve je išlo kako treba do izbora 2014. kad su se politička koplja lomila i preko nas, s obzirom na to da je klatno otišlo prema nacionalnoj osviještenosti pa se dogodio Joe Šimunić koji je predvodio skandiranje "za dom" na maksimirskom stadionu.
Neki su to iskoristili i uzeli moje prezime, kao i prezime tadašnjeg ministra Željka Jovanovića, da preko nas, kao, dokažu da Srbi opet okupiraju Hrvatsku, a ni jedan ni drugi nemamo nikakve veze s tom ideologijom niti imamo drugu zemlju osim Hrvatske. Nije trebalo dugo čekati da se pokaže tko su ti ljudi bili zapravo. Takvom odnosu kumovale su i navijačke skupine, koje su od toga radile svoj biznis primajući ogromne svote novca od HNS-a. I one su se raspale. Svakakve izjave smo slušali o sebi.
Kad smo u Rijeci krenuli kao članovi FARE mreže 2008. godine počeli smo s ciljem da osvješćujemo javnost i širimo toleranciju
Što se točno dogodilo na riječkom stadionu? Opet ste vi ispali prokazivač.
Igrom slučaja tih dana sam poslom bio u Španjolskoj pa nisam bio na utakmici. Procedura je takva da FARE pošalje osobu koja nadgleda utakmicu. Nadzor je pritom uočio ustašku zastavu koja se sporadično dizala na tribini nakon čega su odmah reagirali zaštitari i policija. Bojim se da bi u ovom slučaju sankcije prema Hrvatskoj samo mogle dodatno probuditi nacionalizam. Možemo razgovarati zašto se tokom prošlih desetljeća nije više radilo u smislu osvješćivanja mladih, ali ne možemo stalno lijepiti etikete, poput one vezane uz moje prezime. Ne treba nam to. Na Balkanu i inače visoka politika zna napraviti veći problem nego što je on među običnim ljudima.
Izjave koje smo slušali zadnjih dana iz HNS-a išle su u smjeru da je ustaška zastava bila svjesna provokacija postavljena s ciljem da se našteti Hrvatskoj?
Kad znaš da si u pripremi, provedbi i sankcioniranju odradio sve kako treba pa ti se dogodi ovako nešto, logično je da pomisliš da te netko opstruira i da se u tebi stvori revolt. Trebamo razgovarati kao partneri hladne glave. Nažalost, došlo je do toga da umjesto da govorimo o prekršaju, moramo govoriti o kaznama, gubitku puno novca i dodatnom padu ionako narušene reputacije u svijetu.
Nošenje ustaške zastave i treba biti kazneno djelo.
Trojica počinitelja su uhvaćeni i procesuirani. Nisu tu zastavu držali 90 minuta niti je HNS ignorirao, kao što je znao biti slučaj prije. Čim su vidjeli što su ovi napravili, odmah su zvali redare i policiju. Tu zastavu nisu vidjeli ni kamera, ni delegat, ni novinari, nego samo nadgledatelj. Treba reći i da su redari odradili svoj posao prije nego što je uopće došao opservator.
Umjesto da lovimo vještice, puno je bolje da se kazni odgovorne, kao što se i napravilo. To je veliki iskorak koji bi i FARE i UEFA trebali pozdraviti, jer je ovo prvi put da se odmah reagiralo i da su krivci uhvaćeni
Kako je onda snimio?
Govoreći iz vlastitog iskustva, zaista je teško povjerovati da je sa svog mjesta s udaljenosti od 70 metara mogao uočiti o kakvoj zastavi se radi. Prije će biti da je bio negdje u blizini. Ne želim razmišljati o tome da je netko namjerno to učinio.
To ne bi imalo nikakvog smisla.
Slažem se, ako je zaista postojala namjera, onda se radi o devijaciji. Umjesto da lovimo vještice, puno je bolje da se kazni odgovorne, kao što se i napravilo. To je veliki iskorak koji bi i FARE i UEFA trebali pozdraviti, jer je ovo prvi put da se odmah reagiralo i da su krivci uhvaćeni.
Tko šalje promatrače?
Izravno ih šalje direkcija FARE-a. Ne moraju nužno biti iz Hrvatske, ali moraju znati širu sliku i navijačku supkulturu države u koju dolaze.
Kako ide procedura?
Ako promatrač utvrdi da se nešto dogodilo, snimi mobitelom/digitalnim aparatom i pošalje delegatu i nadležnom tijelu FARE-a koji to uvrsti ili ne uvrsti u izvještaj. Zna se dogoditi da nitko ništa ne vidi, nego se dozna od novinara.
U Hrvatskoj je isticanje nacističkih, a pogotovo ustaških simbola uobičajeno, posebno u nogometu.
Zato u Hrvatskoj i ne možemo govoriti o rasizmu, nego o nacionalizmu koji je vezan uz regiju. Moramo svi zajedno puno više raditi, prije svega s mladima i dati im nadu, bez obzira na to kakve su boje kože i kako se prezivaju. Sami kvarimo vlastitu djecu pa se čudimo zašto odlaze u inozemstvo da se više ne vrate. Dosta im je slušati uvijek iste gluposti.
