Negdje ranih dvijetisućitih, nekoliko godina nakon što je objavljena posljednja verzija njegove knjige "Banditi" (Abacus, London, 2001., prvo izdanje 1969.) imali smo prilike u Londonu uživo prisustvovati predavanju britanskog povjesničara i komunista, jednog od najvažnijih historičara naše epohe Erica Hobsbawma (1917. – 2012.). Naravno, nije bila stvar u predavanju akademskih gabarita nego u njegovoj totalnoj suprotnosti, pa i negaciji. Povod i tema predavanja bili su najšire postavljeni, kao i uvijek kada je o gostovanju druga Hobsbawma na malenom londonskom sveučilištu riječ, o čemu su nas organizatori obavijestili diskretno: profesor je svake godine najmanje jedanput održao javno predavanje, obično u proljeće, kako je bilo i ovaj put. Ali zašto se time kitimo?
Prvo, jer je iskustvo čitanja njegovih knjiga – u dojmu uvažavanja čitateljskog dostojanstva i stimulativnoj ležernosti pripovijedanja – gotovo jednako doživljaju njegova nastupa uživo. I drugo, jer se isplatilo doživjeti publiku. Razdragani bivši pripadnici internacionalne jedinice iz Španjolskog građanskog rata, u poodmakloj dobi, bradati i razbarušeni – a nisu hipici, jer su ordeni i medalje koje vidimo na njihovim džemperima i prslucima realan inventar revolucije – glasno odobravaju svaku drugu rečenicu Hobsbawma kao vlastitog intelektualnog suborca. Španski borci plješću i ustaju nasumično, a predavač diže ruku odobravanja i govori o "velikom NE barbarizmu" u sklopu labavo postavljene teme predavanja o "dobu ekstrema". Govori i o socijalnom banditizmu na mijeni stoljeća kao motivu razlike naspram revolucionara. Ekonomske krize stvaraju humus za socijalne bandite koji su "reformatori socijalnih situacija, ali ne i revolucionari, osim ako..." I onda pljesak iz publike.
Govori u patchworku digresija o događajima britanske mikrohistorije dok većina prisutnih nijemo, negdje uz kimanje glavom, odobrava. Taj "dijalog" s publikom događa se u specifičnoj konstelaciji o kojoj netko poput nas zna malo, nedostatno za kompoziciju historijske slike o kojoj je riječ, ali se ipak trudimo: jer je priča već elegantno promijenila smjer, a iz kolosijeka predavanja nitko nije isključen.
Interes za socijalni banditizam kao endemski dio ruralnog društva nije bio uobičajen za marksističke povjesničare, no Hobsbawm je kao "gerilski povjesničar" slijedio instinkt uživajući u literarnoj fikciji o seoskim razbojnicima
Postoji li dakle neka "univerzalno marksistička poanta" u korpusu historiografije dvadesetog stoljeća, iznio ju je Eric Hobsbawm. Nijanse njegova tezičnog, šarmantnog nastupa svatko u dvorani razumije. Kad se dotakne omražene Blaireove ("Blaeer", oteže za predavaonicom dok publika grohotom odobrava) cool-Britanije i njegovih "neobično jednostavnih rješenja", pripadajuću frazu ne zaboravite: "As good as any" ("Dobar kao i bilo koji").
Netko neupućen – a teško da je takvih bilo ovom prilikom, iako je auditorij podsjećao na najbolje dane zagrebačkih tribina s kraja osamdesetih – rekao bi da stari profesor drži pozdravno slovo na mobilizaciji lokalne zajednice u kojoj ima i tinejdžera i kućanica i studenata i penzionera i "kolega povjesničara". Bila je i novinarka iz Hrvatske, kako je organizator šapnuo profesoru nakon predavanja. Najavljeni smo bili ranije. Hobsbawm je pružio ruku i zamolio da pričekamo trenutak, dok izgrli grupu španskih boraca.
Tako je to bilo. Kao rijedak, živi dokaz prednosti ovoga posla. Profesor je sjeo, uz pomoć supruge jer se jako umorio, u naslonjač u mirnijoj prostoriju uz dvoranu. Naš je razgovor tekao tako što je njegova znatiželja o događajima u Hrvatskoj (poraće i uspostava centralne države, kakav je standard u zemlji, kakva usporedba sa životom u Jugoslaviji, izravno je postavljao kratka pitanja) diktirala ugodnu formu. Uz važan appendix na kraju (ipak kratkog) razgovora. Ispričavši se na "mogućoj indiskreciji", Hobsbawma je zanimalo jesmo li doista u London došli samo zbog njegova predavanja. Naravno, po zadatku redakcije zagrebačkih dnevnih novina. "Skoro da ne povjeruješ ", rekao je. "Ako imate privilegiju da se bavite samo ovakvim temama, svaka čast i vama i vašim novinama. U Britaniji to više nije moguće. Ovdje više nema intelektualnog kapitala u medijima i to vam ovdje nitko ne bi platio."