Na Balkanu i inače visoka politika zna napraviti veći problem nego što je on među običnim ljudima (Foto: Goran Borković)
Neka treniraju boks
U kakvom su odnosu FARE Hrvatska i središnja organizacija u Londonu?
Njima je naša situacija od prije deset godina bila zastrašujuća. Nisu mogli shvatiti da se vade pištolji, postavljaju lažne bombe ispod auta i sve to uz medijski linč. Osobno znam koji je to teret. Nismo imali velike pomoći ni od državnih tijela, ni od HNS-a ni od centralnog FARE-a. Oslonili smo se sami na sebe. Nažalost, neki nisu mogli izdržati takav pritisak pa su otišli što je veliki gubitak – ne samo kadrovski, nego i prijateljski. Međutim, normalno je da se ljudi boje.
Kolegica koja je vodila FARE prije mene je dijelom sirijskog porijekla pa sam ja preuzeo ulogu isturenog. Znali smo što će se dogoditi zbog mog prezimena, ali smo željeli zaštititi mlađe. Vjerujem da bi bila slična situacija i da je netko drugi bio umjesto mene. Krivca se uvijek lako nađe. Neke druge organizacije FARE-a u Europi nisu izdržale, nego su se povukle iz članstva. Mi smo u Rijeci puno toga napravili i nismo tražili ordenje za to. Na primjer, ženski nogometni klub Rijeka ex Jack Pot nastao je razvijajući se i potporom iz naše uniseks malonogometne lige.
Danas više u tom gradu nećete čuti kad vide nogometašicu: "Idi doma, prati suđe!" Već je to veliki posao na koji smo ponosni. Želimo svijet bez etiketa i predrasuda. Treba nam kontinuiran pristup s pozitivnim praksama i argumentiranim dijalogom. Ako me pitate da li bih opet ponovio isto, naravno da bih, bez obzira na pritiske. Je li pravedno da se srpska manjina etiketira preko mene kao izdajnička, naravno da nije. Uostalom, ja nemam veze sa Srbijom. Dijete sam iz mješovitog braka oca Slavonca pravoslavca i majke Dalmatinke katolkinje, što je predivna priča o multikulturalnosti.
FARE je reagirao oko Šimunića?
Osudili smo njegov potez, ali i predložili da on osobno ide po gradovima u Hrvatskoj i objašnjava mladima gdje je pogriješio. Umjesto toga, HNS ga je nagradio pozicijom selektora za mladu reprezentaciju. Međutim, nije Šimunić kriv. Kriv je sustav čiji je on produkt. Sve je to izokrenuto.
Optužili su vas da ste tražili skidanje transparenta s imenom Vukovara?
Nisam to ja tražio, niti je itko od nas zatražio skidanje transparenta "Vukovar". To je bio zahtjev delegata zbog negativne konotacije uz natpis "Zapamtite Vukovar", a sam naziv "Vukovar" je mogao ostati. Nažalost, ne znam koji je bio povod i cilj visokorangiranog djelatnika HNS-a da to učini i lažno nas optuži.
Kako se FARE financira? Navodilo se da i ste strani plaćenici pa da to radite za novac?
FARE dobiva novac od europskih tijela, UEFA-e i FIFA-e. Lokalne europske članice ne primaju novac. Nemamo zaposlenih niti primamo honorare. Radi se o stilu života i zagovaranju određenih ideoloških vrijednosti. Vjerujemo u bolji svijet i otvoreno društvo pluralizma i empatije. Lako je reći da su navijači huligani, ali to su djeca od 18 godina koje stariji često iskoriste i izmanipuliraju jer država nema dovoljno dobru socijalnu politiku. Dijete mora negdje naći osjećaj pripadnosti. Često je to među navijačima.
Imamo zadnji primjer Bad Blue Boysa koji su išli na tučnjavu s navijačima AEK-a u Atenu i sad ih je, upravo u tim godinama, preko stotinu u grčkim zatvorima?
Neprihvatljivo je to što su napravili. Ako im je već želja da se tuku, neka treniraju boks, a ne da masovnim tučama ugrožavaju i tuđe živote. Sada se svi čude kako su završili u zatvoru? Pa naravno da su završili u zatvoru, baš kao što su kažnjena ova trojica zbog ustaške zastave. O tome se mora ranije razmišljati, a ne da okrećemo glavu.
Jeste li u dobrim odnosima s riječkim navijačima iz Armade?
Sa starijom gardom sam svugdje dobar. Odrastao sam kao nogometaš, volim navijače i njihovu kulturu, ali ne volim licemjerje koje je sve češće u sportu gdje se nogometaši tretiraju kao potrošna roba. Navijači su dobri kad trebaju klupskom vodstvu. Onda su dvanaesti igrač. Ako krene po zlu, onda peru ruke od njih.