Eto. Učinilo nam se da bi šteta bilo prešutjeti ovaj događaj, dok u rukama držimo "Bandite" Erica Hobsbawma u izdanju zagrebačke Naklade Ljevak (urednika Nenada Rizvanovića) i tečnom prijevodu Luke Pejića. Knjiga se pojavila iznenada, dvadesetak godina od četvrtog i dorađenog originalnog izdanja, kao ikonički znak neke zaboravljene, prosvijećene kulture. Pojavila se out of the blue, uz jedino pitanje: tko u aktualnom jadu ne bi poželio čitati knjigu o banditima, s fotografijom Pancha Ville na naslovnici?
Romantizacija banditizma je sastavni i neizostavni dio njegove historizacije. Službeno ju je otvorio i sistemski izgradio Hobsbawn od kraja pedesetih, unikatno riskantnom metodom tretmana romantičnih folklornih legendi u neskladu s povijesnim istinama o "banditima", što su mu od šezdesetih nadalje ozbiljno zamjerali.
Osim što interes za socijalni banditizam kao endemski dio ruralnog društva tada nije bio uobičajen za marksističke povjesničare, koji su se u pravilu bavili politikom radničkih pokreta u industrijskom društvu, Hobsbawm je kao "gerilski povjesničar" slijedio instinkt ne štedeći se u "greškama" konzervativne struke, uživajući u literarnoj fikciji o seoskim razbojnicima i poetičnoj naravi tog historijskog materijala.
Od 1959., kada je objavio "Primitive Rebels" kao prvu studiju o arhaičnim oblicima društvenih pokreta, preko prvog izdanja "Bandita" i potom njegovih dopunjenih izdanja iz 1971. i 1981. godine, pažljivo je uvažavao (dosljedno argumentirane) kritičare i odgovarao im polemički, ažurirajući tekst svoje knjige i svoje teorijske sudove bez ikakvog profesionalnog ili ljudskog kompleksa, u konstantnom optimizmu istraživanja novog. Rezultat je finalno izdanje "Bandita" iz 2000. godine kao polifona, emancipatorna literatura što je "odrastala" kao autonomni work-in-progress, punih šezdeset godina. Kako to mislimo?
Na jednoj razini, tu je osnovna hobsbawmovska rešetka koja u tipologiji socijalnog banditizma (plemeniti razbojnik, odmetnici, hajduci) pronalazi temelje analitike političkih poredaka odozdo. U tome se oslanja na portretiranje biografija socijalnih bandita posvuda u svijetu (s izostankom, nažalost, bilo kakvih tragova istraživanja s područja Balkana, osim njegova bugarskog dijela) i usporedbu njihove socijalne uloge i ekonomije sa simbolikom na lokalnim i nacionalnim razinama. U vremenu kada je prvi put objavljena, istraživačka energija Hobsbawmovog "historiografskog bezobrazluka" pokazala se emancipatornom za njegove kritičare i/ili sljedbenike, zbog čijih radova je stvorena nova historiografska niša.
Njegova abeceda socijalnog banditizma bila je otpočetka raskošna. Od šezdesetih je u obzir uzimala arhetipove plemenitih razbojnika poput Robina Hooda, čiji mit radijacijski osvjetljava popularnu kulturu od 15. stoljeća, seljačkog vođe i revolucionara Pancha Ville, razbojnika i vođa kultnih bandi poput Jesseja Jamesa, ali je uzimala u obzir i "avatarski" koncept subalternih klasa Antonia Gramscija. U analitici finog hobsbawmovskog stila, gromade razlika u sudbinama različitih bandita postaju tek nijanse istog okidača za globalnu promjenu pobunom.
Naravno, nije Hobsbawm to baš tako rekao. Suludi amalgami socijalnih bandita pojavljuju se u devijantnim verzijama, u političkoj svakodnevici i u popkulturnoj fikciji, bez jasnih rubova. Od predmodernog Pancha Ville do postmodernih projekcija "Peaky Blindersa", hobsbawmovske kategorije daju misliti u neslućeno političnim registrima. "Banditi" su neobično inspirativna knjiga. U ovom izdanju, preporučamo da najprije pročitate odličan pogovor prevoditelja Luke Pejića, pa tek onda predgovor.
